Vijenac 436

Glazba

Gordon Sumner Sting uz Kraljevsku filharmoniju iz Londona

Sting više ne ubada

Robert Urlić

slika

Samo tri dana nakon što nas je pohodila najveća pop-zvijezda današnjice Lady Gaga, četvrti put nam se u Hrvatskoj ukazao i Sting. Kada u samo nekoliko dana u Zagrebu imate koncerte dviju velikih svjetskih glazbenih zvijezda, ne biste smjeli biti nezadovoljni. Dapače, vjerujem da su svi koji prate glazbu, makar i površno, bili sretni. Jer nisu to samo događaji koje treba vidjeti i čuti, nego su to u nas i događaji na kojima treba biti i viđen. Nakon što je Lady Gagu vidjelo više od dvanaest tisuća rasplesanih tinejdžera, na Stingov koncert stiglo je desetak tisuća starijih i zrelijih poštovatelja glazbe. Iako po dobi više pripadam u drugu kategoriju, iskreno priznajem da mi je ugodnije bilo među tinejdžerima, ponajviše zbog sama koncerta i ugođaja koji nam je ponudila Lady Gaga.

Sting je na svoje četvrto gostovanje u našoj zemlji stigao u pratnji Royal Philharmonic Orchestra, uz čiju je pomoć i snimio posljednji, deseti studijski album Symphonicities. Prepletanje pop i klasične glazbe, crossover, nije nova stvar, pa ni za Stinga, no on se ovaj put odlučio snimiti cijeli album i to ne novih pjesama, nego svojih starih, prearanžiranih za veliki orkestar. Iako je imao pomoć poznatih i velikih imena, poput Michela Legranda, Vincea Mendoze ili Stevena Mercurija, koji je bio i dirigent na cijeloj turneji, moram priznati da mi se već pri preslušavanju albuma sve skupa i nije odveć svidjelo. Taj dojam ostao je i nakon koncerta, jer bez obzira na više-manje dobre izvedbe sve je zajedno zvučalo prazno, nemaštovito i pogotovo u prvom dijelu koncerta i dosadno. Kraljevski orkestar bio je uz to i loše ozvučen, ali razočaranju su najviše pridonijeli sami aranžmani, koji svim tim poznatim pjesmama nisu donijeli nikakvu promjenu na bolje ili barem drukčije. Publika, koja je i u parteru kao na pravom koncertu klasične glazbe uredno sjedila, javljala se tek na kraju izvedbi, pogotovo u prvom dijelu koncerta. Iako je i taj prvi dio ponudio nekoliko zanimljivih izvedbi, poput Russians ili Englishman In New York, nekako mi se čini da se moglo i bez njega i da bi na kraju bez obzira na kraće trajanje dojam bio mnogo bolji. Naravno ni drugi dio koncerta, koji je počeo nakon dvadesetominutne stanke, nije donio nikakvu revolucionarnu promjenu, no ipak su se u tom dijelu našle i skladbe u kojima smo barem u nekim dijelovima mogli osjetiti da taj klasični touch ima i smisla i razloga. Tu ponajprije mislim na pjesme King Of Pain i Every Breath You Take, u kojima se dodir između Stingova stvaralaštva (riječ je o pjesmama iz razdoblja grupe The Police) i orkestralnih aranžmana pretvorio u čvrst stisak. Bile su to i dvije posljednje skladbe, onoga takozvanog, službenoga dijela koncerta, i tek s njima je publika razdragano ustala sa sjedalica.

Ipak, očekivani dodatak, koji se nekako stopio s drugim dijelom koncerta, donio je i vrhunac Stingova nastupa, a izvedba pjesme Desert Rose, u kojoj je zablistala prateća pjevačica Jo Lawry, bila je definitivno šlag, iako su nakon nje uslijedile još i She’s Too Good To Me, Fragile i akustična Message In A Bottle.

Nakon gotovo dva i pol sata koncerta, na kojem je izvedeno čak 26 pjesama i nakon euforične završnice, Stingovi poštovatelji su možda i bili zadovoljni, no opći je dojam da je ovo možda bio i najlošiji Stingov koncert u Zagrebu, ne zbog nedostatka želje, htijenja i muziciranja, nego jednostavno programa i repertoara koji nam je ponudio. Valja pohvaliti trud Kraljevskog orkestra, koji u pojedinim dijelovima i nije zvučao ujednačeno, te umijeće sjajnih glazbenika Dominica Millera, Davida Cossina i Ire Colemana, no kada se sjetite da ste sve te pjesme imali prilike slušati u mnogo boljim verzijama i nadahnutijim izvedbama, što sama Stinga, što tijekom 2007/2008. ponovno okupljenih policajaca, konačna ocjena i nije osobito visoka.

Dojam je da je sve to bilo ispunjavanje nekih umjetnikovih želja, ali kada si Sting, onda i to možeš sebi priuštiti, a s obzirom na posjećenost cijele turneje, ni financijska isplativost, bez obzira na veliki korpus glazbenika, nije upitna.


Vijenac 436

436 - 18. studenoga 2010. | Arhiva

Klikni za povratak