Miljenko i sedam jugopatuljaka

Već dva desetljeća Jugoslavija ne postoji. Nekima, međutim, ni dvadeset godina nije dovoljno da bi prihvatili tu činjenicu pa pokušavaju mrtvaca oživiti na bilo kakav način. Među njima su i dva hrvatska pisca, Miljenko Jergović i Ante Tomić. Nedvojbeno je da su, barem zasad, to hrvatski pisci jer prije svega pišu hrvatskim jezikom, a osim toga žive i rade u Hrvatskoj, zarađuju u njoj i tako dalje. Dokazivati neumrlost njima tako drage pokojnice uputili su se čak u Beograd, na tribinu Rođeni u YU. Pa kaže tamo Jergović: „Jugoslavija je nestala kao državnopolitička činjenica, kao što je ukinuta i služba društvenoga knjigovodstva u većem dijelu zemlje, pa sad umjesto osobnih iskaznica neko vrijeme moraju uza se nositi putovnice… Međutim, ono na čemu je Jugoslavija bila stvorena, a to je prostor nekog kulturnog identiteta i sličnih povijesnih i pretpovijesnih iskustava, to je ostalo isto i to zapravo sve više i opet funkcionira. SFRJ se u kulturnom smislu ne samo da nije raspala nego se i ne može raspasti čak ni uz pomoć najgoreg nacionalizma.“ (Deutsche Welle).

Dakle, tim se citatom Jergović konačno u cijelosti opredijelio o svome kulturnom identitetu. Njegov je kulturni identitet jugoslavenski i sasvim je korektno s njegove strane što to otvoreno i jasno tvrdi i zastupa. No kada pokušavamo raščlanjivati utemeljenost realnog postojanja jugoslavenskog identiteta, pojavljuje se niz otvorenih pitanja. Veći dio teoretičara slaže s time da se nacionalni identitet neke ljudske skupine sastoji od nekoliko temeljnih elemenata: zajednička povijest nacionalne skupine, zajedničko pismo, zajednički jezik, zajednički teritorij.

Postoji li, dakle, zajednička povijest neke skupine ljudi koji bi se mogli nazivati Jugoslavenima, pa makar samo u kulturnom smislu kako to kaže Jergović?

Do 1918. zajedničke povijesti Hrvata, Srba, Slovenaca, Crnogoraca, Makedonaca i Albanaca nema, a dvije Jugoslavije u kojoj su živjeli zajedno trajale su sedamdesetak godina ispunjenih, između ostaloga, teškim sukobima različitih vrsta, uključujući i više krvavih ratova. Ima li ijedan ozbiljan čovjek na svijetu koji bi tvrdio da je sedamdeset godina (takva) zajedničkog života više naroda u jednoj zajednici dovoljno da bi nastao neki novi, zajednički kulturni identitet?

S pitanjem pisma stvari su još jednostavnije. Slovenci i Hrvati već dugo u općoj uporabi imaju samo latinicu, Srbi se koriste pretežno ćirilicom, a Crnogorci uz ćirilicu sve više i latinicom.

Što se jezika tiče, uza sve napore onih koji su se trudili i trude dokazati da postoji nekakav zajednički jezik (srpsko-hrvatski) koji razumiju svi koji žive na područjima bivše Jugoslavije, svakomu je razumnome jasno da su hrvatski i srpski imali i imaju vlastiti razvoj, dokazan nedavno i službenim dokumentima Europske Unije, prema kojima će hrvatski biti službeni jezik EU. A da ne tvrdimo samo mi Hrvati kako ne postoji srpsko-hrvatski, dokazat će izvadak iz teksta Dragoljuba Zbiljića Odstrel srpskog jezika iz beogradskog Nina od 4. studenoga 2010: „Srbima i njihovim lingvistima, koji se stvarno bave izučavanjem izvorno srpskog jezika, a ne mrtvom naukom ‘serbokroatistikom’ ostaje da se usaglase u jednome s hrvatskim lingvistima koji Snježanu Kordić nazivaju ‘intelektualno subverzivnim dinamitom’. Ona uistinu ruši izvornu srbistiku i izvorni naziv srpskog jezika jer ga, u skladu s jugoslovenskom idejom i starom politikom o ‘bratstvu i jedinstvu’, ponovo ustoličava u ‘srpskohrvatski jezik’“.

Dakle, ideje Snježane Kordić o zajedničkom jeziku ni u samoj Srbiji nisu dobrodošle.

A koja je tek bezočna laž da taj navodni zajednički jezik razumiju svi stanovnici nekadašnje jugotvorevine. Istina je da samo to da su Slovenci, Albanci, Makedonci – a i mi Hrvati – bez iskazane želje i volje morali u školama učiti nešto od srpskoga jezika, a u vojsci lomiti jezike različitim egzotičnim srpskim terminima. (Dopustite mi da ih ne nabrajam.)

Nadalje, teritorij kao sastavnica identiteta važan je za razmatranje jer nam uvjerljivo govori da je, uz rijetke iznimke – primjerice Roma koji su ga ostvarili iako žive razasuti širom svijeta, i Židova – nužna pretpostavka izgradnje identiteta. Čak i oni narodi koji nemaju vlastite države kao što su Kurdi, Baski i Škoti žive okupljeni naseljavajući, većinski, neki određeni teritorij, imaju svoje gradove, različite kulturne institucije, športske klubove. Hrvati svojim današnjim teritorijem i društvom gospodare suvereno. (Nesporna je činjenica, također, da vodimo i teške sukcesijske pregovore o granicama, ali to nikako ne utječe na činjenicu da imamo vlastiti državni teritorij.) A gdje je teritorij Jugoslavena?

Treba li posebno govoriti o vjerskim razlikama?

A da i nema svih tih silnih razlika, što je s osjećajem pojedinca o pripadnosti određenoj zajednici? Koji to autoritet ima pravo pojedincu koji se osjeća Hrvatom reći: Ti nisi Hrvat!, nego nešto drugo?

No, da Jergović i Tomić (on pak kaže: „Zapravo, kad pomislim unatrag, mislim da je tih pedeset godina te zemlje bilo jedno herojsko razdoblje“) ne ostanu bez ikakve nade uputit ću ih na istomišljenike, udrugu Naša Jugoslavija, koja je imala skupštinu s koje prenosim dio zapisnika: „Sjednicu je otvorio predsjednik Udruge Zlatko Stojković. Konstatirao je da su od trojice osnivača dvojica prisutni, dok je, zbog bolesti, treći član osnivačke skupštine morao otkazati, i zaželio mu je brzo ozdravljenje.“ Očito je da ta udruga ima veliku perspektivu, a kad bi im se još pridružili Kordićka, Jergović i Tomić, gdje bi im bio kraj? Možda Miljenko čak i skupi sedam jugopatuljaka.