Skriveno blago stripova

Gotovo da i nema ljepše i uzbudljivije stvari koja se može dogoditi povjesničaru stripa nego kada listanjem i istraživanjem starih novina te drugih tiskanih izdanja doživi neposredan susret s izvlačenjem kosti iz ormara, odnosno – kako bi se u prijevodu reklo – kada otkrije nove i dosad nepoznate stripove iz nacionalne baštine devete umjetnosti. I to posebice kada se ta otkrića ne odnose na autore koji su se jednokratno okušali u mediju stripa, nego kada se vežu za najvažnija imena hrvatskoga stripa poput doajena Andrije Maurovića i Waltera Neugebauera, zatim, primjerice radi, i za velika imena takozvane druge generacije – Borivoja Dovnikovića Borda, Žarka Bekera i Julija Radilovića.

Osim sama zadovoljstva pojedinačnih otkrića, kako to naše istraživanje povijesti devete umjetnosti na ovim prostorima napreduje, tako se sve više i više kao logičan nameće zaključak da je ta povijest ne samo nepotpuno istražena i obrađena nego i da njezine dosadašnje prezentacije obiluju netočnostima, proizvoljnostima, pa i krivotvorenim podacima. Štoviše, i oni autorski opusi i pojedina razdoblja za koja se smatralo da su više-manje apsolvirana i da se kod njih ništa novo (ili barem bitno) ne može otkriti – dodatnim istraživanjima i komparativnim, sinergijskim analizama bacaju snažnije ili slabije, ali svakako novo svjetlo na cjelokupnu povijest i pojedine stvaralačke osobnosti u korpusu hrvatskoga stripa.

Naime, treba uzeti u obzir da se većina postojećih povijesnih pregleda i analiza uglavnom svodila na produkciju koju su naši scenaristi i crtači ostvarivali u specijaliziranim izdanjima stripa te u zabavnim i dječjim listovima kojima je strip bio ako već ne glavni, onda barem jedan od najvažnijih aduta za privlačenje čitatelja. No kada se odmaknemo od naslova kao što su Novosti, Oko, Mickey strip, Veseli vandrokaš, endehazijski Zabavnik, pa Horizont, Horizontov zabavnik, Petko, Miki strip, Plavi vjesnik, Modra lasta i tako dalje, i kada se naše zanimanje usmjeri na dnevne listove (te na novinska izdanja u kojima su stripovi samo gostovali ili im bili tek privjesak), otvorit će se još jedna kvantitativno bogata, ali i estetski vrijedna hrvatska stripovska produkcija kojoj tek predstoji i medijsko-društvena i kunsthistoričarska revalorizacija.

Ciganin i divovi Špoljara i Maurovića

Najzanimljivije, a kulturološki i najvažnije, otkriće odnosi se na dosad nepoznat strip Andrije Maurovića. Maurović, naime, nije samo umjetnik kojemu pripada titula oca našega stripa i crtača koji i po najstrožim kriterijima pripada u sam vrh svjetske baštine stripa, nego je i stvaralac o kojemu su dosad tiskane dvije monografije, petnaestak albuma i knjiga stripova, organizirano nekoliko izložbi, napisane desetine i desetine eseja i analiza, bio je predmet bavljenja i sveučilišnih profesora i akademika... Stoga se neupitno pretpostavljalo da se o njemu malo toga novoga može otkriti.

No jedan njegov strip (zapravo stripić) ostao je skriven unutar korica knjige stare 66 godina. Riječ je o Đacima veseljacima (podnaslova i druge pripoviedke i pjesme za mladež) autora Zlatka Špoljara objavljene prvih mjeseci 1944. u nakladi knjižare Kratina iz Zagreba. Zlatko Špoljar relevantno je ime hrvatske dječje književnosti, čije se stvaralaštvo protegnulo na više od pola stoljeća (rođen je 1892, a preminuo iste godine kada i Maurović – 1981. u Zagrebu), no Đaci veseljaci nekako su ostajali po strani, spremljeni na sigurno u knjižničke depoe. To je možda i bilo razumljivo za razdoblje do 1990. (makar knjiga nema nikakvih ideoloških ni političkih predznaka), ali je neobično da ni nakon toga Špoljarova knjiga nije izvučena na svjetlo dana ni postala predmet interesa povjesničara književnosti.

Đaci veseljaci sastoje se od sedam priča, jedanaest pjesama, edukativno-poetsko-ilustrativnog priloga Velika abeceda za mala čeda i stripa Ciganin i divovi! Strip je opsega osam stranica (knjige), na svakoj stranici nalazi se pet crteža okomito postavljenih, a popratni tekst (scenarij) nalazi se na desnoj strani crteža. Strip je rađen prema narodnoj pripovijetki, o tome kako je Cigo nadmudrio divove i kako je supruzi umjesto kukuruza koji je trebao samljeti u mlinu donio – dukate!

Andrija Maurović autor je sjajne ilustracije za naslovnu stranu Đaka veseljaka (koja je prvi put objavljena puno godina ranije na naslovnici dječjeg lista „Vrelo“) i nacrtao je većinu ilustracija u knjizi (koje je odreda atribuirao svojim karakterističnim potpisom) i – sigurni smo – crtač stripa Ciganin i divovi, makar ni na jednom crtežu nema njegova potpisa. Ali to je neupitno njegov stil, njegov crtački rukopis, posebice u crtanju likova – jedan div fizionomijom pljunuti je Stari Mačak… No očito je Maurović Ciganina i divove crtao na brzinu, preko volje pa se nije ni previše trudio (iznenađuje npr. odsutnost rastera), što je vjerojatno i razlog da je htio ostati anoniman (makar nije isključeno da je taj „strip“ nastao puno ranije, možda i tijekom tridesetih godina, a da je u međuvremenu ležao u nekoj ladici!?). Ali otkrili su ga likovi i otkrio ga je prepoznatljiv rukopis. Maurović je u Ciganinu i divovima najbliži stripu Mišini praznici na selu, koji je 1936/37. objavljivao u dječjem listu Smilje. Nema dvojbe da su Ciganin i divovi među najslabijim ostvarenjima u velikom opusu Andrije Maurovića, no dragocjeno je saznanje da taj stripić – postoji!

Tekst za Ciganina i divove napisao je očito sam Zlatko Špoljar, koji je, spomenimo, Maurovića često angažirao da mu ilustrira knjige. Suradnju su započeli još kasnih dvadesetih godina, a intenzivirali su je za vrijeme Nezavisne Države Hrvatske. Njih su dvojica i autori gore spomenute Velike abecede za mala čeda koja također ima elemente stripa, ali bi ga bilo preuzetno uvrstiti u bilo kakvu stripografiju.

Borbeni pjetlić Norberta i Waltera Neugebauera

O braći Neugebauer, tekstopiscu Norbertu i crtaču Walteru, Wunderkindima, njihovoj poduzetnosti i ambicioznosti, napisani su deseci tekstova, a mi smo došli do dosad nepoznate epizode sa sama početka njihove strip-karijere koja čvrsto podržava tu tezu. Naime, nije bilo poznato da su – svega pola godine nakon debija u strip-tjedniku Oko (u listopadu 1935, Walter je tada imao svega četrnaest, a Norbert osamnaest godina) – braća svoju sljedeću priliku dobili u časopisu Dom i škola (mjesečniku za propagandu zajednice doma i škole, čiji pojedini suradnici nisu na pojavu te nove medijske novotarije reagirali baš blagonaklono) – zapravo u njegovu stalnu prilogu Dječje kolo u kojem su surađivali Mato Lovrak, Bogumil Toni, Ivo Kozarčanin, Mladen Širola. Konkretno, u ožujku 1936. braća Neugebauer startali su u Dječjem kolu sa stripom Borbeni pjetlić u humorističkoj maniri, pričom o crnom pjetliću Hanzeku kojeg se gospodar želi riješiti. Strip je izlazio do kraja školske godine, sveukupno ostvarivši jedanaest tabli. Početnički rad, nedvojbeno, ali ostvarenje koje ipak nagovještava buduća velika imena hrvatskog i europskog stripa. Zanimljivo je spomenuti kako je Norbert već u Borbenom pjetliću scenarij pisao u stihovima koji su se rimovali „Pravo imaš, ženo draga – riješiću se toga vraga...“, što će inače obilježiti njegovu karijeru.

Tijekom sljedeće (1936/37) školske godine Norbert i Walter Neugebauer na stranicama Dječjeg kola u nastavcima će objavljivati prvu verziju svoga budućeg bestseler-stripa o kukcima Veseli vandrokaši, kako će godinu poslije i imenovati svoj novi dječji zabavnik.

Dječaci s Ionskih brodova Jirsaka i Dovnikovića

Pedesete godine prošlog stoljeća bile su desetljeće hladnog rata, ali i intenzivnog istraživanja svemira, borbe za prestiž između svjetskih sila Sovjetskog Saveza i Sjedinjenih Država: koja će zemlja prva osvojiti svemir? Raketa poznata kao Sputnik 1, pa Sputnik 2, pas Lajka – prvo biće sa Zemlje koje je otputovalo u svemir, sve su to općepoznata mjesta tehničke revolucije koja je izazvala sveopće zanimanje, pa i među hrvatskim stripašima. Tako je Vladimir Delač po scenarističkim predlošcima novinara i književnika Nenada Brixyja (poslije urednika Plavog vjesnika) u Globusu 1958. startao sa stripom Svemirko, simpatičnim karikaturalnim stripom u jednoj pasici, čiji će se život nastaviti cijelo desetljeće. No Svemirko nije jedina veza hrvatskog stripa i leta u svemir. U kompletima dnevnika Vjesnik, koji je te 1958. uređivao Božo Novak, pronašli smo naime mali biser hrvatskoga znanstvenofanastičnog stripa.

Riječ je o ostvarenju Dječaci s Ionskih brodova, koje je izlazilo u dječjem prilogu lista subotom od listopada 1958. do siječnja 1959. U dopadljivoj realističkoj maniri strip je crtao Borivoj Dovniković Bordo, s jako zanimljivim likovnim vizurama svemirskih brodova i tehničkih dostignuća, dok je scenarij djelo tadašnjega gimnazijalca Predraga Jirsaka (r. 1941. u Osijeku), a budućega sveučilišnog profesora i prevoditelja. Opsjednutost žanrom Jirsak je demonstrirao osmišljujući priču o dvojici znatiželjnih i hrabrih dječaka, koji se uspiju najprije uvući u vojnu bazu u kojoj se u tajnosti radi na svemirskom programu, a zatim i u međuplanetarni brod koji odlazi na daleko putovanje u svemir. Svaki nastavak jedna je tabla stripa prilagođena formatu Vjesnika te se sastojala od četiri pasice sa po dvjema sličicama.

Hapafor Furtingera i Radilovića

Jedna od stvaralački najplodnijih godina u strip-karijeri Julija Radilovića Julesa svakako je 1966. Podsjetimo se, tada Radilović za omladinski tjednik Plavi vjesnik privodi kraju Čarobnjaka s Mjesečevih planina, strip o pustolovinama koje zagrebačka studentica Ljiljana doživljava na Crnom kontinentu (danas poznatom kao završna epizoda serijala Afričke pustolovine), a za mjesečnik Glasnik sv. Antuna Padovanskog strip vjerske tematike Zakletva huronskog poglavice. Taj drugi bio je ne samo tematska nego i tehnička, odnosno kompozicijska novost u njegovu stvaralaštvu: strip, naime, nije imao balončiće, nego je tekst bio smješten ispod sličica. Osim ta dva ostvarenja, Radilović 1966. kreće s crtanjem Sherlocka Holmesa, grotesknoga stripa o detektivu koji se može prerušiti u sve što postoji, a koji će postati jedan od zaštitnih znakova cijele majstorove karijere (devet epizoda, a objavljivan je i u inozemstvu).

No iste te godine nastaje još jedan Radilovićev strip koji dosad nije naveden ni u jednoj njegovoj biografiji ni stripografiji – Hapafor. Zanimljivo je spomenuti kako o tom kratkom stripu crtač nije nikada javno progovorio ni riječi, a zasigurno je najintervjuiraniji autor naraštaja.

Objašnjenje zašto samo postojanje Hapafora dosad nije bilo poznato u neku je ruku i razumljivo: strip je, naime, objavljen u prigodnom izdanju Vjesnik Djeda Mraza („dječjim novinama u danima dječje radosti“), koje je pod patronatom Gradskog odbora društva Naša djeca iz Zagreba izlazilo u prvoj polovici sedmog desetljeća potkraj svake kalendarske godine, ali se – da ne bude zabune – prodavao na kioscima.

Godine 1966. sveukupno je izašlo šest brojeva Vjesnika Djeda Mraza, a na posljednjoj stranici lista u nastavcima je tiskan Hapafor scenarista Zvonimira Furtingera (poznatog književnika, posebice vezana za znanstvenofantastične teme) i crtača Julija Radilovića. Riječ je o svojevrsnu žanrovskom hibridu, znanstvenofantastičnog i dječjeg stripa, u kojem se napredna bića iz daleke galaksije svemirskim brodom spuštaju na zemlju upravo u trenutku kada Djed Mraz kreće u misiju dijeljenja darova djeci...

Jasno je da su autori bili ograničeni dužinom (uz Gospodara električnih sila o Nikoli Tesli iz 1960, riječ je o njihovu najkraćem stripu), pa se intrigantni scenaristički predložak koji je pružao brojne mogućnosti nažalost sveo na dvije ili tri geg-situacije.

Jedna od trivija koja je vezana za Hapafor odnosi se na činjenicu da ni na jednom crtežu stripa nema Radilovićeva potpisa, pa je i po tome to ostvarenje raritet u njegovu bogatu opusu.

Miljenko i Dobrila Eterovića i Bekera

Žarko Beker općenito se smatra zaštitnim znakom Plavog vjesnika u njegovu najblistavijem razdoblju – u drugoj polovici pedesetih i tijekom šezdesetih godina, s jedne strane kao autor niza nezaboravnih stripova (serijali Zaviša, Neven, Koraljka i Bobo, Demonja), a s druge kao stalni ilustrator i član redakcije popularnog omladinskog tjednika, koji je kao takav mogao imati važan utjecaj na repertoarnu politiku lista.

No pogrešno je Bekerovu ulogu u baštini hrvatskoga stripa vezivati samo za stranice Plavog vjesnika. Jer taj stripaš poznat po elegantu rukopisu i prepoznatljivu stilu surađivao je i s dnevnim listom Vjesnik, u kojem je najprije 1959. objavio kraće stripovane biografije Nikole Tesle i Mihajla Pupina (prema scenarističkim predlošcima Zvonimira Furtingera), da bi mu desetljeće poslije – tijekom travnja i svibnja 1968. – tu izlazili Miljenko i Dobrila, povijesna melodrama, nedvojbeno jedan od Bekerovih stripovnih vrhunaca.

Miljenko i Dobrila adaptacija je poznate kaštelanske legende s kraja 17. stoljeća o dalmatinskim Romeu i Juliji – nasljednicima uglednih i bogatih plemićkih obitelji, Miljenka Rosanija i Dobrile Vituri, čijoj su se ljubavnoj sreći ispriječili njihovi roditelji, ljubomorna Ernesta, kćerka kaštelanskoga pomorskog kapetana, ali i burni politički i društveni događaji koji su se u to doba izmjenjivali na tim prostorima. Sam Vjesnik strip je najavio kao „jednu od najljepših priča o zabranjenoj ljubavi, ljudskim vrlinama i slabostima“, a zanimljivo je istaknuti da nije objavljivan u vodoravnom, nego u okomitom formatu, s tekstom ispod sličica (prvi Bekerov strip bez balončića), svaki nastavak četiri sličice, čime se dobila njegova još kvalitetnija grafička prezentacija. Miljenko i Dobrila, kao ni prethodna četiri spomenuta stripa, nikad više nakon premijere nije izašao na svjetlo dana, odnosno nije imao novi susret s čitateljima i javnošću. Ponukani time, pitamo se: koliko još naših stripova dijeli njihovu sudbinu?