Strategije oljuđivanja

Prekoračivanje uspostavljenih logičkih i percepcijskih granica može osloboditi misao, a izraz učiniti smjelijim i okretnijim. Među najobičnije oblike oneobičavanja komunikacije ubraja se personifikacija. Tom se klasičnom stilskom figurom kakvu predmetu, stvari, pojavi, apstrakciji, biljci ili životinji pridaju ljudske osobine, misli, osjećaji i ponašanja. Sam je pojam izveden iz latinskoga (personificatio), a na hrvatski bi se mogao prevesti kao oljuđivanje ili oličavanje.

Ta je makrostrukturalna figura česta u alegorijskim tekstovima gdje se npr. vrline i poroci konvencionalno predočavaju kao ženski likovi. Pravopisni signal personifikacije u tim je tekstovima veliko početno slovo (Prijateljstvo, Ljubav, Srdžba, Grijeh itd.). Kada personificirani likovi progovore, govori se o prozopopeji.

Personifikacija sunca (nepoznati autor, 14. st.)

Današnje oljuđeno sunce

Personifikacija je kompleksna figura koja se, od prigode do prigode, realizira s pomoću metafore, sinegdohe i metonimije. Ona dinamizira prikazivanje, čini ga izrazito slikovitim, sugerira animiranu viziju svijeta i kadšto fantastizira čitav iskaz. Obično se pojavljuje u književnosti (osobito pjesništvu), tekstovima popularne glazbe, novinarstvu i reklami.

Lađa ili žena

U pjesništvu je plod literarnih konvencija i imaginacije. Konvencionalna je u alegorijama i usmenoj poeziji gdje su nerijetko humanizirane planine, gore, gradovi... U autorskom je, pak, pjesništvu znak specifične osjećajnosti i osobite prikazivačke perspektive. Kada Slamnigov lirski protagonist barba Niko u pjesmi Barbara naziva i opisuje lađu kao ženu (Barbara bješe bijela boka / Barbara bješe čvrsta, široka, Barbara bješe naša dika / Barbara, Barbara, lijepa ko slika. / Kad si je vidio, gospe draga, / kako je stasita sprijeda i straga...), on je mistificira do krajnjih granica, iskazuje joj najveću moguću ljubav i privrženost. Izravan govor o lađi nedvojbeno bi bio manje afektivnan i manje ekspresivan. Personifikacija se, među inim, javlja i u sljedećim stihovima:

– Nebeski putnik mjesec

Lako je odskakivo

Nad svijetlim oblačnim rubom

I opet u nebo plivo...

(V. Vidrić, Dva pejzaža)

– Olovne i teške snove snivaju

Oblaci nad tamnim gorskim stranama;

Monotone sjene rijekom plivaju,

Žutom rijekom među golim granama...

(A. G. Matoš, Jesenje veče)

– tog su dana 3 vječnosti

izgubile svoje zanimanje

pa je na ulici bilo

puno mode i nade!

ugrizi me, rekao sam

i nagovorio jednu državu

da me slijedi

zbog društva!

poslije je rekla da se to

više ne radi

pješke

a mi živimo od tepanja!

(B. Maleš, * * *)

Dok u Vidrićevu i Matoševu tekstu personifikacija pridonosi slikovitosti prikazivanja (mjesec odskakuje i pliva, oblaci snivaju, sjene plivaju), u Maleševu se pretvara u postupak ludičkoga destruiranja utvrđenoga poretka (država se dade nagovarati, ne želi ići pješke).

Psalmi, Štulić, novinski naslovi

Personifikacija se lako prilagođava različitim diskurzivnim strategijama i poetičkim konceptima. Jednako je, primjerice, česta u psalmima (Svoja si usta predao pakosti, a jezik ti plete prijevare, Ps 50.19), starogradskim pjesmama (Fijaker stari ulicama luta), rokerskim tekstovima poput Štulićevih (Noć je navukla djevičanski veo) ili, pak, u šlagerima poput Runjićevih (Malinkonija u duši, u duši, u mojoj duši spava, / I kida srce moje, dok piva pisme svoje).

Budući da dječje pjesništvo inzistira na oživljavanju biljnog i životinjskog svijeta, personifikacija se promeće u njegovu ključnu figuru. Kako biljke i životinje povremeno dolaze do riječi, njoj se nerijetko pridružuje prozopopeja. Pjesma Zeko u kavani Vjekoslava Majera počinje personifikacijom:

Sjedi zeko u kavani

i novine čita

bolje da je tu, u toplom,

nego da se skita...

Ista pjesma, međutim, okončava prozopopejom, tj. zeko se pretvara u aktera i počinje govoriti, dapače prigovara:

Rasrđeno zovne: „Platit!“

Na kelnera planu:

„Više nikad neću svratit

u ovu kavanu!“

U publicistici i novinarskome diskurzu personifikacija pridonosi eleganciji deskripcije i izlaganja. Ovisno o kontekstu, može biti uporište prigodne komike, poetičnosti ili patosa. Npr.:

– Moj nos trpi, ali ne od mošusa. Demokracija smrdi na posljednjoj galeriji, smrdi kao lisica. (A. G. Matoš, Pečalba)

– Tvoja Domovina Hrvatska je uvijek uz tebe, a Zagreb se veseli svakom tvom dolasku. (Večernji list)

Novinari rado posežu za leksikaliziranim i frazeologiziranim personifikacijama poput dolazi i mojih pet minuta ili tjerati pravdu. Oživljavanje pojava, pojmova i apstrakcija najčešće je u naslovima, s glagolima u naslovim ulogama:

Porazi skidaju maske

Ceste ugasile deset života

Neka džep osjeti kada jezik pretjera

Antropomorfizirana reklama

U oglašivačkoj praksi personifikaciji je zadaća oživjeti i poosobiti različite proizvode i usluge. Ona se, među inim, javlja u sljedećim sloganima:

– Svaka kap vode sanja o tome da jednog dana postane Becks od pola litre!

– Kartica koja misli svojom glavom.

– Maxflu otapa gripu u čaši vode.

– Automobil s osmijehom na licu!

Kao što su ovdje ‘oljuđeni’ kap vode, bankovna kartica, šumeća tableta i automobil, tako je u jednoj od marketinških akcija redakcije Cosmopolitana taj časopis čitateljima predstavljen kao ženina najbolja prijateljica i idealna sugovornica:

Samo COSMOPOLITAN

Čini vas NEODOLJIVOM

Razgovara s vama kao s PRIJATELJICOM

Ostvaruje vaše SNOVE

Pomaže vam u KARIJERI.

Služeći se rječnikom koji sugerira akciju, personifikacija bitno pripomaže oglašivačkoj strategiji očuđivanja, animiranja i fantastizacije konkretnoga proizvoda ili usluge. Antropomorfizirana reklamna retorika oblikuje narcističku komunikaciju s potrošačem, istodobno glorificirajući proizvod, potrošača i samu sebe. Ona stvara značenja koja su bitno odvojena od stvarnih odlika proizvoda i oblikuje takvu diskurzivnu situaciju u kojoj „svijet objekata ulazi u svakodnevni život ljudi i prikazuje se na magične načine“ (Jhally 2004).

U vizualnim umjetničkim praksama na personifikaciji se temelje alegorijski prikazi apstrakcija ili mitoloških bića, oljuđivanja u animiranim i znanstvenofantastičnim filmovima, karikaturi i reklamnim spotovima. Sunce je, primjerice, od davnina privilegirani simbol u mnogim kulturama. Od staroga vijeka do danas, od drevnih pločica, medaljona i privjesaka do slika, oslikanih upotrebnih predmeta i karikatura prispodobljava ga se ljudskome licu. Toj dugoj i bogatoj tradiciji pripadaju ilustracije uz ovaj tekst – slika nepoznatoga autora iz 14. stoljeća i recentni karikaturalni prikaz sunca. U prvome slučaju, sunce je simbol novoga života, dok u drugome podsjeća na turista i u svijest priziva potrošačko društvo.

U hrvatskoj filologiji predložene su dvije terminološke inačice pojma personifikacija: Janko Tomić (1875) preveo ga je kao oličenje, a Ivan Ivas (2004) kao poosobljavanje.

Digresija, izmišljeni razgovor

U neposrednome susjedstvu personifikacije nalazi se pojam sermoncinacija (lat. sermoncinatio, dijalog, razgovor). Iako su ga pojedini retoričari i stilističari, među njima i sam Kvintilijan, doživljavali kao drugo ime za personifikaciju, on je tijekom vremena stekao nekoliko distingviranih upotreba koje su mu priskrbile status zasebne figure. Ovdje ću izdvojiti tri značenja sermoncinacije.

Ona je, najprije, digresija u iskazu kojom pripovjedač ili govornik izriče svoje misli tako da ih stavlja u usta kome drugome. Taj drugi može biti odsutna ili mrtva osoba, životinja, pojava ili apstraktna kategorija. Ivo Škarić navodi ovakav primjer: Pitaš što ja mislim o tebi? Časni ljudi drže da si hulja. Budući da nije moguće provjeriti sadržaj pojma časni ljudi, nije moguće ni utvrditi jesu li oni doista nešto rekli. Ta je sintagma retorička dosjetka kojom se osobno mišljenje uspoređuje s općim.

Drugo je značenje sermoncinacije: fiktivni razgovor dvaju sugovornika od kojih je najmanje jedan izmišljen. Grci ga nazivaju diálogos. U polemičkoj praksi Antuna Gustava Matoša fiktivni se dijalog pojavljuje kao artistični oblik nastavljanja polemike. Vode ga uvijek isti sugovornici, Guravac i Rutavac, a njihova su mišljenja posve podudarna s Matoševim stavovima. Kada Matoš polemizira s Dušanom Plavšićem i Savremenikom jer mu nisu tiskali pjesme, Rutavac objašnjava Guravcu:

Ali tajnik Društva hrvatskih književnika, ime-nom Dušan Plavšić, još je zabavniji. „Silom se našem radu htio podmetnuti neki politički, stra-nčarski duh“ – farba i maže taj deliciozni pisac i dežmanovac, dok je cijelom svijetu po-zna-to da je „Savremenik“ organ obzoraške i pokretaške koterije bez ikakvih specijalnih modernih li-terarnih principa. „Naš program je i ostaje: sloboda umjetničkog stvaranja, jednako pravo za svakoga da slobodno izrazi svoje misli“ – usuđuje se reći taj literarni nepoznati kasir pošto je boj-ko-to-vao prije mjesec dana Matoševe nedužne stihove.

Guravac i Rutavac govore ono što Matoš misli ili variraju ono što je već rekao. Kreiranjem fiktivnoga dijaloga izmišljenih likova Matoš je literarizirao i proširio prostor polemičkoga govora.

Napokon, treće je značenje pojma sermoncinacija: oponašanje različitih tipova ljudi „prema peripatetičkom učenju o karakterima i karakterologiji nove atičke komedije“ (Slapšak).

Od naših autora sermoncinaciju, uz Škarića, spominju Janko Tomić i Dubravko Škiljan. Prvi je u Hrvatskoj stilistici (1875) određuje kao figuru kojom se „osoba navađa kao da govori ili ako navodimo mrtve stvari kao da one govore“. Drugim riječima, Tomić je zapravo određuje kao prozopopeju, koju, pak, drži sinonimom za personifikaciju. Škiljan (1989) piše da je sermoncinacija „figura mišljenja kojom se neki iskaz pripisuje drugom govorniku i oponašaju se njegove pretpostavljene karakteristike“.