Pjesnički inat

Dobrodošlo je pa – rekao bih – i pomalo provokativno objavljivanje prve zbirke pjesama poznatoga prevoditelja ruskih književnika na hrvatski Fikreta Cacana. Mnogi bi se odmah zapitali kako bi neka zbirka pjesama u današnje vrijeme uopće mogla biti provokativna i koga bi to – pod dosta neizvjesnim uvjetom da je pročita – uopće mogla provocirati? U Cacanovoj zbirci Ljiljan u trnju nije, dakako, riječ o kakvu senzacionalizmu društvenih afera i sablazni ili tračerskom podgrijavanju intimnih pikanterija. Provokativnost njegove poezije cilja, naime, na takozvani obzor čitateljeva pa i kritičarskog očekivanja, nedvosmisleno želi propitati ustaljeni proces recepcije književnoga djela, posebice suvremene hrvatske poezije. Riječ je o tome da se Cacanova poezija suprotstavlja s jedne strane lagodnoj komunikativnosti i prvoloptaškoj razumljivosti, koja je jedna od osnovnih odrednica obzora očekivanja takozvane šire čitateljske publike. Takovrsni konzumenti književnosti teže će savladati Cacanovu knjigu jer naprosto neće znati što bi počeli s mnoštvom u prvom redu književnih signala s kojima – u mnogovrsnim sastavnicama vezanoga versifikacijskog sloga – ova poezija vrlo ozbiljno računa.

Mnogo je pak suptilnije provociranje znatno složenijega, ali počesto jednako kruta obzora očekivanja užega kruga pjesničkih i kritičarskih upućenika. Cacanova poezija, naime, prešutno je ili izričito nasuprotna većini poetičkih modela ili čak ideologija u suvremenom hrvatskom pjesništvu, poimence – egzistencijalističkom, pojmovnom, tekstualističkom, intermedijskom, neomanirističkom i stvarnosnom pjesništvu. Dakako da „svaki svoga konja hvali“ pa Cacan – blago rečeno – neće baš „leći“ ukrućenijim nositeljima spomenutih modela. Uostalom, oni mu baš takvi i trebaju kako bi upravo s pomoću njih utvrdio pa i proklamirao svoju razlikovnost. Već su zapravo i upleteni u Cacanov tekst kao negativni semantički agensi koji bitno utječu i na samu tekstovnu semiozu pa je, primjerice, njegova pjesma Stil jest čovjek (koju prati i navod Nicanora Parre: „Pišite ono što želite stilom koji vam se čini najboljim“) u potpunosti izgrađena na tim oprekama.

Stil koji mi se najboljim čini

nije baš onaj što baca čini,

niti je silnih čuvstava more,

ne odražava ni noćne more.

Nije ni samo više il manje

iznevjereno očekivanje,

to nije tekstualna vježba,

čutog i viđenog zabilježba.

Ni sitan lom sintakse i grcaj

nijemog jezika, uzetog srca,

ni egzotična ni razglednica,

ni kratka ni filmska podsjetnica.

Stil nije učena manira,

nije ni posložen da svira.

i nije da se u njega ture

razne konotacije kulture.

Nije zaumna jezična igra,

ni uviđaj u nutrinu tigra,

nije ni trokut i bračna mora,

ni odjek stubišnih razgovora.

Zašto se zasada čini nama

da je u čvrstim formama drama

i što bi bio stil il želja –

nek iznašašće je čitatelja.

U navedenoj pjesmi, međutim, nakon silnih negativnih određenja, slijedi tek jedno pozitivno, i to u konstataciji da je „u čvrstim formama drama“. Nastojeći poetički prevesti tu tvrdnju, mogli bismo – ipak u slobodnome prijevodu – reći kako Cacan smatra da se u poeziji nešto važno, prava drama uostalom, događa tek u tijesno prožetu odnosu izraznoga i sadržajnog aspekta pjesništva, u snažnu naglašavanju forme i jednako tako snažnu evociranju bilo stvarnoga bilo izmaštana ili refleksivnog sadržaja. Ta drama ne zbiva se – za razliku od postmodernističkih reinterpretacija soneta ili kakve druge vezane forme – u samosvrhovitome manirizmu pri oblikovanju i pjesničkoga plana izraza i plana sadržaja. Cacan se, naprotiv, vraća počesto i dramatičnom srazu stvarnosti i teksta, što ga udaljuje od čistoga larpurlatizma.

Temeljno usmjerenje njegove poezije u zbirci Ljiljan u trnju estetiziranje je neestetskoga i rugobnoga, odnosno bodlerovsko rimovanje tradicijom posvećenih ljepotnih pjesničkih oblika i nesklapne stvarnosti, koja se svagda okrutno nadigrava s lirskim subjektom. Ljiljan – sama poezija – tako uspijeva na svakome tlu, a trnje zbilje, kako vjeruje Cacan, ne samo da tu poeziju ne može zagušiti nego čini i plodnu antitezu koja osigurava potrebnu napetost formalnim i sadržajnim protegama pjesme. Takva se pak plodonosna, kadikad gotovo dramska napetost svagda različito aktualizira u srazu istih versifikacijskih i oblikovnih obrazaca (soneta, osmeraca, dvanaesteraca, različitih oblika rime) i vrlo različitih sadržaja. Ti pak sadržaji očituju s jedne strane gotovo pikarsko upadanje lirskoga ja iz nevolje u nevolju, a s druge strane ne nedostaju ni smislotvorne pričuve poput lijepih gradova, zadivljenosti ženama, snage ljubavi, duhovnih naslućaja.

Pitanje je pak kako se visoka formaliziranost i hotimična retoričnost spomenutoga pjesništva odnose prema počesto tamnom koloritu svakodnevna sitniša ili čak jasnim simptomima društvenih i osobnih potonulih lađa, koji proviruju iz Cacanovih stihova? Čini se da je svojevrstan inat najčešći gard koji naš pjesnik zauzima pred nemilom stvarnošću. Njegov nevoljni lirski protagonist ustrajava unatoč svim udarcima i još ostaje dovoljno sabran da zbiljne sinkope pretvori u skladniji ritam metrički i retorički uređena teksta. Uostalom, i sav versifikacijski trud samo je najočigledniji izraz pjesnikova prkošenja stvarnosnome besmislu. U zaufanosti u svojevrsno „uskrsnuće riječi“, koje se očekuje od gotovo iskupiteljske uloge poezije, Cacanu bivaju važne i najsitnije potankosti zbilje i jezika. Zato će zamašnjak njegovih poetskih ustroja biti i sasvim prozaične stvari i situacije kao što su, primjerice, društvo u krčmi, ljetni zrikavci, snijeg među neboderima.

U jednu riječ, gotovo da nema stvari na svijetu – koliko god bila mučna ili ružna – koju Cacan ne bi mogao ugraditi u „kristalnu rešetku soneta“ ili kojeg drugog pjesničkog oblika, i tako joj dati duhovnu vibrantnost koju sama po sebi i ne bi imala („Ne smij se, Muzo, to su muke, / al tvoji darovi su radost: / baršunast dodir tople ruke, / duševni razgovor i blagost. // I nadahnuće trenutačno, / koje ne zabaci tvoj pjesnik, / i bdijenje mučno, polumračno, / slika i ritmova redenik. // Još koji dan i pupovlje će / zamrijet u paroksizmu zime, / a tebi snijeg na usne slijeće, / na lice proljetno i ime“). Zaključiti nam je, dakle, da Cacanova poezija svojim estetskim preobrazbama ne ekologizira samo sumračnu i na raspadanje i smrt predanu zbilju, nego i vraća dignitet tradicionalnome lirskom izrazu koji u novim okolnostima i u novoj funkciji progovara uzbudljivim glasom poetskog aktualiteta.