Pustolovine emancipiranog duha

Višnja Pentić

„Kada čovjek djeluje na materiju,

pustolovine tog tijela postaju priča

o pustolovinama njegova duha.“

Jean Joseph Jacotot

Prisjećajući se školskih dana ljudi najčešće posežu za pričama o onim učiteljima koji su, kako se u takvim situacijama običava precizirati, bili totalno drukčiji od drugih. Anegdote o profesorima matematike i fizike koji đacima za blagdane nadahnuto recitiraju poeziju ili nekonvencionalnim nastavnicima likovne kulture koji državne blagdane na školskom panou slave kolažima na rubu političke korektnosti mnogo su učestalije od onih o njihovim kolegama koji tek savjesno i dosljedno obavljaju namijenjen im posao. Učitelji kojih se najradije sjećamo nisu oni koji su nas nečemu poučili, već oni koji su nas potaknuli da se preispitamo. Toj vrsti pedagoga pripadao je i francuski filozof Jean Joseph Jacotot, koji je početkom devetnaestog stoljeća u Europi proizveo pravu malu intelektualnu pomutnju šireći svoju nauku duhovne emancipacije. Jacotot se naime prozvao učiteljem neznalicom te uspješno poučavao sviranju, a da nije znao gdje se na klaviru nalazi koji ton, ili slikanju, a da sam nikada nije u ruku uzeo kist, a jednako uspješno mogao vas je poučiti kemiji ili topničkim vještinama. Njegova metoda univerzalnoga poučavanja utemeljena na prepostavci da ne moramo nešto znati da bismo tomu podučili drugog naišla je na snažan odjek među suvremenicima. Moćnici kao i intelektualci hrlili su Jacototu kako bi i sami iskusili njegovu jedinstvenu pedagošku pustolovinu. Od kraljevića i filozofa preko pustolova sve do obrtnika i seljaka poput neiskorjenjive ambrozije širila se riječ novoga duhovnog emancipatora.

Jacques Rancičre

Njezina snaga živi i danas u djelima entuzijastičnih učenika koji su njegovo djelo mogli upoznati putem knjiga koje je ostavio, u kojima je razložio metodu univerzalnoga podučavanja i panekastičku filozofiju u njezinoj pozadini, a koja se temelji na trima postavkama: svi ljudi imaju jednaku inteligenciju, svaki čovjek može sam sebe podučavati, sve je u svemu – iz čega proizlazi da se u svakom intelektualnom očitovanju nalazi cjelina ljudske inteligencije. Jacototova je metoda prvo zaživjela u Belgiji da bi se potom širila Francuskom, Engleskom, Njemačkom i Rusijom, a početkom 21. stoljeća konačno je stigla i do Hrvatske. Naime, jedan od marljivih Jacototovih apostola, francuski filozof Jacques Rancičre, pohodio je ovoga proljeća Zagreb u povodu drugoga prijevoda neke njegove knjige na naš jezik. Još 1987. taj je ugledni filozof objavio knjigu Učitelj neznalica, pet lekcija iz intelektualne emancipacije, u kojoj je gotovo dva stoljeća nakon Jacototove pedagoške pustolovine uskrsnuo jedinstvene emancipatorske ideje dugovnog mu učitelja. U ožujku ove godine, zahvaljujući Multimedijalnom institutu, dobili smo prvo hrvatsko izdanje Učitelja neznalice u izvanrednom prijevodu Leonarda Kovačevića, koji je prethodno na hrvatski preveo i Rancičreovu Mržnju demokracije.

„Moram vas naučiti da vas nemam čemu naučiti“

Godine 1818. tada četrdesetosmogodišnji Joseph Jacotot doživjet će Jednu intelektualnu pustolovinu, kako glasi naslov prvoga poglavlja Rancičreove knjige. Kao politički nepodoban sveučilišni profesor koji je 1815. postao i narodnim zastupnikom protiv svoje volje (a na ustrajavanje sunarodnjaka), Jacotot nakon povratka Burbonaca na vlast utočište pronalazi na dvoru nizozemskoga kralja, koji mu nudi mjesto lektora francuske književnosti za pola plaće. Studenti su ga ubrzo zavoljeli, unatoč činjenici da nije znao nizozemski, baš kao što dobar dio njih nije poznavao francuski. U to je doba u Bruxellesu objavljeno dvojezično izdanje Telemaha, glasovitoga romana Françoisa Fénelona iz 1699. (hrvatski prijevod pod naslovom Zgode Telemaka, Ulisova sina objavljen je 1879) te je knjigu Jacotot podijelio učenicima zamolivši ih da pokušaju naučiti francuski tekst služeći se prijevodom. Potaknut uspjehom studenta u savladavanju ne tako jednostavne zadaće, učitelj se ohrabrio i zatražio od njih da pokušaju na francuskom napisati što misle o knjizi. Njegova očekivanja bila su niska, bio je spreman na barbarizme, računao je na njihovu nemoć da se izraze na jeziku kojemu ih nitko nije podučavao. No flamanski su studenti zadivili omiljenog učitelja, svladali su francuski jezik služeći se isključivo dvojezičnim izdanjem Fénelonova romana, bez Jacototova objašnjavanja konjugacija i sklanjanja.

Jean Joseph Jacotot (1770–1840)

I tako se dogodio rijetko sretan trenutak otkrivenja: Jacotot je studentima zadao da prijeđu planinu kojoj sam nije vidio vrha, odnosno da prevladaju jezičnu barijeru koja ih je dijelila, a oni su mu uskoro sretno mahali s vrha. Lekcija koju je sam učitelj naučio iz te intelektualne pustolovine neočekivana ishoda bila je prema Rancičreu: „Inteligencija pomoću koje su poimali francuski u Telemahu bila je ista ona pomoću koje su naučili materinji jezik: opažanjem i pamćenjem, ponavljanjem i provjeravanjem, dovodeći u vezu ono što su htjeli saznati s onim što su već znali, radeći i razmišljajući o onome što su učinili. Išli su onuda gdje nije trebalo ići, kao djeca, opipavajući, nagađajući. Postavilo se dakle pitanje: nije li trebalo preokrenuti prihvaćeni poredak intelektualnih vrijednosti? Nije li ta sramotna metoda nagađanja bila istinsko kretanje ljudske inteligencije koja postaje gospodarom svoje vlastite moći? (…) Dijete koje ponavlja riječi što ih je čulo i flamanski student ‘izgubljen’ u Telemahu ne tumaraju. Sav njihov napor, njihovo istraživanje, usmjereno je prema sljedećemu: ljudska riječ koja im je upućena jest ono što žele prepoznati i na što žele odgovoriti, ne kao učenici ili učitelji, nego kao ljudi; kao što se odgovara nekomu tko vam govori, a ne nekomu tko vas ispituje: u znaku jednakosti.“ Jacotota, iza kojega je već bila tridesetogodišnja profesorska karijera, duboko se dojmila činjenica da su učenici naučili nešto bez njegova objašnjavanja i tako mu dokazali jednakost svake inteligencije bilo kojoj drugoj. Utemeljio je metodu univerzalnoga podučavanja na maksimi: „Moram vas naučiti da vas nemam čemu naučiti“, odnosno spoznaji da možemo poučavati ono što ne znamo emancipiramo li učenika tako da ga prisilimo da rabi vlastitu inteligenciju, time potvrđujući istinsku moć ljudskog duha.

Kako je Jacototova metoda izgledala u praksi Rancičre objašnjava u drugom poglavlju, Lekcija neznalice. Neizbježno je, naime, da nas Jacototova filozofija podsjeti na Sokratovo učeno neznanje. No hineći neznanje Sokrat je uvijek podučavao učenike onomu u čemu je bio vičniji od njih, dok je Jacotot svoje učenike tretirao kao jednake sebi, ispitujući ih kao čovjek koji želi učiti podučavajući. Dok nas Sokrat uvijek dočekuje na za nas novoj obali, učitelj neznalica nam s nje maše ispraćajući nas pogledom dok isplovljavamo u njemu nepoznatu smjeru. Sokrat učenicima postavlja pitanja navodeći ka cilju koji je unaprijed predvidio, emancipator pak očekuje da učenik uvijek putuje sam iznova si postavljajući tri jednostavna pitanja: što vidiš? što misliš o tome? što ćeš učiniti s tim? Vježbajući svoju inteligenciju, ukus i imaginaciju kojima nas redom vode odgovori na ta tri samoupita ujedno prakticiramo i vježbanje svoje slobode. Bitna vježba univerzalnoga podučavanja bile su seanse improvizacije, odnosno kako bez pripreme govoriti o bilo kojoj temi s početkom, sredinom i krajem, a sve da bi se odgovorilo na pitanje u kojem se otjelovljuje pretpostavka o jednakosti svake inteligencije bilo kojoj drugoj: „što misliš o tome?“ kao i dijalog u kojem se otjelovljuje izlazak jednog čovjeka prema drugom.

Inteligencija je snaga samorazumijevanja

U središnjem poglavlju, Razum jednakih, Rancičre razvija filozofske konzekvence univerzalnog podučavanja. Ako pođe od pretpostavke da u svemu obitava jednaka inteligencija, odnosno da može (naučiti) sve što hoće, pojedinac se nužno mora smatrati jednakim svakom drugom čovjeku i svakoga drugog čovjeka smatrati jednakim sebi. Ili kako objašnjava Rancičre. „Treba dakle preokrenuti pitanja podrugljivaca. Kako shvatiti stvari poput jednakosti inteligencija, pitaju se oni? I kako uspostaviti takvo mnijenje, a da ne izazove društveni nered? Treba postaviti suprotno pitanje: kako je inteligencija moguća bez jednakosti? Inteligencija nije snaga razumijevanja ovlaštena da uspoređuje svoje znanje sa svojim predmetom. Ona je snaga samorazumijevanja koju drugi potvrđuju. I samo jednak shvaća jednakoga. Jednakost i inteligencija su sinonimi, baš poput razuma i volje. Ta istoznačnost koja utemeljuje intelektualnu sposobnost svakoga čovjeka također je i ono koje općenito čini mogućim neko društvo.“ Ljudsko iskustvo događa se u dijeljenju s drugima onoga što smo kadri osjetiti, u prevođenju duha u materiju unatoč svem otporu koji nam je ona u stanju pružiti ili nerazumijevanju s kojim se naš duh često može susresti.

U poglavlju Društvo prezira autor nudi odgovor na pitanje što stoji na putu intelektualnoj emancipaciji, odnosno zašto je tako teško objelodaniti inteligenciju njoj samoj. Odgovor je dan već u samu naslovu, prezir zakriven u lažnu skromnost izjave „ne mogu“ čin je duha koji ne poštuje vlastitu snagu jer „razumska se komunikacija temelji na jednakosti poštovanja sebe i poštovanja drugih“ pa je „prezir prema sebi uvijek prezir prema drugima“. U svom ključnom djelu Enseignement universel, langue maternelle objavljenu 1823. sam Jacotot rasvjetljuje tu sveprisutnu strast nejednakosti inherentnu ljudskom rodu: „Bića koja se prave da su u nemilosti prirode samo traže izlike kako bi se otarasila učenja koje im se ne sviđa, vježba koje im nisu po ukusu. Želite se uvjeriti u to? Pričekajte trenutak i recite im sve: slušajte ih do kraja. Uviđate li kakvu si postojanost u suđenju pripisuje ta skromna osoba nakon što očituje početni govornički oprez, nemajući, kako sama kaže, smisla za poetičko? Kakva je oštroumnost odlikuje! Ništa joj ne promiče: ako joj dopustite da ide po svom, napokon se događa preobrazba; i evo skromnosti transformirane u oholost. Takvih primjera ima u svim selima i svim gradovima podjednako. Superiornost drugog prepoznajemo na jedan način, a svoju superiornost na drugi, i nije teško zapaziti, na kraju priče, da naša superiornost uvijek završava tako da u vlastitim očima postaje još superiornija superiornost.“

Emancipacija kao metoda

U završnom poglavlju, Emancipator i njegov majmun, Rancičre izvodi najvažniji korak za provjeru u knjizi iznesenih pretpostavki – istražujući granice i potencijalne slijepe ulice metode univerzalnoga poučavanja i tako pokušava uzeti mjeru njezine, a time i svoje inteligencije. Polazeći od mnijenja da se obrazovanje, kao i sloboda, ne daje, već uzima, tvrdi da univerzalno poučavanje nije i ne može biti društvena metoda. Izlaganjem Jacototove metode društvu, a time i u njemu još dominantnoj fikciji konstantnog napretka, intelektualna emancipacija postala bi tek jedna u nizu takozvanih progresivnih metoda poučavanja ili kako to nešto oštrije objašnjava autor: „Usavršavanje podučavanja predstavlja ponajprije usavršavanje uzdi, ili bolje, usavršavanje predodžbi o korisnosti uzdi. Permanentna pedagoška revolucija postaje normalan poredak u kojem se institucija koja objašnjava racionalizira, opravdava istodobno osiguravajući dugotrajnost načela i institucija Stare metode.“ Emancipacija je isključivo osobna stvar, privatna mogućnost pojedinca da bude jednak u nužno nejednakom društvu, da unutarnjom voljom djeluje na izvanjsku mu materiju. Jer kako nas je još u Teetetu uputio Platonov Sokrat, učenje jest kretanje naše duše koja rađa lijepim koje smo sami u sebi pronašli. Danas kada je ideologija trajnog obrazovanja jača no ikada, a njezin bič neumoljivo goni obezglavljeno ljudsko stado lišeno svake primisli na moral jednakosti i blagoslov lijepog, kada je zaboravljeno „istodobno očajno i smiješno znanje o jednakosti razumskih bića“, duhovna pustolovina Jeana Josepha Jacotota vrijedna je svih svijetlih počasti koje joj s lucidnom privrženošću odaje Jacques Rancičre. Sa svojim je učiteljem neznalicom odjelotvorio ideju da „postoji život razuma koji može ostati vjeran samome sebi u društvenom bezumlju i u njemu nešto postići“, a svojom nas je iznimnom knjigom ujedno i podsjetio kako „na tomu treba raditi“.