Sajam za široke mase

LAURA MIHALJEVIĆ

Vole li Hrvati uistinu toliko knjigu i čitaju li mnogo, kako se može učiniti onomu tko je prošli tjedan posjetio Interliber, ili je riječ o društvenoj anomaliji koju je teško objasniti? Sve u svemu, velikih gužvi, naguravanja oko štandova, punjenja vrećica novim naslovima ni na ovogodišnjem, trideset i trećem po redu, Interliberu nije nedostajalo. Od 10. do 14. studenog peti i šesti paviljon Zagrebačkog velesajma ugostili su oko 250 izdavača i pretvorili se u pravu tržnicu knjige. Interliber, koji je nekad sanjao da postane najjači sajam u regiji, sajam s jakim međunarodnim karakterom, sajam s artikuliranim programom, sajam s velikim brojem konstruktivnih okruglih stolova, stručnih skupova, tribina i rasprava, svake je godine, čini se, sve dalje od tog sna. A onda opet, možda ljude, onu silnu masu koja se probija između štandova, i ne zanimaju strani pisci, kreativne prezentacije knjiga ili zanimljive tribine. Možda je ono što žele jeftine knjige i velika sniženja, a Interliber ne samo da se ne može nego se i ne želi maknuti iz okvira prodajnoga sajma za široke mase. Ako je nešto obilježilo ovogodišnje izdanje sajma, onda su to sniženja, koja su išla i do devedeset posto. Tako se na štandu nakladničke kuće Ljevak prodavala zbirka poezije Vladimira Pavlovića za svega devedeset i devet lipa. Ako su tek rijetki čuli za Pavlovića, malo je onih kojima nije poznato ime velikana hrvatske pjesničke riječi Slavka Mihalića. Njegove su se pak izabrane pjesme, i to u tvrdom uvezu, mogle nabaviti za devet kuna. U cijeloj toj priči ne čudi da najbolje idu jeftine knjige, stara izdanja i sniženi naslovi, a granica koju većina posjetitelja nije spremna prijeći pri kupnji knjige otprilike je pedeset kuna.

(Godinama) ništa nova

Nakladnici su uglavnom zadovoljni. Zapravo, sretni su da su se oslobodili starih naslova iz skladišta, a još su sretniji da konačno za svoje knjige dobiju novac. Oni koji su upoznati sa situacijom u našem izdavaštvu znaju da knjižare već oko godinu dana nakladnicima ne plaćaju knjige koje im oni dostave. Jasno, ako mali i srednji nakladnici knjižarama ne dostave svoje knjige, oni uopće neće postojati na tržištu. Prihvatiti kao normalnu jednu tako apsurdnu situaciju našeg izdavaštva koje se vrti u začaranim krugovima neplaćanja sve je samo ne normalno. Ipak, s pet dana Interlibera izdavači teško mogu pokrpati rupe u proračunima. I dok se prošle godine Interliber poklopio s otvaranjem najvećega shopping-centra u zemlji i uz strah koji je vladao od svinjske gripe, što je uvjetovalo nešto lošiji odaziv, ove godine po broju posjećenosti, a i po prodaji knjiga, sajam ima bolje rezultate. U godini u kojoj su u teškoj gospodarskoj situaciji i profitabilnije branše od izdavaštva koprcaju u nadi da će nekako prebroditi krizu, knjiga se dosta dobro drži.

Snimila: Laura Mihaljević

Ne znam koliko ima smisla iz godine u godinu ponavljati iste prigovore na račun sajma kad sve te riječi kao da ne dolaze do ušiju koje bi ih trebali čuti. Sajam je godinama nepromijenjen, osim novih naslova ne donosi ništa novo ni za izdavače, ni za pisce, a ni za posjetitelje. O nekakvu osmišljenom programu koji bi valjda trebao doći od organizatora sajma (Zajednica nakladnika i knjižara i Zagrebački velesajam) ne može se govoriti, već je sve prepušteno pojedinim izdavačima. U mogućem uspoređivanju dvaju najvažnijih domaćih sajmova, Pulskog sajma knjiga i Interlibera, promatrajući program, atmosferu te odnos prema knjizi i autoru, drugi bi jako loše prošao. Ako bi se promotrilo samo ono što prvo upada u oči, a to je vizualni identitet sajma, sve biva jasno. Sajam knjiga u Puli svake godine oduševi maštovitim i prepoznatljivim vizualnim rješenjima, dok plakat za Interliber u dvije boje s otvorenom knjigom djeluje neinventivno i neprivlačno.

Odani tek susjedi

Prije sedam godina, kao i većina ozbiljnih sajmova knjiga, i Interliber je uveo koncept zemlje partnera, koji je onda prije dvije godine ukinut. Isticati međunarodni karakter Interlibera, što organizatori neprestano čine, danas može izazvati tek podsmijeh. Njegova se međunarodnost svela na nekoliko izdavača iz Bosne i Hercegovine i Srbije i pokojega stranog gosta. Ove godine Marina Fiorato, spisateljica povijesnih romana Puhač stakla s Murana i Gospa od badema, zasigurno se osjećala kao prava zvijezda. Budući da je bila jedina strana gošća, dala je intervjue za sve novine, televiziju i radio. Što se izdavača iz susjednih nam država tiče, oni se ipak uporno vraćaju. Iako teško uspiju pokriti najam prostora jer je za njih znatno skuplji nego za domaće izdavače, oni ne žele prekinuti kontinuitet dolaženja. Cijene unajmljivanja prostora na Zagrebačkom velesajmu i inače su previsoke za sve nakladnike, a Zajednica nakladnika i knjižara počela je razmišljati i o nekom novom prostoru u koji bi se uselio Interliber.

Kao i obično na sajmu biva proglašen dobitnik jedne od najizdašnijih nagrada kod nas, a to je V.B.Z.-ova nagrada za neobjavljeni roman, koja pobjedniku osigurava 100.000 kuna. Ove godine nagrađen je srpski pisac Aleksandar Novaković (1975) za roman Vođa, koji prati patološku individuu, kapetana srpske vojske stojana Stamenkovića, koji je u Balkanskim ratovima činio nevjerojatne zločine. Radnja tog zgusnutog i kompleksnog, iako nevelikoga, romana zbiva se u jednom danu, na Vidovdan 1914. Na sajmu se već nekoliko godina dodjeljuje nagrada Kočićevo pero Zadužbine Petar Kočić, koja je ove godine pripala debitantskom romanu mlade spisateljice Ivane Simić Bodrožić Hotel Zagorje. Na Interliberu su objavljene i nominacije za jednu od naših najcjenjenijih nagrada – nagradu Kiklop. Kiklopa za životno djelo dobio je izdavač, urednik i publicist Slavko Goldstein kao iznimna figura hrvatskoga nakladništva i kulture knjige, a dobitnici u ostalim kategorijama (za najbolje prozno djelo, debitantsku knjigu, pjesničku zbirku, knjigu eseja i druge kategorije) bit će proglašeni na 16. pulskom sajmu knjiga početkom prosinca.

U moru novih knjiga teško je istaknuti najvažnije, no čini se da je nekoliko hrvatskih izdavačkih kuća odlučilo popuniti neke rupe te objaviti velika i kultna djela 20. stoljeća koja se dosad nisu mogla čitati na hrvatskom jeziku. Tako je Školska knjiga u okviru biblioteke Vrhovi svjetske književnosti objavila veliki europski ljubavni roman, židovsku sagu Ljepotica Gospodnja Alberta Cohena. U povodu stote obljetnice rođenja kontroverznoga francuskog pisca Jeana Geneta nakladnička kuća Disput predstavila je Čudo ruže, a Profil International počastio nas je romanom Šutnja jednog od najvećih japanskih pisaca Shusakua Enda. Jedan je od najvažnijih ne samo književnih nego i kulturnih događaja ove godine izdavanje prva dva sveska Hrvatske književne enciklopedije, koja su se mogla prolistati na štandu Leksikografskog zavoda Miroslav Krleža. Što se domaćih autora tiče, upadljivo je manji broj novih naslova. Uvijek kontroverzni novinar Denis Kuljiš prvi se put okušao u romanesknoj formi. Na Sajmu je predstavljena njegova knjiga Hrvatski bog Merkur, koja nudi žestoku socijalnu analizu i kritiku hrvatskoga tranzicijskog društva. Miljenko Jergović i dalje je neumoran te su mu uoči sajma izašla čak dva naslova – novi roman Psi na jezeru i knjiga eseja Pamti li svijet Oscara Schmidta?, a nove romane imaju i Pavao Pavličić – Stara ljubav i Goran Tribuson – Zbirka otrova. Od esejističkih naslova novitet koji privlači pozornost svakako je Čitanje grada Krešimira Nemeca te esejističko-autobiografska knjiga Andree Zlatar Rječnik tijela.

Iako audioknjige postoje u svijetu nekoliko desetljeća, u nas usprkos pokušajima nekih izdavača nikada nisu zaživjele. Ove godine Večernji list izdao je dvije audioknjige, i to zbirke kratkih priča, koje su i najzgodnije za taj oblik; Sarajevski Marlboro Miljenka Jergovića može se poslušati u izvedbi Mustafe Nadarevića, dok Pero Kvrgić čita Anđela u ofsajdu Zorana Ferića. Iako se dosta u našim medijima pisalo o elektroničkim čitačima, rijetko tko ih je vidio uživo. Papirnata knjiga u nas je još na tronu i u bliskoj budućnosti to se neće promijeniti. No na jednom štandu na Interliberu mogao se pogledati i isprobati taj posljednji krik tehnologije. Interliber je već godinama mjesto gdje se oni najmlađi, školarci koji tek otkrivaju čari literature, upoznaju s knjigom. I ove godine oni su bili najmnogobrojnija publika, a bogato opremljenih slikovnica i raznoraznih knjiga za djecu bilo je napretek. Za njih su na brojnim štandovima organizirane kreativne radionice, igraonice, pričaonice i drugi zabavni sadržaji, a u posljednjem dijelu šestog paviljona mogla se pogledati zanimljiva izložba starih slikovnica.

Usprkos svim zamjerkama, Zagrepčani i oni koji upravo radi Interlibera posjete Zagreb vole sajam i vraćaju mu se iz godine u godinu. U godini u kojoj je broj nezaposlenih porastao, u kojoj su kriza i recesija najčešće hrvatske riječi i u kojem većina ljudi jedva spaja kraj s krajem, Interliber ljudima na neki način vraća dostojanstvo. Za nevelik novac mogu si priskrbiti neki novi ili dugo željen naslov. I upravo iz tog razloga ne zvuče patetično Krležine riječi kojima je ministar kulture Božo Biškupić otvorio sajam: „Kutija olovnih slova, to nije mnogo, ali je jedino što je čovjek do danas izumio kao oružje u obranu svog ljudskog ponosa.“