Najbolji u regiji

U raznolikoj stilskoj ponudi 6. Vip Zagreb Jazz Festivala (od 10. do 14. studenog održana u ZKM-u) četvrta večer bila je posebice znakovita – njome je Festival dobio novu dimenziju: glazba odsvirana te večeri nije uvezena iz svijeta, nego je – što držimo velikim postignućem i orijentirom za budući razvoj Festivala – djelomice ostvarena u Zagrebu. Poznati američki saksofonist David Murray skladao je za Festival novi cjelovečernji program, aranžmane je poslao zagrebačkom mulitiinstrumentalistu Miri Kadoiću, koji je za tu prigodu po vlastitu izboru sastavio big band – Vip festival orkestar – od glazbenika mlađeg i srednjeg naraštaja iz Zagreba, Ljubljane i Beograda i u vrlo kratku vremenu dobro ga uvježbao. Pod Murrayjevim su ravnanjem mladi, ali već iskusni i te večeri iznimno motivirani i nadahnuti džezisti očitovali zavidnu sposobnost brze reakcije na maestrove zamisli. Komunikativni aranžmani, u kojima je bilo mnogo prostora za zajedničku svirku, ali i za Murrayjeva i sola gotovo svakoga člana orkestra, rasvirali su džeziste i publici podarili sjajnu večer. Želi li opstati, Festival se mora neprestano razvijati, pa i na način da se međunarodni programi djelomice ostvaruju i u Zagrebu, to više što u nas danas djeluje sijaset odličnih, na austrijskim jazz-akademijama školovanih džezista svih naraštaja, koji mogu prihvatiti i svaki međunarodni izazov.

Ovogodišnji Festival produljen je na pet večeri i, kao uvijek dosad u uzornoj organizaciji Dražena Kokanovića, ponudio je koncerte visoke umjetničke razine, atraktivan, žanrovski i stilski raznolik program i ugostio velika imena svjetskog jazza, nadolazeće zvijezde i umjetnike u usponu, a ne – kao što je to često slučaj na domaćim jazz-festivalima – imena koja su jazzu već dala svoje.

Umjetnički vrhunac Festivala bio je spektakularni nastup Jasona Morana i The Bandwagona (Tarus Mateen, bas-gitara, i Nasheet Waits, bubnjevi), koji je publici najdojmljivije očitovao dašak najnovijega svjetskog jazza i demonstrirao pravce njegovih eklektičkih vrludanja. Pod vodstvom Jasona Morana, jednog od najcjenjenijih mlađih klavirista, kojega je magazin Rolling Stone nazvao „najprovokativnijim misliocem suvremenoga jazza“, trio je hrabro ulazio u najrazličitiji materijal iz američke glazbene kajdanke, oslobađao se svake žanrovske i formalne stege. Skladbe bi počinjale samplovima raznih zvukova iz razglasa i zvučnih uzoraka poznatih skladbi iz američke baštine ili recentnih uspješnica (tema Billie Holiday, standard Body&Soul, skladba disco-funk postave Time iz ranih 1980-ih, folk-blues materijal…), potom ih je trio prosviravao usporedno sa snimkom emitiranom s razglasa, uslijedila bi izazovna autorska čitanja predloška koja bi mu utjelovljivala nove dimenzije i vrijednosti. Nerijetko je bila riječ o destrukciji predloška i potom uznapredovaloj maštovitoj kolektivnoj jazz-improvizaciji.

Zvijezda Festivala – sastav Saxophone Summit – sastavljen od trojice slavnih saksofonista, Joea Lovana, Davea Liebmana i Ravija Coltranea (plus kontrabasist Cecil McBee, bubnjar Billy Hart i klavirist Philo Markowitz), u sat i pol nastupa izveo je integralnu inačicu suite Meditations Johna Coltranea, snimljenu 1965. na istoimenu antologijskom LP-u. U pet stavaka suite koji su se prelijevali jedan u drugi i interludijima svi su se glazbenici predstavili vlastitim interpretativnim umijećima. Stavci slojevite, premda introvertne i hermetične suite, koja traži golem angažman glazbenika – posebice uzevši u obzir činjenicu da je autorov predložak, zabilježen na LP-u, proglašavan antologijskim, vrhuncem „kasnog Coltranea“ – odsvirani integralno i bez prekida, izvođačima su pružali sjajan predložak i okvir za vlastitu interpretaciju toga remek-djela, ali te večeri saksofonisti su zvučali flah, nenadahnuto, bez sviračke energije, ne ostvarivši prijemčivu atmosferu. Sviralo se uigrano i usuglašeno, ali mnogo toga u interpretaciji se čitalo, sve u svemu ono što smo čuli zvučalo je – premda ni na mlakom koncertu nije nedostajalo maestralnih pasaža i solističkih eskapada – rutinski i emocionalno ravno.

Pat Martino, jedan od najvirtuoznijih gitarista u današnjem jazzu, poznat po osebujnu, masivnu zvuku i živopisnim nastupima, doveo je novi trio s Hammond B3-orguljašem Tonyjem Monacom i bubnjarom Seanom Hillom, formaciju u kojoj je sve stilski odavno zacementirano, pa tu nikakva iznenađenja više nisu moguća. Međutim, osjetili smo razlike u Martinovu i dalje ekspresivnu gitarističkom pristupu – zvuk mu je danas čvršći, robusniji, britkiji, oštriji i prodorniji, čak i u baladama, a kada je svirao ritam-gitaru, potpuno je uzmicao nesebično otvarajući prostor za eksponirana i komunikativna Monaca, koji je kao iskusan šoumen zabavljao publiku. Martino je u Zagrebu održao predavanje i radionicu namijenjenu svim studentima glazbe.

Atraktivan i energičan koncert The Last Poets, skupine pjesnika i glazbenika, zatvorio je Festival. Sastav je poznat po široku glazbenom pristupu koji povezuje poeziju s funkom, soulom i jazzom te angažiranim političkim i socijalnim temama, a drže ih prethodnicima rap-glazbe.

Kokanović je stvorio i uspješno nastavlja najbolji jazz-festival u regiji, očitovao je poznavanje recentnoga svjetskog jazza, mudrost i profinjenost u sastavljanju programa, ali i velike organizatorske sposobnosti. Zahvaljujući njemu, jazz je u Zagrebu ponovo in, a Zagreb je opet upisan u međunarodni zemljovid jazza.