Pitanja za svaku publiku

Marina Petković Liker (1980) jedna je od mladih redateljica koje obećavaju. Diplomirala je kazališnu režiju i radiofoniju na ADU te fonetiku i komparativnu književnost na Filozofskom fakultetu. Kazalištem se bavi intenzivno već desetak godina, a kako je ova sezona u HNK u Zagrebu otvorila vrata mladim redateljicama, tako je i ona dobila priliku da režira na sceni nacionalne kazališne kuće. O tom iskustvu Marina kaže: „HNK je tražio redatelja za dramu Lade Kaštelan koju su odlučili postaviti u koprodukciji s Vukovarom. Pročitala sam tekst. Drama mi se svidjela, osjetila sam neobičan svijet njezinih likova, koji me zaintrigirao, i odlučila prihvatiti izazov. Rad s glumcima i stvaranje predstave strast je koja se ne propušta. Za mene svaki rad na predstavi prolazi i kroz ugodan i kroz mučan proces. Je li kazališna kuća i pozornica velika ili mala, samo je različita vrsta izazova.“

Koji su bili ograničavajući čimbenici, a što smatrate prednošću rada u HNK u Zagrebu?

Pravila ponašanja, pritom mislim na organizaciju tehničkoga dijela posla, očekuju stvari riješene mnogo unaprijed. To je zato jer je HNK velika kazališna kuća sa tri ansambla, i da bi stvari bile gotove na vrijeme, treba ih predati prije početka rada na predstavi s glumcima. To je dobro jer jamči završetak posla u određenom roku i svima u kući daje uvid u ono što će predstava na kraju biti. S druge strane to uvelike otežava kreativni proces rada. Predstava nije samo dobro napisan tekst i redateljska ideja, nego tijelo koje se rodi zajedničkim radom glumaca, dramaturga, redatelja, scenografa i kostimografa. U tom smislu tehničkoj podršci teško je osluškivati bilo predstave koja se rađa i slijediti je u tome.

Drama Adagio donijela je popularnost autorici Ladi Kaštelan. Kojim ste se konceptnom vodili pri postavljanju drame?

Adagio je intimistička drama koja ne rješava, nego osluškuje komunikacijske probleme među ljudima koji bi trebali biti bliski. Problem komunikacije među bliskim osobama univerzalan je problem, a danas je ekstremno velik. Na nekomunikaciji i nerazumijevanju leži cijela povijest ljudskih i političkih odnosa. U radu na predstavi vodilo me nekoliko referentnih točaka. Zagreb 1986. Kakve su bile osamdesete kojih se sjećamo? Što je to što pronalazimo u njima, a simptomatično je i korijenski vezano za današnjicu? Ja to nazivam bolnim optimizmom. Postojala je bol, narušenost, nekomunikativnost, slomljenost.... ali postojalo je i nešto što nas je tjeralo da čeznutljivo gajimo optimizam. On je tada bio mnogo veći nego danas. Danas bih rekla da ga nema. Ili da ga ima samo u tragovima. Ali postoji potreba za optimizmom pa makar i površinskim, duboka ženska vjera da će unatoč svemu sve ipak nekako izaći na dobro. Stan kojem kao da je netko izvrnuo šiju. Gdje to živimo? Što smo to učinili sa svojim životima? Kad su stvari krenule putem koji nas iznenađuje? Kad smo to rekli da smo bili nesretni, da nam je nešto nedostajalo? Nismo ni zapazili da odavno živimo na ruševinama, da smo s njima srasli. Nemamo snage za promjenu. Najbolje što možemo jest pustiti. Ako se raspe do kraja, imamo šansu skupiti sve i složiti ispočetka. Slojevi u nama. Što je to što izgovaramo? Što je to što osjećamo? Što je to na što mislimo? Svi su likovi u ovom komadu spojeni nekim čudnim nitima. Ono što govore samo je površinski odjek onoga što skrivaju u sebi. Kako to da smo uvijek koncentrirani više na druge/vanjske/strane, a manje ili nikada na one koji su nam bliski, koji su tu i trebaju našu ruku, našu rečenicu, naš pogled. Zbog čega ih zanemarujemo? Bivanje. Bilo življenja. „Satima sjedim i gledam u prazno“, kaže Maja u predstavi. „Nisam mogao drugačije“, kaže Ivo i to je najviše i najbolje što može i što treba reći. „Kao da sam jučer sjedila s Mirom u parku...“, vrteći život unatrag pred svojim očima kaže Zora. „Nemam ti ja više snage živjeti“, kaže Vesna trudnoj kćeri. To su rečenice koje odjekuju i koje se ne tiču samo likova, nego svih nas.

Adagio se nerijetko ubraja u drame koje utemeljuju tzv. žensko pismo. Što za vas znači ta sintagma?

Ovo nije moja jedina i prva režija. Imam razne afinitete. Žensko pismo svakako jest jedna od stvari koje me zanimaju, a ja ga osjećam kao vrlo široko područje. Žensko pismo za mene znači bavljenje i propitivanje svih onih dubokih intimnih struktura i komunikacija koje smo zaboravili još otkad je pao matrijarhat. Žensko pismo, ženska režija i ženski svjetonazor se polako, ali sigurno probijaju i zauzimaju mjesto u svijetu na kojem su nedostajali.

Kako je publika u Vukovaru primila predstavu?

Mnogo se razgovaralo o tome kakva predstava treba biti postavljena u Vukovaru. Koja tema, koji žanr, što bi publika trebala doživjeti… Pitanje jest osjetljivo, ali ono vrijedi za svaki grad, za svako kazalište i za svaku publiku. Ova predstava ne nudi olakšanje od sadašnjice, već pogled u tanke strukture i lomljive prostore intimnih obiteljskih veza. Sugerira eventualno da se okrenemo sebi i očvrsnemo veze s onima koji su nam blizu. Premijerna publika nije mjerilo dopadljivosti predstave, ali kad bismo sudili po tišini za vrijeme igre i pljesku nakon igre, mogli bismo zaključiti da ih se predstava dojmila.