Majstorskim osmjehivanjem do brza zaborava

Osim čisto umjetničke i društveno osviještene te diskretno odgojne i obrazovne uloge, kazalište ima još jednu, iznimno važnu funkciju – zabavljačku. Među lučonošama bezbrižne scenske zabave važno mjesto zauzima vodvilj ispunjen brojnim ljubavnim obratima, duhovitim dijalozima, jasnim aluzijama na seks i društvene anomalije te zaokružen obveznim hepiendom kao plodom bučna završnoga raspleta. Uza sve to, diči ga još jedna osobina – brz zaborav. Nedugo nakon aplauza publika je spremna za povratak iz scenske iluzije u realnost, „bez brige i pameti“.

Razigrani trio: Željko Duvnjak, Mladena Gavran i Ivica Jančić

Pandorina kutijica vrsnoga majstora (i) vodvilja Mire Gavrana sadrži sve te elemente, no ne i nešto više. Komedija je to o muško-ženskim odnosima, ljubavi, ljubomori, bračnoj prijevari i višestrukom brodolomu, sve inicirano, na tragu ozbiljnije imenjakinje iz grčke mitologije, dvostrukim otvaranjem kutije s dnevničkim zapisima: prvim koje ruši lažne idile i drugim sa zaokretom prema nadi.

Gavranova majstorska tehnika očituje se u jasnoj i čvrstoj strukturi ispunjenoj efektnim obratima te vrlo pitkim i elegantnim dijalozima s kojima se ipak na mjestima odveć zaigrao. Komad nudi i obilje smijuljenja, no ne i ruganja, političkim i dru-štvenim neprilikama te pokoju naznaku lascivnosti, sve omotano diskrecijom i toplim humorom koji bježi od prvoloptaškog poentiranja, zadržavajući na gledateljevu licu stalan osmijeh do velikog finala uronjena u odveć sretan kraj. Robert Raponja minimalizirao je redateljsku intervenciju, usmjerivši pozornost na ritmički skladnu izmjenu prizora, kojom je uspješno naznačio protok vremena i obrate u odnosima te dijalozima, nažalost propustivši priliku da ih pročisti od suvišaka koji su, poentiranjem na mikroplanu, rušili ritam unutar prizora. U tako postavljenoj predstavi ključna uloga pripala je glumcima, koji su se odlično prilagodili radnji, naslonivši glumu na diskretan i topao šarm bezbrižnosti te stvorivši brojne duhovite minijature, a pokoju zbunjenost i predugu pauzu u replici pripisat ćemo nedovoljnoj uigranosti na premijernoj izvedbi. Željko Duvnjak vrlo je uspješno razvio lik Pere od pozicije papučara i rogonje koji otkriva da je njegov brak velika laž preko simpatičnog i duhovitog štemera bez pokrića do muža s pokrićem. Perinu opreku, staroga dečka i galeba Tonija, klesara koji „živi od crkvenog morala, ali ne i po njemu“, odlični Ivica Jončić oblikovao je s naglaskom na dobroćudnoj frajerštini koju je uspio zadržati i u trenutku kad je od Pere preuzeo palicu papučara. Njihova međusobna igra na sceni bila je vrlo razigrana i duhovita. Bubu, ženu čija je kutijica pokrenula sve bure, Mladena Gavran oblikovala je naglasivši infantilnost koja progovara kroz vječnu potragu za idealima, odnosno težnju onomu što ne posjeduje. Takav karakter odlično je naglasila scenskom razigranošću, vrckavošću i diskretnim tepanjem u govoru.

Ključna je točka scenografije Jasmine Pacek paravan, čije lice i naličje čine dva doma i dvije krajnosti između kojih šeće neodlučna Buba, dok je opreku između tih dvaju svjetova pojačala glazba po izboru Nevena Zebića, Perin poprativši Robićevim naivno romantičarskim šlagerom Ta tvoja ruka mala, a Tonijev „fatalističkom“ klapskom pismom Aj ća, volin te.

Nova predstava obitelji Gavran duhovita je razbibriga s vrlo dobrim glumačkim ulogama i znalačkim dijalozima uz pokoji suvišak te odveć zašećerenim krajem koji ubrzava proces zaborava u gledatelja.