Tražiš riječ za Vukovar

Vlado Gotovac

Vukovar iza riječi

Uzalud! – Ne mogu moje riječi

U tminu Vukovara. U tminu tvrđave

S nepoznatim riječima. Tminu novosti

Sa svojim zvijezdama. Gdje vlada

Božja jednakost – ona s Početka

I ona s Kraja. Spojeni u jeziku

Naših katakomba. Nijemi čvor Beskraja!

Carstvo gdje besmrtnost oblači malu djecu

U svoje ratnike. Oni imaju takvu tradiciju:

Neuništiva priviđenja svega što nisu vidjeli!

Mali podzemljari hrvatski

Pod razvalinama grada zamjenjuju čudo,

Sijedi čuvaju dragocjenosti svih mrtvih

Svojih.

Mate Ganza

TRAŽENJE RIJEČI ZA VUKOVAR

Tražiš riječ za Vukovar

Ne riječ koju pamtiš

koja se sklanja i spreže

ili mijenja

s poslušnošću

nego onu riječ

koju su mrtvi ostavili u ruševini

koja ima svoju sjenu

u tebi

i ne možeš je sahraniti

jer kazuje

i ono što već je zaborav.

Tražiš riječ za Vukovar

koja te ne može prevariti.

Zvonimir Mrkonjić

PUT U DALJ

Taj nagli suvišak anđela, oluja anđeoska vrhu

rajske igle. Koja bešćutno probada.

Bog i Hrvati razmjenjuju taoce glava

uspravljenih kundacima,

izrezbarenih rebara, začavlanih nokata,

izvađenih srdaca kao licitara,

škapulara, moćnika –

krijepe nas vidjelom s one strane.

U hladnjačama vraćaju nam se ružoprsti

predznaci

iz koje to zimljive budućnosti.

U priklanim preobrazbama kruha i vina – Vjera,

Ufanje, Ljubav prinosit će dokle bude roda i koljena.

Sniježi po iskopanim Gospinim očima među

suznim gorjima.

Dospijeva se, Dalj, sve bliži.

Ante Stamać

PUTUJUĆI RAZORENOM HRVATSKOM

Ljupke vedute, gle ih, ruševine.

Crvena neman strla je u ništa

Romantična i nujna šetališta.

I dvorac Eltz razorile su mine.

Pa ne znaju li, ili samo hine,

Ti srebroljubci Europskog Gemišta,

Iz kojeg li se nabujalog prišta

Lije taj gnoj, taj crni sok živine?

Za stradanja smo, nedavna i davna,

Tek gluhu šutnju i ni riječi smogli.

Povijest je pakao, pustoš vodoplavna.

Vrag li to igra kolo sreće? Bog li?

On prahom ljudskim i poharom ravna.

Mi? Plakali smo, što smo drugo mogli?

Slavko Mihalić

ZRAKOPLOVI-UBOJICE

          Zrakoplovi-ubojice kradu sirotinjski ručak.

Provale u podrum gdje se u tmini skrivaju užasnute

glave i raznesu svaku treću, na ostale uruše zid.

         Uvlače svoje hladno metalno tijelo u postelje

ljubavnika.

         Majci koja rađa gađaju novorođenče među

nogama.

         Lete vrlo nisko da im kompjutori točno izračunaju što još ljudsko svijetli u opustjelim

Ćelijama.

         Kako samo točno raketiraju zrnca pšenice.

         Ovdje će biti nacionalni park smrti, govori

onaj što ih šalje.

         Raduje se vašoj bespomoćnosti.

         Trga vam sablasnim zrakoplovima odijelo

s tijela. Trga meso s kostiju.

         Već sve znamo o njemu.

Sada bi trebalo skinuti krinke onima u

zrakoplovima.

         Kad slete, iz njih izlaze štakori, crne

udovice, ulaze u gostionice, naručuju pića.

         U čašama krv.

Tomica Bajsić

Koža na bubnju

Dobio sam od Caritasa

staru kožnu pilotsku

jaknu Royal Air Force,

nekada smeđu, sada gotovo crnu

od motornog ulja i drevnog taloga.

Ali pogriješili ste, dragi ljudi,

unutra na oznaci piše „Heroes“,

čak i da na kemijskom čišćenju

nisu rekli da jaknu treba

zbog dotrajalosti baciti,

ne bi je imao pravo nositi,

heroji nismo mi koji smo rat

preživjeli, rane zakrpali i

stali opet pod zvjezdani svod.

Za nas još uvijek vrijede

sumorni, ali ljubljeni,

zakoni gravitacije.

Heroji su oni javnosti

nepoznati, oni poginuli i oni

navedeni kao nestali,

koji su svojim životima

pomogli da vlak uništenja

koji je krenuo na Hrvatsku

iskoči dobrano iz tračnica

već kod Vukovara.

Ljerka Car Matutinović

TU JE NEKAD BIO GRAD

(Nepokorenom gradu Vukovaru)

Sine moj, ne zaboravi

TU JE NEKAD BIO GRAD

Prelijep, u cvatu

Vitki zvonici izrasli iz ravnice

Pjesma široka i radosna

ko dječje oči obasjane igrom

Sine moj, ne zaboravi

TU JE NEKAD BIO GRAD

Kao aveti niču sada crni zidovi

zgarišta

Izrešetani i poniženi do nadljudske

patnje

Ne zaboravi, sine moj

TU JE NEKAD BIO GRAD

Bespomoćne žene i djeca, ranjenici u skloništima

ispod ruševina

Branitelji u rovovima prkose

Čudesni arkanđeli plamenog mača

Sve suze ovoga grada sav teški vapaj

u vatrene strijele pretvaraju

Ni stopu zemlje hrvatske bezumnim drznicima

Sine moj, ne zaboravi

TU JE NEKAD BIO GRAD

i bit će zauvijek

20. X. 1991.

Tomislav Domović

PISMO POGINULOG RATNIKA

Dragi moji!

Ovdje je neizmjerno hladno i mračno, kao u

pećini nekoj

neotkrivenoj.

Hvala Bogu bol ne osjećam!

Samo drhtavicu strašnu

i do kostiju studen.

Do duše studen.

Ni za čime ne žalim ako je vama sada dobro.

Kratko je trajalo,

no svakim svojim člankom bio sam tu i

svakim okom

vidio sam neizmjerno više sjena i svjetlucanja

od nekoga

tko na svjetlo dana izlazi stisnut i mek.

Dragi moji, ne činite ustupak mojoj samoći

teškim suzama nakon teškog sna već živite

kako bih ja živio da sam živ.

Kao ptica što zazire od kaveza.

Kao korak košute u travanjskoj travi.

Dišite!

Dišite dubokim plućima i preko vas i ja ću disati!

Moj rani odlazak bio bi uzaludan kad

ne biste uspjeli

zavoljeti još nekoga meni sličnog,

meni različitog. Svejedno je, bez ljubavi

samo smo šarene omotnice i prvi krug do pakla.

Znam da će i bez mene trešnja procvjetati.

I bez mene brat ćete krupni plod.

Ali kad vam se sok ustima razlije i kad

majka iznese

toplu savijaču zaustavite nekog, bilo kog.

Darujte ga isto kao što biste moje tijelo hranili

i pokazavši mu krasno drvo sred djedova

dvorišta recite

To naš voljeni u trešnjinu korijenju spava.

Gojko Sušac

Hommage Vukovaru

Gospode,

crno sunce propinje se

na našemu pragu,

crna griva njegova

preko kapaka naših

vijori.

Crn dan

u crnu

bunaru,

crn kos ključ je

u bravi

našoj.

Slijepo kopito na naše srce,

crnomor ispod crna oblaka

u nas zaleglo.

Crn prosac oko kuće,

crn zmijac ga na uzici

vodi.

Ustavi

Gospode!

Nikica Petrak

STRAHIMIROVA PUTUJUĆA DRUŽINA

Daj mi malo starih kosti,

da napravim frulu:

kroz šuplje se dobro viri,

kroz tijesno se sjajno piri,

a kroz prazno sviri.

Na kolica još potrpaj

kapsu, sanduk, lijes i starca,

za tu lijepu hrpu sveži

krezubog magarca,

na njem zvonce,

križ i cvijeće,

pa se lijepo šeće.

Ajmo mala mrtve vozit

od sela do sela,

ajmo malo radit

i svoj kruh zaradit.

što nam daju, to nam daju:

za tovara suhu travu

– neka tovar njače,

a za ljude glib i grude,

glib i grude što ko ulje

od truleži sitno cvrče.

Navrh svega ja ću sjesti,

uz mrtve se čvrsto smjestit

i kroz košćicu ishitrit

do tri male pjesmice:

prvu uz murvu za mladu kurvu,

drugu uz drače za babu što plače,

treću za sebe da me ne zebe

gadljivo jutro, još gadnija noć.

Borovo Selo: lipanj/srpanj 1991.

Ivan Rogić Nehajev

VUKOVARSKA POSTUMA 92.

Stojim u tjesnacu vojničkih trepavica (ja: vukovar) poduprt pamćenjem bez vlasnika. Iz dolje i nisko, nježnije od leukemije, stišću suze prethodno poučene dunavom. Toliko zelenog. Toliko crvenog. Kroz kapilare i fosfor probijaju se glasovi prognanih žena koje vježbaju izreku: uvijek ću te voljeti, i sakrivaju pritom lijepe noge po sandalama i strunjačama posuđenim u limenkama milosrđa. Iz gore i visoko tlači osama, glatka kao topovska cijev, prethodno poučena stepom. Toliko plavog. Toliko žutog. Kroz biljege udaraca po koži probija se po koja kuća ili ulica, ispuzavši iz ruševina ćirilice i tražeći svoje graditelje. Tada se u suhim ustima zatrče ime, kao dragocjeni aspirin, i ispali spram prognaničkog formulara kojim je kartiran raj nad atlantikom. Čuje se: vukovar, a vidi šaka odrezana bez narkoze na psihijatriji u padinskoj skeli. Čuje se: vukovar, a vidi slezena sfaširana minom na cesti za hilandar. Čuje se: vukovar, a vidi zbirka ulomina iz krivične optužnice povijesti bratstva na istoku i jugu. Čuje se: vukovar, a vidi zalagaonica u nišu, gdje je u žici sve čime je zasluženo progonstvo. Čuje se: ništa, a vidi posoljena glava kojom nogometaši iz stare pazove pucaju jedanaesterce nedjeljom uz rakiju.

Stojim (ja: vukovar) u stisci novih švercerskih crteža i prolaznika. Nebo je još jučer ateriralo u svilu i leglo po ramenima i krevetima knjigovođa uz atlantik. Učeći se eleganciji zlatnih manekena često zaboravljam na oblake, pa su i kiše posne. Na dalekim ružama cakli se ruj prepun imena odsutnih. Sanjam o sretnim ženama. Perem njihove bedre kožu i srs, preobučen u slike prastare nježnosti i nestajem u njihovu plaču. Tijesno je u imenu bez tijela. Zato se učim umijeću obuzdavanja suglasnika. Ali oružje kojim se stepa dijeli na hrvatsku i ostalo sanja me s istom nježnošću s kojom dočekuje novu pošiljku streljiva. Zauzvrat, ja mu pomažem hrvatsku nacrtati kao revolver za obje ruke, s plavim V iz moga imena na vrhu cijevi. U onoj ulici dugačkoj nekoliko mjeseci prisilne hrabrosti odviše me je ostalo konzerviranog u ledini šašu i kukuruzu, s jedinom povlasticom da budem zabit iz božjeg djetinjstva. Moje je progonstvo potpunije od svega što prosvijećeni mogu osvijetliti spajajući nespojivo.

Stojim u hrvatskoj (ja: vukovar), gdje je bog samo ime najvećeg dužnika.