Pivski atlas

Vijenčevi zapisi o pivu često će podsjećati na listove imaginarnoga pivskog atlasa – pozivat ćemo vas na sasvim određena mjesta u različitim zemljama i opisivati piva koja se tamo piju – stoga nije naodmet uvodno raščlaniti glavne pivske vrste. Najopćenitije, postoje dvije osnovne skupine pivskih vrsta, a međusobno se razlikuju prema tome da li tijekom alkoholnoga vrenja pivskoga koma kvasci vriju na dnu ili na vrhu smjese. Prvu skupinu, dakle piva donjega vrenja, čine u nas bolje poznate i stoga popularnije vrste piva, kao što su češki pilsner ili većina njemačkih svijetlih (helles) piva u svojim standardnim, ali i pojačanim (bock) varijantama, a sve ih objedinjuje pojam lager, kako su ih nazvali u Engleskoj, a prema njemačkoj riječi za skladište jer su takva piva, izvorno, prije uporabe morala nekoliko mjeseci odležati. Češće su svijetla, no mogu biti i tamna. Boju piva, naime, ne određuje pripadnost nekoj određenoj pivskoj vrsti, nego je ona ovisna o boji sladovine iz koje se dobiva, što pak ovisi o uvjetima i duljini zagrijavanja temeljne žitarice.

Pivski atlas Republike Češke

Znamenitepivovare Ostale pivovare

Drugu veliku skupinu, piva gornjega vrenja, čini većina britanskih i irskih piva, mnoga belgijska kao i neka njemačka piva. Objedinjuje ih engleski naziv ale, a kao podvrste u toj skupini osim različitih tipova aleova dolaze i bitter, porter i stout, karakteristični ponajviše za britanske otoke, potom belgijska samostanska piva, kao i belgijski pivski relikt nazvan lambic, francuski bičre de gard te njemačka piva tipa Altbier i kölsch. U piva gornjega vrenja pripadaju i pšenična piva, u njemačkim zemljama i Beneluksu poznata i kao bijela (weiss ili wit) piva. Većina spomenutih vrsta poznaje i tamna i svijetla piva. Razlike između njih, međutim, znatne su u načinu pripreme kao i u izgledu i okusu pa i udjelu alkohola. Lageri uglavnom imaju 4–5% alkohola, dok aleova ima i s manje, ali i znatno više alkohola. U hrvatskom jeziku nema inačica za sve nazive pivskih vrsta i podvrsta pa ćemo u našim zapisima neke od njih zadržati u izvornom obliku.

Bamberg

A kada smo već kod jezika, kažimo i to da za samu riječ pivo nije potrebno poznavati mnogo različitih riječi. Svi slavenski jezici, uz minimalne razlike, koriste se istom istom riječi – pivo. Da su engleski beer i njemački Bier inačice istoga korijena, svakomu je jasno, a uz njih idu i francuski bičre, nizozemski bier, talijanski birra, a tu su negdje i arapska, hebrejska, turska i japanska riječ za naše piće. Treća ključna riječ srodna je sa spomenutom engleskom riječju ale, a karakteristična je za skandinavske zemlje – u švedskome to je öl, a u danskome i norveškome řl – kao i za jezike baltičkih zemalja, gdje litavski i letonski imaju alus, a estonski őlu. S tri riječi, dakle, gotovo je cijela Europa, a i dobar dio svijeta, u našim rukama. Izvan ostaju tek španjolski sa cerveza i portugalski sa cerveja.

Iako se pivo danas proizvodi posvuda u svijetu, samo neke zemlje mogu se smatrati velikima, dakle zemljama gdje je kultura pivske proizvodnje i potrošnje na visini i uzor svima ostalima. Manje-više svi se slažu da su takve zemlje Češka i Njemačka, potom Belgija te zemlje britanskog otočja. Pivska tradicija i iskustvo tih zemalja presudno je utjecalo na sveukupnu ikonografiju i proizvodnju piva ne samo u Europi nego i u cijelome svijetu. Te zemlje odlikuju se velikim brojem pivovara i izrazitom regionalnom raznovrsnošću ponude. Samo u Njemačkoj i dan, danas radi više od tisuću pivovara, a svaka proizvodi barem dva ili tri različita piva. I svojevrsni glavni gradovi ili sveta mjesta pivarskoga svijeta nalaze se u tim zemljama. Nisu to uvijek i samo veliki gradovi. Na pivskoj karti Njemačke, primjerice, velikim slovima upisan je i inače veliki grad München, ali i manji gradovi kao što su Einbeck, Kelheim ili pak Bamberg, iz kojega donosimo i sliku. U Češkoj uz neizbježni Prag jednako velikim slovima valja upisati barem još i České Budějovice, Plzen te Žatec kao središte uzgoja hmelja. Po tome je od velikih iznimka tek Irska, gdje raširenošću piva prednjači dablinska pivovara Guinness.

No pod utjecajem globalizacije, koja je prisutna i u pivarstvu, stanje se postupno mijenja čak i u tradicionalno velikim pivskim zemljama. Male pivovare sve teže opstoje na tržištu pa se udružuju, najčešće pod kapom najveće među njima koja preuzima dominaciju na nacionalnom tržištu, ili pak postaju dijelovima velikih inozemnih, odnosno multinacionalnih koncerna koji vladaju svjetskim tržištem kao što su Heineken, Carlsberg, SABMiller ili Interbrew. Proizvodnju su prisiljene podrediti diktatu koncerna kojemu pripadaju i koji na nacionalna tržišta plasira svoja glavna piva. U konačnici to vodi sve ujednačenijoj ponudi piva na tržištu. Neke pivovare, nakon što postanu dijelom koncerna, prividno nastavljaju proizvoditi pivo pod starim imenom, ali ono više nema ona obilježja i okus kakav je nekoć imalo. Sve to popraćeno je gromoglasnim marketingom koji pravomu poznavatelju prije ili kasnije počne ići na živce.

Pokušajmo to ilustrirati na primjeru Češke, jedne od neupitno pravih pivskih zemalja. Na priloženom zemljovidu preuzetom iz promidžbene publikacije Češke turističke zajednice prikazane su češke pivovare u prvoj polovici 1990-ih, kada su domaće pivovare uvelike još poslovale zasebno. U svakom kutku Češke mogli ste računati na drugu vrstu piva. Zamislite samo kako je bilo lijepo putovati takvom zemljom, zaustavljati se u različitim mjestima, iskušavati lokalne pivske vrste, proučavati kakvo im je nazivlje i znakovlje. Čak i u Pragu znalo se dobro koja pivnica nudi znamenito plzenjsko ili pak budějovicko pivo. Nisu se mogla dobiti bilo gdje. Nakon što je većina glavnih pivovara postala dijelom spomenutih velikih koncerna, stanje se promijenilo na štetu lokalnih proizvođača. Danas je u Pragu rijetkost pronaći pivnicu koja toči pivo neke od malih, a tradicionalnih čeških pivovara. Plzenjsko pivo nudi se posvuda, a ima ga i izvan granica zemlje, i čovjek se ne može ne upitati može li se tog piva zaista toliko proizvesti u jednoj pivovari ili je posrijedi ipak neka prijevara, pri čemu se pivo s plzenjskim zaštitnim znakom ne proizvodi samo u gradu iz kojega je poteklo. Poznato je da se irski Guinness odavno već ne proizvodi samo u dublinskoj pivovari St. James’s Gate, nego i na drugim mjestima. Kako bi inače to pivo bilo dostupno u svim dijelovima svijeta!

Ukazujući na posljedice globalizacije u pivarstvu ne želimo reći da je svako svjetski rasprostranjeno pivo smeće, samo vas upozoravamo da slučajno ne pomislite kako je baš svaka boca toga piva napunjena u pivovari u kojoj je izvorno natočeno.

U našim zapisima pozornost pridajemo ponajprije autentičnim vrstama i pivima, karakterističnima za pojedine regije ili gradove. Kao što težimo upoznati lokalne specijalitete i kušati lokalna vina, ista takav pristup treba zadržati i za pivo. Umjesto da se zadovoljimo čašom ili bocom nekoga globalnog piva, raspitajmo se ima li na ponudi koje lokalno pivo. Poznatim svjetskim markama manje ćemo se baviti – te se ionako same za sebe dobro pobrinu pa im ne treba još i reklama hrvatskoga dvotjednika za kulturu.