Moć i kako je steći

Josip Grozdanić

U vrlo uspjeloj političkoj satiričnoj komediji Dave, najboljem filmu u karijeri danas zaboravljenog Ivana Reitmana, u kratkoj sceni preko puta glasovitoga CNN-ova voditelja Larryja Kinga u njegovu talk-showu sjedi Oliver Stone. On Kingu i gledateljima energično pokušava objasniti da aktualni i iznenada omiljeni američki predsjednik Dave iz naslova nije osoba koju su izabrali birači, nego da je riječ o njegovu dvojniku kojeg je konzervativna i desno usmjerena administracija pravog predsjednika postavila kao marionetu.

Kadar iz filma Wall Street: Novac nikad ne spava

Dok se Larry King naginje u stolcu, u čudu izvija obrve i ironično sugovornika smiruje riječima „Oliver, Oliver...“, gledatelj zna da je Stone u pravu i da Dave u dvostrukoj ulozi Kevina Klinea uistinu jest marioneta u rukama „jastrebova“ iz republikanske administracije pravoga predsjednika, antipatičnog, arogantnog i egoističnog preljubnika. U konkretnoj sceni to je izvor humora koji dobro funkcionira na više razina, ali taj humor vrlo precizno, makar i kao kroki, oslikava i djelić osobnosti sama Stonea, tada filmaša na kreativnom vrhuncu uz kojeg su se redovito, dijelom i zasluženo, lijepile etikete „kontroverznog“, „provokativnog“, „nepredvidljivog“, „neukrotivog“ i revizionizmu sklona autora.

Godine vina i ruža

Razdoblje od sredine 80-ih godina, odnosno od ratne triler-drame Salvador i s četiri Oscara ovjenčane ratne drame Vod smrti, do sredine 90-ih i biografske političke drame Nixon, za Olivera Stonea su bile godine vina i ruža, vrijeme u kojem se taj iznimno darovit umjetnik etablirao kao jedan od najuglednijih svjetskih redatelja te ujedno kao žestok kritičar američke politike i društva koji se uporno bavi neuralgičnim mjestima i prijelomnim točkama američke i svjetske povijesti. Svakako, nekadašnji student Njujorškoga sveučilišta u klasi Martina Scorsesea, koji kao umjetničke uzore navodi prozu Josepha Conrada, glazbu Georgea Harrisona te knjigu i film Grk Zorba, a koji je u redateljskom stolcu debitirao davne 1974. opskurnim hororom Seizure, među filmofilima je ugled stekao i ranije među ostalim kao suscenarist Miliusova remek-djela Conan barbar i kultnoga De Palmina Lica s ožiljkom te kao scenarist i redatelj zanimljive, no tek prosječne horor-drame Ruka. Kao izraziti antimilitarist i protivnik ratne doktrine američke vanjske politike Stone se formirao ranih 70-ih u doba vijetnamskog rata, koji će u spomenutom Vodu smrti i biografskoj (anti)ratnoj drami Rođen 4. srpnja prikazati u naglašeno pesimističnu i tragičnu svjetlu.

Oliver Stone i Hugo Chavez

U tim je filmovima američka vojska predstavljena kao gotovo zločinačka organizacija koju vode ljudi sumnjiva morala i laki na oružju, spremni bez imalo oklijevanja ubiti ne samo neprijateljske vojnike nego i nenaoružane civile. Gotovo sva Stoneova djela odlikuje manje ili više izražena politiziranost, koja se ponekad u žaru njegove „pravedničke borbe“ promeće u nekritičko i trivijalno politikanstvo, koje pak postaje i ozbiljna otegotna okolnost. Bez obzira bavi li se u igranim filmovima stvarnim osobama i povijesnim događajima, kao u naslovima Rođen 4. srpnja, JFK, The Doors, Nixon i Aleksandar, koje ponekad nadopisuje fikcijom ili interpretacijama teorija zavjere (World Trade Center, W.), ili pak snima čistu fikciju poput ostvarenja Wall Street, Nebo i zemlja, Rođeni ubojice, Pogrešno skretanje i Samo igra, u žarištu Stoneova zanimanja uvijek su teme urote, nasilja, rata i devijacija političke i društvene moći uz koje idu licemjerje i pohlepa. Medij filma Stone pretvara u oružje političke borbe, u sredstvo za iznošenje nekad ljevičarskih, a danas već konzervativnih i blago desnih stajališta, što osobito dolazi do izražaja u njegovim recentnim djelima WTC i Wall Street: Novac nikad ne spava. Pritom u oči upada i svojevrsno dvojstvo, da ne kažem ambivalentnost autorovih raspoloženja i stajališta prema institucijama i pojedincima koji na bilo koji način simboliziraju gospodarsku, vojnu, medijsku i društvenu moć i utjecaj, pa čak i kad tu moć i utjecaj stječu na nedopustive, nemoralne, zločinačke i dijabolične načine. Kad portretira kontroverznog Richarda Nixona i još tijekom mandata omrznuta Georgea W. Busha, podjednako kao i kad prikazuje dekadentan i na lažima i prijevarama izgrađen svijet visokih poslovnih krugova Wall Streeta, kad progovara o mračnom naličju vojne moći, kad se bavi elitnim sportom (Samo igra), pa čak i kad satiričnim hiperbolama prikazuje krvavi pohod dvoje intenzivno medijski praćenih psihopatskih ubojica, Stone prema protagonistima razvija dvojne osjećaje ljubavi i mržnje. Samo posjedovanje bilo kakve moći, redovito praćeno glamurom, dekadencijom, zlouporabama, devijantnim pojavama i doslovnim gaženjem preko leševa, njega podjednako očarava i odbija. Ponekad se stječe dojam da on čezne za vlašću i moći (ugled svakako ima), pa kad ih već ne može osvojiti, pojedince i institucije koji tu vlast i moć simboliziraju može barem izvrgnuti kritici i ironiji. Dakako, empatija i svojevrsna sućut koje je lako uočiti u njegovu portretiranju Nixona, Busha mlađeg, Gordona Gekka u prvom Wall Streetu, pa čak i manijakalnog asasina Mickeya Knoxa u Rođenim ubojicama, mogu se interpretirati i kao Stoneova težnja realističnom i nepristranom pristupu, no ipak vjerujem da on prema svim svojim protagonistima, ma kako oni sumnjivi i neprihvatljivi bili, gaji određenu naklonost i (negativnu) fascinaciju.

Povijesni revizionizam

Bitno je obilježje redateljeva autorskog rukopisa i sklonost povijesnom revizionizmu, osobito vezano uz američku politiku i društvo 60-ih i 70-ih godina prošlog stoljeća, pri čemu je nekim temama doslovce opsjednut. Primjerice, nakon što je 1991. u dvama Oscarima nagrađenom JFK-u zaključio da je predsjednik Kennedy bio žrtvom urote u kojoj su sudjelovali CIA, tvrdolinijski vojni časnici, naftni magnati i kubanske izbjeglice, četiri godine poslije Stone će s atentatom na Kennedyja povezati i njegova nasljednika Richarda Nixona. U filmovima The Doors i Rođeni ubojice, čiji su protagonisti narkomani, redatelj se na posredan način bavi i vlastitom tamnom prošlošću, jer je 70-ih bio ovisnik o kokainu.

Tezičnost i politiziranost razvidne u Stoneovim igranim filmovima osobito do izražaja dolaze u njegovim dokumentarcima Comandante i Looking for Fidel, koji se bave likom i djelom Fidela Castra. Dok se u filmu Comandante iz 2003, 95-minutnom sažetku svog 30-satnog intervjua s Castrom vođena u veljači 2000. godine, na donekle hagiografski način, no i razmjerno kritički, pozabavio Fidelovom biografijom i njegovom ulogom vođe revolucije započete svrgavanjem vlade korumpiranoga Fulgenzija Batiste u siječnju 1959, u drugom doksu realiziranu godinu poslije redatelj se sa znatno većom kritičnošću posvetio zbivanjima na Kubi i represijom Castrova režima nad političkim disidentima.

Stone već dva i pol desetljeća, nekad znatno intenzivnije no danas, brižno njeguje imidž angažiranoga filmaša i liberala koji gotovo svakim svojim novim djelom provocira i antagonizira američku javnost. Stvaranju takve predodžbe o Stoneu pridonosili su mediji (LA Times svojedobno ga je proglasio najopasnijim Amerikancem), političari (Bob Dole je Rođene ubojice u vrijeme premijere nazvao noćnom morom izopačenosti), ali i sam Stone brojnim proračunato kontroverznim izjavama. Premda neosporno posjeduje dar za provokaciju, samoreklamu i izbor pravih tema u pravo vrijeme (bavljenje atentatom na JFK-a na početku prvoga predsjedničkog mandata njegova političkog nasljednika Clintona, dokumentarci o Castru u sumrak njegove vladavine i života), držim da je Stone kalkulant i konzervativac kojem su liberalizam i kontroverznost obično tek alibiji, autor koji intrigantne teme obrađuje s figom u džepu te koji naizgled napada i potkopava sustav samo da bi ga dodatno učvrstio. Ako sam prije i imao nekih dvojbi, u tom me je uvjerenju prije koju godinu najprije učvrstio mediokritetski i nepodnošljivo patetični WTC, a sad i dosta solidan, no inferioran nastavak Wall Streeta. U tom filmu Gordona Gekka, kojega je prije 23 godine (proročanski) predstavio kao simbol reganovske Amerike i metaforičku klicu aktualne gospodarske krize, Stone sada reafirmira kao obitelji i tradicionalnim vrijednostima odana brokera koji će u melodramskoj završnici novu kćerinu obitelj pretpostaviti poslovnim rizicima i špekulacijama, u kojima pliva kao riba u vodi. To svakako više nije onaj Stone s početka ovog teksta, već redatelj koji uglavnom nema što novo ni odveć zanimljivo reći, pa se utječe reinterpretacijama starih priča.