Opozicije su u oku promatrača

Željezna zavjesa politički je pojam koji simbolizira odvojenost, podijeljenost. Kako je politika u samoj srži svih odnosa i identiteta, taj se pojam lako može primijeniti na sve opozicije, podjele i suprotnosti. A ima li suprotnosti karakterističnije i istovremeno biološki i civilizacijski jače i očiglednije od opozicije muško – žensko? Dominantno, agresivno, ozbiljno, racionalno, oštro – muško i nježno, meko, iracionalno, osjetljivo, tjelesno – žensko. Koliko god izmicali tim opozicijama, one nedvojbeno utječu na način na koji društvo percipira pojedinca i kako on/a konstruira sebe. No činjenica da se, unatoč stvarnim i očiglednim razlikama, ta podjela više zasniva na društvenim konvencijama nego na biološkoj stvarnosti otvara mogućnosti izokretanja ovih opozicijskih parova i njihovih konvencionalnih atribucija. Tako mekoću, iracionalnost i osjećajnost te hirovitost lako možemo pripisati muškom, a oštrinu, racionalnost, ozbiljnost i dominaciju ženskom principu. Pritom nastaje čudan konglomerat osobina, spreman poljuljati tradicionalne predodžbe o tome što bi muškost ili ženskost trebala biti.

Iz postava izložbe

Umjetnica Tea Hatadi izložbom Željezna zavjesa čini upravo to – poljuljava tradicionalne i očekivane predodžbe i poigrava se pojmovima muškosti i ženskosti i njihovim konvencionalnim atribucijama. Pritom se umjetnica koristi i doslovnošću i metaforom. Naime, ženskost je prikazana s pomoću sjedećih ženskih silueta, dok je muški princip utjelovljen u tenku. Već sam pristup prikazu principa unosi podjele u sustav. Ženske siluete odražavaju poziciju pasivnog objekta postavljena u odnosu na muški pogled, dok je agresivni, prodoran tenk aktivni sudionik borbe za društveni, fizički (u smislu i geografije i tijela), ali i semantički teritorij. No sljedeći korak u prikazu izokreće te konvencionalne odnose – tenk je šaren, mekan i hirovit (izveden u umjetnom krznu), a ženskost hladna, oštra i racionalna (crne linije izvedene neposredno na zidu). Ženske siluete predstavljaju Peggy Guggenheim, Doru Maar, Lee Miller i belgijsku kraljicu Elizabetu, dakle stvarne osobe koje su muškom svijetu uzvratile ženskim pogledom. Ta činjenica utječe na interpretaciju pasivne pozicije te ona postaje ležerna i opuštena dominacija nasuprot neutješnoj potrebi za agresijom koji vežemo uz aktivni (muški) princip.

Smještene na suprotnim zidovima, te se očigledne vizualne i semantičke opozicije sudaraju. Djelomično ih povezuje samo jedan formalni element – obje instalacije sastoje se od uzdužnih linija. U slučaju tenka to su linije šarenog umjetnog krzna, dok su ženske siluete prikazane s pomoću crnih uzdužnih linija izvedenih na zidu. Istim uzdužnim linijama umjetnica se koristi i u videoradu, u kojem je ujedinila formalne elemente obiju instalacija. Uz izvrsnu glazbenu improvizaciju Antonija Quijana i Edgara Abrahama, na čijoj se zvučnoj pozadini odvija interakcija linija i boja, videorad dobiva jasan ritam u čijoj igri elementi čine jasnu cjelinu. Na otvaranju izložbe taj je video bio projiciran na prozirnom platnu te je projekcija pretvorila galeriju u ambijent koji je na neki način povezao instalacije. Umjesto željezne zavjese koja nasilno razdvaja, projekcija na prozirnom platnu ujedinila je opozicije.

Već samom igrom premještanja i miješanja atribucija izložba ironično ukazuje na arbitrarnost etiketa koje prišivamo identitetima. Kao što je već rečeno, željezna zavjesa politički je pojam koji vežemo uz nasilne podjele i prisilu. Ipak i sam taj pojam je oksimoron – ne podrazumijeva li zavjesa uvijek lakoću i fleksibilnost, a željezo trajnost i čvrstoću? Ne sukobljavaju li se ti principi u samoj biti pojma? Željezna je zavjesa dakle satkana od dinamičkog i subverzivnog faktora nestabilnosti koji odražava inherentnu neodrživost svih podjela. Ono što se čini kao suprotnost zapravo je konstitutivni dio cjeline, dok je jednolična cjelina konglomerat suprotnosti, ovisno iz kojega kuta gledamo. Nisu li onda i opozicije, baš kao i ljepota, smještene u oku promatrača?