Snažan roman o rasapu

Kao književnica, Nada Gašić (Maribor, 1950) javila se relativno kasno, ali je odmah privukla pozornost kritike i publike – njezin roman prvenac Mirna ulica, drvored (2007) sugerirao je naime visoku poetičku osviještenost, jezičnu i stilsku sugestivnost i spisateljsku zrelost autorice. Tako siguran izlazak na javnu književnu scenu zapravo i ne iznenađuje uzmu li se u obzir neke činjenice iz dotadašnje radne biografije Nade Gašić: više je godina bila lektorica za hrvatski jezik na stranim sveučilištima, surađivala je kao leksikograf na pripremanju i izdavanju Anićevih rječnika, uređivala je knjige kod raznih izdavača, a bavila se i prevođenjem. Doda li se tomu i „tajni“ podatak da je godinama pisala, a rukopise bacala jer nije bila sigurna vrijede li, eto objašnjenja kako se „niotkuda“ pojavila vrlo solidna romansijerka bez početničkih slabosti.

Roman Voda, paučina, koji se pojavio tri godine nakon Mirne ulice, drvoreda, potvrđuje da je riječ o književnici koja snažno osjeća bilo vremena u kojem živimo i koja taj osjećaj zna literarno oblikovati. U našoj suvremenoj književnosti ima već dosta romana koji tretiraju pojedine aspekte društvene patologije (čak bi se moglo reći da postaju tematski dominantni što društvo dublje tone u ekonomski i moralni kaos), a Voda, paučina zacijelo ide među one koji nude najdepresivniju sliku hrvatskoga društva „danas i ovdje“. „Ništa u ovom romanu nije izmišljeno i izmišljeno je sve“, kratko je i efektno u jednom intervjuu autorica definirala svoj stav o odnosu društvene zbilje i književne fikcije.

Radnju priče smjestila je na Trešnjevku (ta gradska četvrt ovdje je konkretni mikrosvijet, ali može to jednako biti i Zagreb, Hrvatska ili širi prostor regije zahvaćene pokorom tranzicije) i vremenski je zgusnula u nekoliko dana oko lanjskih Svih svetih, dakle u jesen. S tim u vezi ovdje bi valjalo spomenuti da Nada Gašić oba svoja dosad objavljena romana smatra dijelom niza (ciklusa) kojemu kani pridodati još dva i tako zaokružiti „mali krimi-bedeker, krimi-vedutu Zagreba“ (što god to značilo) čija bi se radnja zbivala u četiri različita zagrebačka kvarta i četiri različita godišnja doba. Dodajmo ovomu da roman Voda, paučina ima i okvirnu priču – kratki prološki i epiloški dio u kojem se govori o poplavi u Zagrebu 1964. – ali da autorica tu prije svega računa na simbolički potencijal motiva poplave (razorna snaga s nesagledivim posljedicama). I drugu riječ u naslovu, paučina, možemo shvatiti kao metaforu, koja se odnosi na djelovanje mafijaških mahera.

U osnovi je romana problem krivnje; priča je to o disfunkcionalnoj obitelji, o zanemarenom desetogodišnjem dječaku Davidu čiji su roditelji rastavljeni i žive svoje živote, a on je prepušten ulici te povremeno odlazi od kuće i skita gradom. Živi u neuglednoj, dozidavanoj kući s majkom i njezinim dvjema polusestrama, od kojih je jedna profesorica, ali se potajno bavi elitnom prostitucijom i ne može se ispetljati iz mreže lukavog i brutalnog mafijaša; najmlađa sestra upravo se sprema za udaju. To „normalno“ stanje narušava na samu početku romana zločin, ubojstvo mlade žene. Nakon što David, kao mogući svjedok, zbog ubojičina nasrtaja završi u komi u bolnici, ionako složeni odnosi između njegova oca i majke te majke i polusestara počinju se dramatično zaoštravati i nezaustavljivo, fatalno usmjeravati prema tragičnom raspletu.

Roman Voda, paučina već obujmom (oko 400 str.) signalizira autoričinu ambiciju da temu obuhvati široko, da sliku suvremenoga života oblikuje u njegovu totalitetu. Nastojala je stoga svoju priču o unutarnjim lomovima i porazima što ih doživljavaju likovi romana temeljito motivirati razlozima koji proizlaze iz društvene zbilje, da se vidi zašto i odakle dolazi sav taj kaos koji nas okružuje. Drugim riječima, željela je pokazati kako žestoke turbulencije kroz koje prolazi hrvatsko društvo proizvode opću nervozu, strepnju, tjeskobu i dovode do tih individualnih tragedija. Jedan od likova romana, niži policijski istražitelj, ovako objašnjava mehanizam djelovanja „pauka“: „U poslovima pri vrhu najbolje je imati ispod sebe nekoga tko ima neku gadnu mrlju u biografiji. To mu dođe kao kontrolni paket dionica. Policija? Pravosuđe? Novinari? Nije to hobotnica. Ona je uništiva. To ti je paučina. Ličinke se množe, a tko su pauci koji sjede i pletu mrežu, svi vide i nitko ne zna.“ Upravo zato što „nitko ne zna“ iako „svi vide“, pripovjedačica ubojicu, kao i onoga većega gazdu za koga ovaj obavlja prljave poslove, ostavlja u romanu bezimenima: oni se pojavljuju, razgovaraju, čine neke stvari, pripovjedačica ih dakle „vidi“, zna tko su, ali ipak ne otkriva njihov identitet – „ne zna“! Ali upravo tim minus-postupkom (koji je u klasičnom krimiću nezamisliv) autorica vrlo efektno postiže svoj cilj: iz zbilje fikcije brutalno vraća čitatelja u zbilju života.

Struktura romana Nade Gašić vrlo je zanimljiva, a zbog kompleksnosti zahtijevala bi više prostora za elaboraciju nego što ga imamo. Ukratko, riječ je o romanu sastavljenu od elemenata nekoliko žanrova, u čijem se slaganju autorica uvelike koristila npr. elementima naslijeđenim iz tradicija društvenog, obiteljskog i reportažnog romana. No čitatelj će u tekstu vjerojatno najprije uočiti detalje koji karakteriziraju kriminalistički žanr, zatim trilersko oblikovanje napetih situacija i osjećaja tjeskobe, a jamačno će mu dah zastati i uz nekoliko minijatura sagrađenih u slogu horora. Osobiti emotivni i značenjski efekti ostvareni su pak uvođenjem u igru nekoliko bajki, ali se može reći i da se roman kao cjelina, na globalnoj razini, može iščitati kao moderna Pepeljuga: jasni su paralelizmi nekih likova i situacija, ali im je temeljni smisao sasvim različit: bajka (= sretan završetak) danas nije moguća.

Cjelovitost svijeta koji je željela opisati autorica postiže i svojom narativnom strategijom: uključuje različite verbalne iskaze, upotrebljava i tzv. visoki i niski stil, a koristi se i različitim pripovjednim tehnikama. Kratki razgovori „skinuti“ s mobitela u tramvaju pravi su rašomon dijalekata, karaktera, trenutnih životnih problema i nekulture; susrećemo se i s tekstovima preuzetim s interneta, ima tu i neki recept, pa psihoprofil ubojice, ispovijed Davidova oca, žustre, krvnički zaoštrene „razmjene mišljenja“ o zdravoj hrani. Autorica nerijetko poseže za groteskom kao komentarom nekih pojava (npr. svadba najmlađe sestre), a svojevrstan je komentar i izbor dvaju važnih likova i njihovih pozicija iz kojih govore o ključnim pitanjima: dječak David koji je u komi i čija nam razmišljanja pripovjedačica posreduje unutarnjim monologom, i retardirani pedesetogodišnjak Dečec Damir, koji je na razini sedmogodišnjaka i koji vodi „unutarnji dijalog“ s Malom Gospom.

Zbog visoke artificijelnosti koja karakterizira konstrukciju romana, nekako je logično da se u tekstu mjestimice nađu i neke nespretnosti i slabosti (koje romanu ne oduzimaju mnogo, ali ih valja spomenuti). Ima npr. mjesta koja su opterećena detaljima i preopširna, a povremeno se susreću i preduga nabrajanja; za Davida koji je u komi možda bi primjerenija bila uporaba tehnike struje svijesti nego izravni unutarnji monolog (onako kako ih definira G. Peleš u knjizi Tumačenje romana). Također mislim da šarenilo tipova slova upotrijebljenih u tekstu najčešće ne samo da nije produktivno nego da donosi suprotne efekte. Osobno, draža mi je ona „malo je mnogo“. Ali ovaj je roman, u cjelini, svakako mnogo.