(Ne)vjernost tradiciji

“Tko je mogao bolje od Lada zbrojiti i sačuvati svu raskoš hrvatskoga narodnog stvaralaštva i pružiti ga kao dar svim narodima i kulturama svijeta?”, piše o ansamblu Lado Ante Žužul, koji je kao ravnatelj Školske knjige dobio počasno mjesto među uvodničarima u raskošnu monografiju objavljenu kod toga izdavača u povodu šezdesete obljetnice djelovanja proslavljenoga umjetničkoga zbora plesova i pjesama. Na to retoričko pitanje odgovara reprezentativna knjiga bogata fotografijama mladeži u pokretu odjevene u tradicijske narodne nošnje najmaštovitije raznolikosti i ljepote. Većinu uvrštenih tekstova pišu sadašnji i bivši članovi toga ansambla, stariji, srednji i mlađi, iznoseći svoja svjedočanstva i promišljanja. Oni koji to mogu zaviruju u prošlost, svi odreda veličaju sadašnjost dajući pritom naslutiti sigurnu budućnost zasnovanu na dobrim temeljima i ustrajnu promišljenu radu. Malo je kulturnih ustanova koje bi mogle tako vjerodostojno prikazivati sebe kao Lado, kroz čije su ansamble u šest desetljeća djelovanja prošle stotine izvođača, a scensku sliku, zvuk i duh njihovih baštinom prožetih predstava i koncerata upoznali su bezbrojni gledatelji na svim stranama svijeta, na pozornicama 250 gradova u pedesetak zemalja. Za nekoga je Lado najbolji hrvatski brend, za nekoga poklisar tradicijske hrvatske kulture, jedan novinar iz Genove u njihovu plesu i pjesmi prepoznaje u vremenu globalizacije zaboravljen „zdravi duh zemlje”, za kritičara iz Santiaga Ladovi plesači donose na scenu „vjetar s planina i miris livada”. Opisi svakoga susreta sa scenskim nastupima Lada prepuni su emocija, bez obzira bili to susreti uživo ili na filmu, televiziji, videu, nosaču zvuka, pri čemu ni najveći profesionalci različitih naraštaja poput Ive Maleca ili Krešimira Dolenčića nisu iznimka.

Javljajući se iz Pariza skladatelj Ivo Malec sjeća se suradnje s Ladom u predstavi Gundulićeve Dubravke redatelja Branka Gavelle i Koste Spaića na Dubrovačkim ljetnim igrama 1961. i izražava nadu kako „duh i dosljednost prof. Ljevakovića i dalje lebdi nad tim ansamblom”. Iako u monografiji nema teksta koji bi sustavno i iscrpno prikazao djelo velikoga znalca, skupljača narodnoga blaga, koreografa i glazbenika Zvonimira Ljevakovića, najistaknutijega među pokretačima, prvoga umjetničkoga voditelja Lada (1949–1974), velikoga počimatelja (tako se naziva onaj koji predvodi kolo i pjesmu) ipak je njegovo ime s razlogom jedno od najviše spominjanih u ovoj knjizi.

Počeci djelovanja Lada najpregledniji su u prilogu Stjepana Sremca, od kojega saznajemo da je Lado imao i počimateljicu u plesnoj umjetnici i pedagoginji Ani Maletić, budućoj osnivačici Škole za ritmiku i ples, koreografkinji Šiptarske suite u izvedbi Lada, no koja se s obzirom na to da su se njezine koncepcije o usmjerenju Lada razilazile s Ljevakovićevima – ubrzo povukla. Slijedeći zasade međuratne Matice hrvatskih kazališnih dobrovoljaca s Aleksandrom Freudenreichom i Nevenkom Perko, Zvonimir Ljevaković u suradnji s Emilom Cossettom, koji je bio prvi glazbeni voditelj i dirigent Lada, težio je scenskom ostvarivanju što izvornijih oblika plesova i pjesama zavičajnih krajeva. Time se suprotstavljao i u tadašnjem istočnom bloku široko prihvaćenim trendovima ugledanja u rezultate moskovskoga ansambla Igora Mojsejeva sa stiliziranim oblicima i akrobatskim elementima. Nije isključeno da baš u toj Ljevakovićevoj „zagrižljivoj borbenosti” za izvornost i čuvanje možda posljednjih tada još živih oblika na terenu, u „autokraciji” i „autoritarnosti” (kako o tome aludira Bogdan Pogrmilović) umjetničkoga voditelja zvanoga Stari možemo nazrijeti jedan od razloga tako svježoj dugovječnosti, sve većoj otvorenosti prema novim oblicima djelovanja, odnosno svemu onomu što krasi današnji Lado. Za utemeljenje Lada i njegovih posebnosti u svijetu reproduktivne folklorne umjetnosti monografija ističe rad Ivana Ivančana (umjetnički voditelj 1974–1980) kao najplodnijega hrvatskoga istraživača i koreografa folklornih plesova visokih znanstvenih i umjetničkih dometa.

Urednice monografije su Zorica Vitez i Miroslava Vučić, a među piscima uz Zoricu Vitez još su Mario Šimundža, Denis Derk, Tvrtko Zebec, Bože Potočnik, Joško Ćaleta, Miljenko Prohaska, Miro Poljanec, Beata Domić Devčić, Vesna Zorić, Nana Šojlev. Autor je umjetničkih fotografija Ivo Pervan, ali i drugi.

„Nema podataka”, čitamo pod portretom Emila Cossetta, o kojemu se ne zna kada je postao glazbenim voditeljem Lada. To je tek neznatan primjer, nevrijedan spomena. No valja reći – ako se jubilarne monografije objavljuju prije svega zbog memorije, omjer – dovoljno je pregledati fotografije – u ovoj knjizi u svakom pogledu radi nerazmjerno u prilog današnjici. Posrijedi može biti nedostatak već povijesnih podataka, odnosno kronično zanemareno skupljanje i čuvanje dokumenata. Zar i rad s građom o prošlosti Lada ne znači vjernost tradiciji?