Kvadrat slobode

Neva Lukić

Potkraj 20. stoljeća strip sve više nadilazi etiketu podčinjenoga pripadnika subkulture te danas već možemo reći da stoji uznosito ravnopravan sa svim ostalim umjetnostima. Dokaz su tomu i dvije u novije vrijeme izdane knjige koje tematiziraju strip. Prva od njih je knjiga Ranka Munitića Strip, deveta umjetnost (nakladnik ART 9, udruga za popularizaciju hrvatskoga stripa), koja s teoretske strane razmatra taj umjetnički izričaj. U samu naslovu knjige ističe se riječ umjetnost kao svojevrsna pobjeda nad svima onima koji se s tom konstatacijom nisu slagali.

Knjiga Strip, deveta umjetnost nastala je kao prošireni oblik Munitićeva teksta iz 1975, a jedina je razlika između ondašnjeg, Strip – deveta umjetnost?, i današnjeg naslova u interpunkcijskim znakovima koji su u ovih trideset godina iz upitnog prešli u izrični oblik, budući da se sedamdesetih godina u ondašnjoj državi strip još borio za svoj umjetnički status.

U prvom poglavlju (Medij i njegovo značenje) autor problematizira razvoj te, kako je naziva, priče u slikama, koja vrlo često na ironičan način ocrtava stvarne priče i probleme i stoga je, kao i karikatura koja je njezin punopravni dio, „najsigurniji izvor za proučavanje mentaliteta i duha našeg vremena“ (Jean Paul Crespelle). Strip zasigurno pripada našem vremenu i prvo istinsko remek-djelo tog medija u obliku u kojem ga danas poznajemo je Mali Nemo u Zemlji snova, Amerikanca Winsora McCaya, koji je izlazio u New York Heraldu i New York Americanu 1905–1914. te u početku nije bio popularan zbog svojih nadrealnih karakteristika.

Sljedeća poglavlja prvoga dijela knjige problematiziraju morfologiju, komunikacijski kodeks, ritam, montažu, dramaturgiju, tipologiju i mitologiju stripa.

Umjetnost na granici slikarstva, književnosti i filma

Medij stripa nalazi se na granici slikarstva i književnosti, a također, kao što je svima poznato, koristi se i filmskom metodom montaže. Zanimljiv je i pomalo neuhvatljiv zbog tog pokušaja utjelovljenja interdisciplinarnosti, moglo bi se reći – pristupom u fragmentima. Strip je težnja upravo kinetičkom utjelovljenju stvarnosti koja se rađa simultano s filmom (prvi strip Yellow Kid (Žuti dječak) Richarda Outcaulta i prvi filmovi braće Lumičre izlaze 1895, i od tada nastavljaju svoje bliske, paralelne živote – strip zaustavljenu kinetičnost, a film dinamičku kinetičnost). Također, Munitić naglašava da strip narativnu komponentu i samu sliku kreira vlastitim, specifičnim sredstvima. U stripu je jedinična vrijednost pojedini kvadrat, a ne riječ. Sam kvadrat posjeduje i misaonu vrijednost koju treba uklopiti u cjelinu svih ostalih kvadrata, odnosno cijele stranice.

U sljedećim poglavljima autor razmatra razvoj stripa do 60-ih godina prošlog stoljeća navodeći strip već spomenutoga Winsora McCaya kao počelo iz kojega je sve krenulo, jer je on utemeljitelj takozvane zakočene animacije. McCay, kako navodi autor, „odlično shvaća da se kinetička kvaliteta očituje tek u sudaru sa statičkim“, što je filmska umjetnost dokučila kasnije od stripa. McCayev će primjer slijediti mnogi, međutim jedan od prvih stripova hvaljenih od intelektualaca Krazy Kat (1913) Georgea Herrimana ne slijedi zakonitosti Maloga Nema, već odlazi korak dalje – razbija ih stalnom promjenom.

Tridesete godine 20. stoljeća vrijeme su preokreta tipologije stripa i karakterizacije glavnih junaka. Dotadašnje smiješne likove (spomenimo i stripove The Upside Downs of Little Lady Lovekins and Old Man Mufaroo Gustava Verbecka, Felix Pata Sullivana...) zamjenjuju nadljudi, vrlo često polubogovi podvojenih ličnosti (Batman, Superman, Spiderman, Fantom...). Njihov je tjelesni aspekt realistično prikazan, a ambijent u kojem se nalaze više-manje stvaran.

Dakle, autor zaključuje da su prva desetljeća 20. stoljeća, što se odražava u stripu, težila samospoznaji, otkrivanju kozmosa, dok Tarzan, Flash Gordon itd. jednostavno osvajaju već postojeći svijet. Stoga se 50-ih godina prošloga stoljeća kao svojevrsna reakcija javlja takozvani antistrip, kojega je primjer legendarni Peanuts Charlesa M. Schulza, u kojem je jedan od glavnih likova pametan psić Snoopy.

Spomenimo i činjenicu da je u Munitićevoj knjizi objavljen Kodeks američkog udruženja nakladnika stripa iz 1954. čije su moralizatorske odredbe idealan dokaz koliki je utjecaj strip imao na publiku. Neke od tih odredbi, poput one da se ženski likovi moraju se crtati realistično, bez prevelika naglašavanja bilo kakvih tjelesnih svojstava, ili da se razvod braka ne smije obrađivati na šaljiv način i ne smije biti prikazan kao poželjan, mogu nam poslužiti kao idealan uvod u tematiku sljedeće knjige.

Žene crtaju

Dakle, uz Munitićevu knjigu stoji i knjiga Ženski strip na Balkanu, koja donosi necenzurirane stripove autorica s područja Balkana (Hrvatska, Slovenija, Bosna i Hercegovina, Srbija, Slovenija, Makedonija, Bugarska) različitih generacija (od autorica rođenih 50-ih godina prošlog stoljeća, do onih rođenih 80-ih, završno s autoricom rođenom 1990), uz tekstove Irene Jukić Pranjić, Tatjane Gromače i Ivane Mance. Knjiga Ženski strip na Balkanu neosporiv je dokaz da je strip etiketu lakoprihvatljiva subkulturnoga medija za mase doista prevladao te da je vrijeme da se odbace i neki drugi stereotipi, odnosno da se osvijetli istinita činjenica: doista je mnogo žena autorica stripa.

Kaja Avberšek

Zanimljiva je činjenica, kako u predgovoru knjige Ženski strip na Balkanu navodi Irena Jukić Pranjić, da je na Balkanu prva žena crtala strip još prije osamdeset godina (riječ je o Ljubici Cuci Sokić, koja je crtala strip za djecu objavljivan u časopisu Pravda), no ipak su do danas ostale manje poznate od svojih muških kolega. Knjiga Ženski strip na Balkanu pokušaj je ispravljanja te nepravde. Objavljeni su stripovi dvadeset i četiri autorice sasvim različitih senzibiliteta i dobi: Magda Dulčić Todorovski, Helena Klakočar Vukšić, Ljubica Heidler, Ivana Filipović, Ivana Guljašević Kuman, Nina Bunjevac, Kaja Avberšek, Ivana Armanini, Irena Jukić Pranjić, Biljana Malešević, Dunja Janković, Bojana Dimitrovski, Tanja Komadina, Evelina Daneva Rajninger, Sonja Gašperov, Helena Janečić, Neda Dokić, Mina Žabnikar, Ines Dedović, Sara Divjak, Maja Veselinović, Ivanka Apostolova, Zrinka Ostović i Branka Hollingsworth Nara. Među stripovima tih autorica mogu se pronaći raznovrsni likovi: realistično prikazani, nadrealno prikazani, a dakako i životinjski likovi. Izričaji se protežu od nemarna do strogog crteža, od izrazita kolorizma do čistog, jednostavnog crteža, od slikarskoga do crtačkog pristupa itd. Tematika je također raznolika, radove ovih autorica ne može se klasificirati u takozvano žensko pismo (odnosno, u ovom slučaju – slikopismo). Razmatrajući strip mlađe generacije autorica možemo zapaziti još jednu zanimljivost, a ta je da suvremeni ženski strip na Balkanu ne pada pod utjecaj medija. Za razliku od ponekih slikara mlađe hrvatske generacije te autorice nemaju potrebu preslikavati fotografiju. Ne vraćaju se platonovskoj mimezi, nego njihovi radovi nastaju iz iskonske potrebe razvijajući vlastitu ikonografiju fantazije. Možda stoga što je strip slika koja se ne izlaže, nego ostaje skrivena u knjizi, i stoga što je situacija na tržištu nepovoljna za prodaju stripa te je svaka od autorica neopterećeno razvila individualni stil.

Za kraj spomenimo da se izdavačka kuća Fibra specijalizarila za izdavanje u nas manje poznatih stripova, fokusirajući se isključivo na njihovu umjetničku vrijednost, što je još jedan od dokaza sve izraženijega njegovanja stripa kao umjetničkog medija.