Posljednja europska mitologija

Priče o Nartima, drevnom mitskom narodu junaka, u prošlosti su, najčešće uz pratnju žičanih glazbala, pjevali narodni pjevači, lutajući bardi silna ugleda, rado prihvaćani na dvorovima i dobrodošli pratioci vojnih pohoda. Usmenom se predajom živo prenose do danas, a zapisuju se tek posljednja dva stoljeća. Prvi je put to učinio Kazi Atažukin 1864. zabilježivši dvije priče o Sosruku. Prave zbirke objavljene su tek nakon Drugoga svjetskog rata, stoga se u stručnoj literaturi tematika o Nartima smatra posljednjom živom europskom mitologijom. Zahvaljujući formulaičnosti usmene predaje o Nartima verzije su pojedinih priča vrlo slične, čak i u različitim jezicima, kako u kavkaskih naroda tako i u dijaspori – predaja o Nartima zabilježena je čak i među Čerkezima na Kosovu. Pripovijedane svuda po Kavkazu, nartske su legende ipak najrasprostranjenije među Čerkezima (zajednički naziv za Adigejce i Kabardince te skupinama „zapadnih Čerkeza“ koji žive u Karačajevo-Čerkeskoj Autonomnoj Republici Ruske Federacije) i Osetima (iranski narod, posljednji preostali od Skita i Alana, a danas žive u Sjevernoj Osetiji u Ruskoj Federaciji i Južnoj Osetiji – Gruziji). Danas, i mimo same predaje, mitska nartska prošlost progovara po svem Kavkazu: iz korita rijeka koja su tragovi vučenja mačeva, brežuljaka koji su nadgrobni humci junaka, pojedinih obitelji koje su izravni potomci Narta, a upravo je jedan od najvećih gradova u Kabardinsko-Balkareskoj Republici „grad Narta“ – Nart-kala.

Podrijetlo je priča o Nartima složeno i nemoguće je odrediti jedan ishodišni narod. Filologija se hvata ukoštac s raščlanjivanjem elementa u pričama, jer – miješali su se tu iranski – skitski, zapadnokavkaski, mongolski. Na temelju ranije postavke o etimologiji imena Nart iz skitskog ili alanskog jezika u značenju muž, junak te na temelju podudarnosti sadržaja priča o Nartima s pričama i mitovima drugih iranskih i indoiranskih naroda, neki su istraživači zaključili da su nartski ciklusi izvorno skitski tj. alanski i da su se priče otuda proširile drugim kavkaskim narodima. Takav zaključak, međutim, osporavaju noviji etimologijski rezultati koji vežu osetsko ime Nartae s mongolskom riječju nara, Sunce, što se poklapa i sa sadržajem (osetskih) priča u kojima se Narti često opisuju kao sinovi Sunca, a javljaju se i drugi mongolski elementi.

Priče o Nartima osebujna su prozno-baladična kompilacija i usprkos snažnim epskim elementima ne može ih se smatrati epovima u klasičnom smislu jer se ne odlikuju jedinstvom sadržaja i kompozicije. Opravdanije je govoriti o ciklusima priča koji su oraganizirani oko jednoga lika i prate ga, najčešće, od rođenja do smrti. Taj se središnji lik od naroda do naroda mijenja: u kabardinskoj je verziji to Sosruko, u osetskoj verziji lik Bataraza, u drugim verzijama to su likovi Vazirmesa, Ašhamaza, Himiša, Šaveja, Hljapša, Kujcuka ili Badinoka. U svim pak je ciklusima jednako važna Satanaja, najmudrija Nartkinja (možda i – nikad izrijekom – božica) koja je mnoge pomogla savjetom te odgojila dvojicu iznimnih nartskih junaka, Sosruka i Šaveja. Mitološki su elementi u pričama o Nartima nadnaravna bića – tronogi konji i druge životinje što progovaraju ljudskim glasom, patuljasti neprijatelji, jednooki divovi, i dakako panteon poganskih bogova. Glavno je božanstvo Psatha, bog života koji boravi na svetoj planini Uašhamahvi (Elbrusu). Drugi su značajni bogovi bog plodnosti Thagoledž, bog kovača Hljapš, bog stoke i zaštitnik pastira Amiš, bog šume Mazith, bog neba Uašh, bog domaćeg blagostanja Sozreš.

Nartske legende opisuju srednjovjekovnu materijalnu kulturu (oružje iz osvajačkih pohoda – čelične mačeve, lukove i strijele, pancirke, kacige; vrijedne predmete od zlata; konjsku opremu – sedla, uzde, orme; govori se o uzgoju prosa; od blaga se uzgajaju ovce, koze, krave), i donose jasan moralnovrijednosni sustav (muž-junak odvažan je, snažan, častan, poštuje starije i skrbi o ženi, žena je lijepa, mudra, odana i strastvena). Po obilježjima i sadržajnim podudaranjima mogu se usporediti s usmenom junačkom epikom Južnih Slavena, starih Grka pa čak i s irskim sagama. Takva su opća mjesta primjerice lik mlada junaka koji nabavlja oružje i konja, čudesne životinje koje govore, mladić koji osvećuje oca itd. Česti u usmenim tradicijama mnogih naroda su stalni epiteti (malena Malečiph, mrki Sosruko, neukrotivi konj, tankoobrvna Satanaja). Sličnosti s grčkim mitovima (jednooki divovi, za planinu okovani junak, bogovsko piće besmrtnosti) vjerojatno su posljedice trgovačkih doticaja, dok su sličnosti s irskim sagama vjerojatno rezultat čiste slučajnosti, kao što su uostlom česti isti motivi koji se u raznim kulturama na određenom stupnju razvoja pojavljuju neovisno jedni o drugima.

Ne samo zbog toga što je ovo prvi prijevod iz kavkaske mitološko-epske tradicije na hrvatski jezik (i tek treći na koji od europskih jezika!), makar i prevodio s ruskoga, a ne s kabardinskoga, Matasovićev je pothvat od neprocjenjive važnosti: i za nas – otkrivajući nam zagubljene kavkaske svjetove, i za kabardinski jezik – otvarajući ga barem posredno Europi, i za kavkaske narode – supostavljajući njihovu usmenu tradiciju onima već proslavljenima i (pre)dobro znanima.