Ulica i kala

Zanimljivo je čitati zapamćenja ljudi koji su u stara vremena dospjeli na politički led i doživjeli društveni bojkot. U takvim se tekstovima redovito javlja rečenica koja glasi otprilike ovako: Znanci su prelazili na drugu stranu ulice da me ne bi morali pozdraviti. Ta rečenica, dakako, mnogo govori o atmosferi toga doba, ali otvara i zanimljivo pitanje. Ona se, naime, redovito javlja u autora koji su živjeli u Zagrebu, ili u kojem drugom mjestu sjeverne Hrvatske, dok je u Dalmatinaca i ostalih ljudi s mora jednostavno nema. A to je čudno. Zar je na moru represija bila slabija nego na kontinentu? Ili su ljudi ondje hrabriji i odlučniji? Zar i politički sustav podliježe zemljopisnim i klimatskim okolnostima?

Ništa od toga. Riječ je o tome da na jugu ljudi nisu mogli prelaziti na drugu stranu ulice jednostavno zato što druge strane i nema. Prosječna je širina ulice ondje dva metra, a ima i znatno užih, pa što čovjek dobiva time da prijeđe s jedne na drugu stranu? U tim kalama dva se čovjeka jedva mogu mimoići, te je zato neizbježno, onda kad se susretnu, da se pogledaju u oči, pa da se ili pozdrave ili ne pozdrave. Tada sve bude jasno.

A ja sam uvjeren da su te ulice tako građene upravo s tom svrhom, naime, da se ljudi u njima neminovno moraju susresti. Ne radi se, dakle, isključivo o nedostatku prostora, što se vidi po onim gradovima u kojima prostora ima, pa su ulice svejedno uske. A uske su da bi se svačije kretanje ukrštalo s kretanjem drugih ljudi, i da bi svatko bio uključen u društvo. Jer, pri svakom susretu neizbježno dolazi do nekakva kontakta, do afiniteta ili do odbojnosti. Ukratko, južnjačka je ulica zapravo pozornica, pri čemu nije ni toliko važno je li uska zato da bi bila pozornica, ili postaje pozornica zato što je uska.

Na njoj se, dakle, mora nešto dogoditi, jer ondje čovjek ne samo da vidi drugoga čovjeka nego ga čuje kako diše, osjeća i njegov miris, i ne može izbjeći, a da prema njemu ne uspostavi nekakav odnos. Mora, dakle, doći do drame, a toj drami opet sve ide naruku. Jer, ulica je toliko uska da se jasno čuje što razgovaraju iza prozora s lijeve strane, i dobro se osjeća što kuhaju iza prozora s desne strane. Ti ljudi koji su trenutačno skriveni iza škura nisu odsutni, nisu zatvoreni u svoju privatnost, nego su uvijek napola na ulici. Zato se oni u svakom trenutku mogu pretvoriti u publiku, u slučaju da na ulici dođe do drame. Ako prolaznici na ulici zametnu svađu, ili ako se počnu jedan drugomu povjeravati, uvijek će biti nekoga tko će htjeti s njima podijeliti njihovo raspoloženje i njihovu tajnu, i nekoga tko će biti spreman da se i sam umiješa u razgovor, izrekne svoje mišljenje ili utječe na razvoj događaja.

U tim uvjetima prolaženje ulicom nije tek puko premještanje s mjesta na mjesto, nego je uvijek sudjelovanje u drami, u kojoj čovjek može biti protagonist, epizodist ili gledatelj. Južnjaci su na to navikli, oni se tako ponašaju po automatizmu, i ne pada im na pamet da bi moglo biti ikako drukčije. Oni nemaju onu povlasticu koju imaju ljudi na sjeveru, to jest da sami biraju hoće li ili neće sudjelovati u uličnom teatru: sjevernjaci naprosto prijeđu na drugu stranu ulice i tako uspostave distancu prema onome što im se na ulici ne sviđa. Južnjaci to ne mogu, oni moraju naći neko drugo rješenje.

Pa ga i nalaze. Nalazili su ga i u onim gadnim vremenima kad je bilo političkoga leda i kad je onaj koga su forumi osudili bio neka vrsta gubavca, te je bilo opasno približiti mu se i imati posla s njim. I na jugu su se tada ljudi nekako morali postaviti u toj situaciji: morali su to znanci dotičnoga gubavca, a morao je to i on sam. Kako su dakle to činili, ako su na jugu ulice tako uske?

Imali su, ja mislim, samo dvije mogućnosti. Jedna je mogućnost bila da i jedni i drugi naprosto izbjegavaju ulicu: da onaj tko je politički osuđen ne zalazi na mjesta gdje bi mogao susresti znance pa dovesti u nepriliku i sebe i njih, a ti isti znanci da zaobilaze one ulice u kojima bi mogli susresti stigmatiziranoga sugrađanina, koliko god da ih zbog toga možda grize savjest. Druga je mogućnost bila da i jedni i drugi i dalje idu onim ulicama kojima su i prije hodali te da se suoče jedni s drugima, i tako dotjeraju stvar do krajnje točke: ako se i dalje pozdravljaju, poznanstvo preraste u prijateljstvo, a ako se ne pozdravljaju, postali su neprijatelji. Prva od te dvije mogućnosti lako je vodila u tragediju, jer kad netko panično izbjegava susrete i živi u strahu od njih, onda mu brige i sumnje u samoći rastu i grizu ga, pa je to znalo i loše završiti. Druga mogućnost ponekad je vodila u komediju, jer bi i onima koji izbjegavaju i onomu tko biva izbjegavan na kraju došla smiješna cijela te situacija, pa bi tako sve okrenuli na sprdnju i prevladali vlastite političke strahove.

I tragedija i komedija, međutim, podliježu zakonima dramaturgije. I doista, sve je na jugu uvijek dobivalo neki logičan kraj: ili bi politički gubavac obolio i umro, ili bi pobijedio svoje protivnike i svemu se nasmijao. Bilo kako bilo, stvar je nekako završila i poslije nije bilo mnogo svrhe govoriti o njoj, čak ni memoarski.

A na sjeveru je posve drukčije. Ondje su ljudi prelazili na drugu stranu ulice i tako izbjegavali dramu, pa se zato drama stalno odgađala i nikada nije došlo do katarze. A to znači da ona tinja i dalje, čak i desetljećima nakon što se odigrala. Zato ju je potrebno rekonstruirati, analizirati, ponovno proživjeti, a to čine oni memoari. Zapamćenja su tek posljednji čin drame koja je započela onda kad je netko prešao na drugu stranu ulice.