Sjajni koncertni trolist

Jana Haluza

S financijske strane možda nerealno, sva tri programa bila su u ponudi istoga ciklusa Lisinski subotom, koji publika sa zahvalnošću i oduševljenjem posjećuje, a uz Zagrepčane redovito koncertne senzacije oblijeću i ljubitelji glazbe iz drugih gradova Hrvatske i okolice, koji dolaze organizirano autobusima.

Brazilski dragulj

U subotu, 6. studenog, prvi put je gostovao u Hrvatskoj najbolji orkestar Južne Amerike, Državni simfonijski orkestar iz Săo Paula. Premda se Latinska Amerika općenito ne veže uz klasičnu glazbu, taj je orkestar britkom, dotjeranom i vrlo discipliniranom svirkom oduševio prepunu dvoranu koja je sa znatiželjom iščekivala koncert. Suprotno ovdašnjim mogućim predrasudama, najbolji orkestar Južne Amerike pokazao se doista na razini najboljih orkestara i u ostalim dijelovima svijeta, pa tako i u kolijevci zapadnjačke klasične glazbe, Europi. Već od prvih taktova orkestralnog ulomka Svitanje iz opere Rob brazilskoga Verdija, opernog romantičkog skladatelja Antonija Carlosa Gomesa, bilo je očigledno da je riječ o izvanrednu orkestru iskričava blještava zvuka kakav se tek rijetko čuje na podiju Lisinskog. Pod dirigentskim vodstvom poetičnog i živahnog šefa dirigenta, Francuza Yan-Pascala Torteliera, uz orkestar je u Elgarovu Koncertu za violončelo vrhunski muzicirao najpoznatiji brazilski klasični glazbenik (nakon pijanista Nelsona Freirea), violončelist Antonio Meneses, inače učenik Antonija Janigra.

Profinjenu je izvedbu zahtjevnoga solističkog djela epskih razmjera upotpunio Bachovom Sarabandom u dodatku. U drugom je dijelu večeri reljefni kolorizam orkestra do punog izražaja došao u impresionističkom Preludiju za poslijepodne jednog fauna Claudea Debussyja te u prštavu i virtuoznom Koncertu za orkestar Witolda Lutoslawskog. Premda međunarodnog sastava (uz Brazil, u orkestru su glazbenici iz 15 različitih nacija, pa tako i Hrvatske – trenutačni je njezin član violist Alen Biščević, a prethodnih su godina to bili još i violistica Lucija Brnardić i trombonist Vanja Lisjak), orkestar je uz raznorodne utjecaje tradicija i nasljeđa svoj nepogrešivo dominantan brazilski temperament istaknuo u dodatku, skladbi Pé de vento u formi brazilskoga tradicijskog plesa frevo, koju je u stilu plesnih ansambala posebno za europsku turneju orkestra, koja je počela u Zagrebu, napisao ugledni skladatelj bossa nove Edu Lobo.

Leonidas Kavakos -- Foto: Marko Ercegović, Croatia

Kissin je in!

Gromoglasnim ovacijama na nogama u utorak je 9. studenog ispraćen pijanist Evgeny Kissin u dvorani Lisinski na kraju spektakularnoga solističkog recitala ostvarena u suradnji ciklusa Lisinski subotom i koncertne agencije Art Agent. Umjetnik je prvi put posjetio Hrvatsku zahvaljujući europskoj turneji kojom obilježava 200. obljetnicu dvojice velikih skladatelja romantizma – Roberta Schumanna i Frédérica Chopina. Iako Schumannove minijature nisu njegov repertoar, Evgeny Kissin uoči svojega 40. rođendana (koji slavi iduće godine), nalazi povoda za popunjavanje onoga što nedostaje u njegovu izvođačkom katalogu, usredotočenu uglavnom na pijanistička remek-djela glazbene prošlosti. Potaknut slučajnošću da su dva velika majstora romantičkoga pijanizma rođena iste godine, kao i nepravdom da Schumannov 200. rođendan prolazi u sjeni Chopinova, svojemu je najvećem skladateljskom miljeniku na rasporedu solističkog recitala pridodao Schumannove šarolike Fantastične komade i intimističku Novelettu u prvom dijelu večeri. Večer uoči koncerta Kissin je na konferenciji za novinare napomenuo da Schumann doista nije njegov repertoar i da mu je Chopin, s kojim se bavi od najranijih dana, svakako draži autor: „Schumannova djela na ovom programu još nikada nisam svirao. Ta su djela bila sasvim nova na mojem repertoaru kada sam ih ove godine uzeo u ruke, dok sam Chopinove balade izveo prije dvanaestak godina i želio im se vratiti. Iskreno, nisam bio zadovoljan kako sam ih tada snimio, mislim da nije dobro ispalo i želio sam si dati još jednu priliku. Ne želim više studijski snimati ta djela. Mislim da je tu glazbu vrlo teško izvoditi u studiju, zato neke moje koncerte u različitim gradovima i zemljama snimaju lokalne radiopostaje. Nadam se da ću na kraju moći odabrati najbolje radijske snimke i ponuditi ih svojoj izdavačkoj kući. Na koncertima općenito sviram bolje nego u studiju i zato je toliko mojih snimki, ako ne i većina, ostvareno uživo.“

Dok je u Schumannu zadržao suzdržan ton i tumačenje na razini vjernosti skladateljevu tekstu, nakon stanke Kissin je prešao na poznati teren te je proveo slušatelje kroz svoja višeslojna sjećanja mirisa, okusa i karaktera u prustovskoj maniri izvodeći Chopinove četiri balade kroz koje se otkrio umjetnik visokog kalibra. Uz besprijekornu tehniku, bogatu imaginaciju i dubinu umjetničkog izraza, on je jedinstveni interpret po iskonskom poštovanju prema skladatelju, instrumentu i publici koje iskazuje u svim pojedinostima, gestama i manirama svojega koncertnog nastupa. Zagrepčani su to sa zahvalnošću prepoznali, a umjetnik joj se odužio i bombastičnim trima dodacima – sve iz pera svojega omiljenog Chopina: dva valcera i Scherzo u b-molu.

Zagreb, u koji je stigao tri dana prije koncerta, doista je na njega ostavio dubok trag, u vezi s čim je izjavio: „Vrlo sam uzbuđen što prvi put nastupam u Zagrebu. Volim posjećivati nova mjesta i svirati za novu publiku. Sviđa mi se vaš grad, posebice volim staru arhitekturu, a vaš je prelijepi grad pun nje. Divno je da je uspješno sačuvan, uživao sam šećući uokolo i upijajući zagrebačko ozračje. Nadam se da će Hrvatska postati prosperitetna zemlja kao što su to zapadnoeuropske zemlje, u kojima sam i ja nakon napuštanja Rusije 1991. pronašao svoje utočište (Engleska, SAD, Francuska), ali da pritom neće izgubiti toplinu i srdačnost ljudi koji me umjetnički nadahnjuju.“ Na pitanje dolazi li uvijek u novu sredinu nekoliko dana unaprijed kako bi se suživio s lokalitetom, ljudima i ozračjem, Kissin odgovara: „Nažalost, to ne funkcionira uvijek, tako da mi je uistinu drago da sam imao prigodu vidjeti nešto od vašega grada, zahvaljujući gostoljubivom Vjeranu Simeoniju iz Art Agenta, koji mi je bio vodič.“ Dan nakon recitala Simeoni je organizirao i susret Kissina i studenata Muzičke akademije u Zagrebu, koji su mu na jednosatnom javnom razgovoru u Maloj dvorani HGZ-a postavljali pitanja te iskazivali naklonost, što je dokaz da je Kissin kao skromna i neposredna osoba bez ponašanja u stilu dive posebno in među mlađom generacijom profesionalaca i ljubitelja.

Scala i treći put u Zagrebu

Treći koncert u nizu bio je treći posjet Filharmonije milanske Scale Zagrebu koja je nakon Talijana Riccarda Mutija i Južnokorejca Myung-Whun Chunga u našu metropolu stigla 10. studenog s, kod nas već dobro poznatim, ruskim dirigentom Valerijem Gergijevom. Možda i najzaposleniji maestro na svjetskoj glazbenoj sceni peti je put posjetio Hrvatsku nakon što je otvorio ovogodišnju koncertu sezonu tog orkestra u Milanu s djelima ruskih romantika za koje je kao stručnjak ipak najpozvaniji među slavnim dirigentima tog ansambla. Karte su na zagrebačkom koncertu bile unaprijed rasprodane, a publiku su jednako privukla slavna glazbenička imena koliko i plemeniti karakter događaja: novac od ulaznica namijenjen je Centru za psihološku pomoć ženama oboljelima od raka udruge Sve za nju, prigodom čega je u hodniku dvorane priređena i izložba u sklopu akcije I riječi liječe. Sneno prozračno tkivo protkano je u glazbi simfonijske pjesme Začarano jezero Anatolija Konstantinoviča Ljadova Gergijevljevim prepoznatljivim titranjem prstiju u oblikovanju nebeskih gudačkih tremola. U Koncertu za violinu i orkestar Petra Iljiča Čajkovskog uz orkestar je nastupio karizmatični grčki violinist Leonidas Kavakos, koji je na dragocjenoj Stradivarijevoj violini nadimka Abergavenny iz 1724. vatreno dramatizirao solističku dionicu nosivoga tona, dok ga je orkestar podupirao u plastičnoj pratnji slojevitih boja. Pravu stopljenost guslačkoga virtuoziteta, mekih nijansi puhača i neočekivanih zvukovnih amalgama Filharmonija milanske Scale otkrila je u još jednom djelu Čajkovskog – Četvrtoj simfoniji u f-molu, op. 36, gdje je dirigent raspolagao nepogrešivo romantičnim lirskim zvukom ansambla u čijoj je krvi urođeni instinkt za lijepi pjev (talijanski bel canto). Jedina neruska glazba na programu bili su dodaci: neobarokni stavak iz 4. sonate za violinu solo Belgijanca Eugčnea Ysa˙ea u izvedbi Kavakosa te uvertira iz opere Moć sudbine Giuseppea Verdija, kojom je orkestar na svojem terenu zaključio iznimni umjetnički doživljaj.