Usporedni ritmovi

Zbornik radova sa znanstvenog skupa pod naslovom Istodobnost raznodobnog. Tekst i povijesni ritmovi obujmom je dosad najopsežniji u tucetu zbornika koji su u proteklih dvanaest godina tiskani prema tekstovima izlaganja održanih na skupu koji se održava u sklopu splitske Knjige Mediterana. Više od petsto stranica prilogâ svjedoči ne samo o nemalom broju (dvadeset i devet) sudionika koji su objavili radove nego i o njihovu zanimanju za temu i o zanimljivosti same teme. Ona neizbježno navodi na komparatističko iščitavanje književnih tekstova zbog toga što implicitno odbacuje ustrajavanje na sinkronijskoj, kanoniziranoj recepciji, koja je nužna da bi se postigao konsenzus u nacionalnim književnostima kada se promatraju iznutra, izolirane od konteksta inozemnih književnih zbivanja u drukčijim ritmovima.

Na osnovi takva pristupa nastala su dva rada smještena na početak zbornika, u kojima autori na različite načine propituju sinkronijsku recepciju kojom se tekstovi nastoje opisati unutar određenih povijesnih trenutaka. U prvome, Milivoj Solar upozorava na nesklad u očekivanjima publike koja se koleba u odnosu na Ukus, modu i poetiku danoga povijesnog razdoblja, dok Stipe Grgas predlaže da nagli rez u određivanju suvremenosti američke književnosti (11. rujna 2001) posluži kao model za određivanje suvremenosti književne publike. Početni par priloga dijeli sličnost sa završnim parom, pregledima značajki književne periodizacije u povijestima hrvatske književnosti (Perina Meić) te u radovima Slavoja Žižeka i Jacquesa Lacana (Ana Tomljenović), po tome što ne analizira konkretne književne tekstove, dok se prilozi ostalih autora mogu podijeliti prema tome bave li se pojedinačnim tekstovima, autorskim opusima ili korpusima tekstova.

Na razini pojedinačnih tekstova, Miho Demović akribično nastoji dokazati da spjev U to vrijeme godišta treba smatrati izvornim hrvatskim tekstom, a ne prijevodom, parafrazom ili prepjevom. Nebojša Lujanović bavi se kronikalnošću Na Drini ćuprije i dolazi do zaključka da u Andrićevu romanu prevladava cikličko vrijeme romanopisca nad linearnim vremenom historiografa. Uspoređujući dvije inačice novele Badessa madre Antonia Slobodana Novaka, Tatjana Jukić također razmatra jednu vrstu kružnoga vremena i putem psihoanalitičkih, edipskih termina traži logiku kojom je protok vremena utjecao na drugu inačicu novele. Protok vremena u odnosu na tekst služi kao polazište i u dvjema analizama teatarskih izvedbi; Lada Čale Feldman analizirajući izvođenje Stilskih vježbi u trajanju duljem od četrdeset godina razmatra povijesne ritmove u izvedbenom iscrpljivanju hrvatske adaptacije toga teksta na pozornici, dok Helena Peričić iznosi kronologiju izvedbi Svrhe od slobode Ivana Kušana, ali upozorava i na kontekst političke drame u trenutku izvorne recepcije.

Među radovima koji se bave autorskim opusima ili njihovim dijelovima po filmološkoj se provenijenciji mogu izdvojiti tekstovi Krunoslava Lučića, koji u kontekstu aktualne filozofije i filmologije između tridesetih i pedesetih 20. stoljeća analizira oglede o filmu Ljubomira Marakovića i Ranka Marinkovića, i Nikice Gilića, koji se bavi srodnošću filmskih opusa Vatroslava Mimice i Lukasa Nole. U komparaciji opusa raznodobnih autora okušali su se i Elisabeth von Erdmann (usporedba Frane Petrića i Valerija Brjusova) i Sintija Čuljat (Tin Ujević, Mate Ganza i Tomica Bajsić), dok Zoltán Medve uspoređuje prozu suvremenikâ Ede Popovića i Lázsla Garaczija, no u sva tri slučaja ipak je više riječ o razlikama nego sličnostima. Proznim suvremenicima Kumičićem i Zolom bavi se Cvijeta Pavlović, koja upućuje na gotovo neprimjetnu infiltraciju impresionističkih motiva u naturalističku paradigmu i time dodatno otvara kritici osporavan Kumičićev naturalizam. Proučavanjem pojedinačnih opusa bave se Jevgenij Paščenko (Juraj Križanić i mitologizacija njegova opusa u slavenskim zemljama), Boris Senker (Begovićeve drame u Shubertovu arhivu u New Yorku), Ivan Bošković (odnos pamćenja i identiteta u feljtonima Pavla Pavličića), Fedora Ferluga-Petronio (pregled recepcije Nikole Šopa) i Kristina Grgić (znanstvenička koncepcija i pjesnička uporaba hrvatskog baroka kod Ivana Slamniga).

Na prijelazu između pojedinačnog opusa i poetike razdoblja nalazi se tekst Branimira Oblučara o esejima Danijela Dragojevića i njegovim dodirnim točkama s modernom, kao i tekst Višnje Rogošić o povezanosti suvremenih kazališnih trupa sa srednjovjekovnima preko zajedničke potrage za prostorom. Nekolicina autora bavi se širim kontekstom razdoblja: F. J. Juez Gálvez istražuje prepjeve hrvatskih pjesama u 19. stoljeću u Španjolskoj, Ivana Drenjančević nasrt lirike u izdanjima Matice hrvatske 1937/8, Ivana Mandić Hekman prilike hrvatske avangarde, a Natka Badurina postmodernistički autobiografski obrat. Za kraj prikaza još vrijedi izdvojiti tri dulje problemske studije: Pavla Pavličića o književnom vremenu na primjerima hrvatske lirike 20. stoljeća; Suzane Coha o Gajevoj Danici kao oglednom primjeru književne kanonizacije po receptu 19. stoljeća; Gorane Stepanić o periodizaciji književnosti na latinskom jeziku u Hrvatskoj, s posebnim naglaskom na 17. stoljeću. Kao možda njegova najveća vrijednost, metoda iskošenih čitanja (termin Branimira Oblučara) u ovom zborniku raznodobnih interesa istodobno pokazuje posebnosti komparatističkih mogućnosti.