Krpelji, piljiši i ostali dosadnjaci

Počnimo, za promjenu, od sretnoga kraja. Nakon jedne šetnje po šumi muž i ja postali smo krpeljonosci. Krpelji, ta mala čudovišta, vrlo spretno nađu mjesta gdje je koža tanka i prilijepe se te počinje bal: pijenje krvi. Pritom mogu ljudima nanijeti veliko zlo i boleštine. No brzo smo ih se riješili, pa nam nisu naudili. Kad sam zgodu ispričala svojoj svekrvi, sjetila se kako su se kao seoska djeca vraćali iz šume puni piljiša. Taj sam izraz našla još samo kod jedne stare kazivačice (po svemu sudeći također iz Slavonije, odakle je i moja svekrva), dok ga u rječnicima hrvatskoga jezika nema. Izvedbeno, piljiš vrlo slikovito izvire iz glagola piti, dok nastavak -iš, danas neproduktivan, jasno pokazuje kakva mu je ćud – on je kao kurviš (ne treba objašnjenja) ili stekliš (naziv političke opozicije od pridjeva stekel, bijesan), dakle pretjeran u onome što radi – a on pije krv. I dok piljiš pije, isti parazit zvan krpelj svojim imenom pokazuje kako on to radi – prilijepi se uz koga, obogativši i hrvatsku frazeologiju: prilijepiti se uz koga kao krpelj, tj. ne odvajati se od koga. Riječ krpelj vjerojatno je nastala premetanjem od krljep (krlj + lijepiti). Kad ista životinjica napadne psa naših severinskih prijatelja, oni kažu da je na njemu klop do klopa. Ta riječ pokazuje još dublju karakternu crtu istoga parazita (grč. parásîtos, lat. parasitus, nametnik; grč. pará, skupa, zajedno + sîtos, hrana, živež). Prasl. klopú dolazi od glagola klepati, što znači tući, klati. Dakle, da bi se napio krvi, klop mora najprije probiti kožu. U nekim jezicima (npr. u rus. klóp) tim je imenom prozvan jedan drugi nametnik – stjenica, tako i u grčkom kóris, od keírô, režem. Ostatke toga izvora nalazimo i u našem izrazu šklopac, u kojemu bez muke prepoznajemo isti korijen, klop. U cijelom Hrvatskom primorju zovu ga čeper.

Čim sam spomenula stjenice, prvo što mi je palo na pamet nisu bili ti nametnici nego dio Dobrinja na Krku, Steněce, odakle smo godinama teglili vodu u našu ljetnu rezidenciju (dugo bez vode i struje). Te su Steněce zapravo stijene, iz kojih teče voda kroz špinu, pipu ili slavinu. Kakve veze imaju stjenice sa stijenom? Duboke. Izvorno je *stĕnünica stijena, jer se stjenice zadržavaju i u stijenama. To potvrđuje i njemačka riječ za stjenicu, Wanze. Riječ je složena od stvnjem. want, stijena, zid + lus, uš. Tako dolazimo do nove napasti – uši. Njima nije dovoljno što napadaju ljude, nego su se proširile i na biljke (biljne uši) i na životinje (npr. kokošja uš ili općenito tekuti). Uši su češće operirale po pretrpanim školama nakon 1945. nego danas, premda se ta lukavica zna provući i u današnje strogo kontrolirane vrtićko-školske ustanove. Uši su spretnije od svih zdravstvenih prosvjetiteljica i pravobraniteljica djece, pa – ne obazirući se na svekoliku zaštitu tih državnih „teta“ – pronalaze put do dječjih glavica i kosica. Uši, vuši (srp. vaši, vaške), od prasl. *vúšü, zapravo svojim imenom govore što nam rade – one nas zapravo bodu (ie. korijen *usio-, bosti). Iz istoga je korijena i njem. riječ Laus, u istom značenju. I za njih, kao i za njihova jajašca, gnjide, nekoć je svaka poštena građanska kuća imala češalj nazubljen s obje strane. Jedni su zupci bili rjeđi, a drugi tako gusti da je provlačenje te češagije kroz kosu (i trijebljenje gnjida na papir, da se vidi „ulov“) bilo pravo mučenje. No bake i mame takvim su nas iščešljavanjem oslobađale od ušiju i od gnjida uspješnije od proklamiranih higijenskih mjera zaštite.

Naravno da su i uši, i gnjide, i stjenice svojim značajem (nisam pogriješila – mislim na karakter, a ne na značenje, važnost) obogatile hrvatsku frazeologiju, jer se za dosadna čovjeka kaže da je dosadan kao uš ili kao stjenica, dok je gnjida oznaka i za beskarakterna čovjeka. A što tek reći za stidne uši, koje se useljavaju u dlakave šume po čovjekovu tijelu?! To su poznati picajzli, koji mile po dlakama tako da bi čovjek najradije iskočio iz kože, ali kad i njihov domaćin postane pravi picajzl (njem. Filzlaus) – gnjavator, opsesivni pedant, nametljivac, pa progredira do govnara, seronje ili seratora – jao si ga podređenima.

Musca domestica, obična muha, toliko je rasprostranjena da je postala prava domaća životinja. No ne i kućni ljubimac, jer nas omuhavanjem oko glave može toliko izbezumiti da joj postavljamo muholovke ili lupamo oko sebe kao pomamni onim mlatilicama poput malih klofera. Kad se čovjeku uvuku u glavu, umanjimo ih do mušica, pa kažemo da je čovjek mušičav, kapriciozan, hirovit, svojeglav, da ima svoje mušice. Njih ne treba poistovjetiti s vinskim mušicama, koje sudjeluju u fermentaciji voća i svaka im je ćudljivost strana. No muhe nisu ni politički bezazlene, kako nam pripovijeda dobri vojak Švejk, pogotovo kad se nađu u obliku muhoserina na K. und K. slici zajedničkog nam državnog suverena u jednoj krčmi, što u policijskim glavama uvijek istoga mentalnog sklopa može biti okvalificirano i kao veleizdajničko djelo. Tomu se smijemo, a ne vidimo današnje vrijeme, koje vrvi apsurdima bez imalo pameti.

Buha je već nešto drugo. Usmenom se predajom prenosi zgoda kako su tri mesara buhu klala, buha sim, buha tam, pa je ipak vušla van. Kad je utekla mesarima, onda je zacijelo prava prefriganka. Naravno, i ona je uporno dosadna. Ali je, poput bumbara, dolepršala i u klasičnu glazbu. Musorgski je skladao dopadljivu pjesmu o buhi, interpretacijom koje se može proslaviti svaki pravi bas. Buha je dosadna i ljudima i životinjama, ali dok kućni ljubimci iz finih kuća imaju ogrlice koje drže buhe na pristojnoj udaljenosti, ljudima preostaju kojekakve kemikalije ili prirodni pripravci. Nekoć se u kući držao DDT, ali i domaći buhač mogao je uspješno obaviti svoju zadaću (obuhati, otjerati buhe). Sama je riječ buha praslavenska (blúha, češ. blecha, rus. blohá itd.). Za divno čudo, nastanjuje se i u bodlje tako simpatičnih životinja kakve su ježevi. Nekoć davno u Pragu, usred grada i usred noći, muž i ja hodali bismo po pustom parku kad su ježeki prosudili da već mogu izaći. Na klupi bi se u tišini sasvim opustili, digli glavice, a mi smo ih gladili po bodljama, no kad smo sutradan o tome oduševljeno pričali u profesorskom domu gdje smo stanovali, vodstvo doma nije dijelilo naše oduševljenje. Naprotiv, gledali su nas vrlo sumnjičavo kao prenositelje tih nametnika u njihovu pravovjernu socijalističku ustanovu. Ježevi su im bili samo buhonosci.

Naravno, ni od muhe ni od buhe ne treba praviti slona, nepoželjno je i hodati kao muha bez glave (smušeno – i u tom izrazu spava muha), a za onoga tko jednim udarcem može ubiti dvije muhe s razlogom se kaže tko umije njemu dvije. Tko bi rekao da se buhe mogu strpati u vreću?! No vreća buha neće dugo ostati zavezana ako se udruži sa spretnim, vrlo živim djetetom – te dvije udružene energije mogu napraviti čuda.

Ima li smisla ovom jadu dodati još zuj i ujede komarca, tih lagašnih bića koja su oplemenila frazeologiju izrazom biti lagan kao komarac? Oblik komarac zapravo je umanjenica (od komar, ie. korijen *qem-, u prijevoju *qom-, zujati, brenčati), a komarice su te koje na koži svoje žrtve ostavljaju vrlo razgranat poentilistički rad. Ako i jest oznaka skromnosti – I komarac je komu muzika – radije kažem: daleko mu lijepa kuća!

I ovoliko kukaca koji napadaju čovjeka i njegov stan više je nego dosta. Zbirna imenica gamad nema zasebne jedinke, ali iz osnove gam- izlazi sve što gamiže ili gmiže (a komu je gmizanje u životinjskom svijetu svojstvenije nego gmazovima!). Gamad obuhvaća razne nepoželjne kućne kukce i/ili nametnike, pa se kao takva, bezlična, rabi i za svekoliki ološ koji pobuđuje odbojnost i gađenje. Ne zaboravimo ni riječ žgadija u istom značenju (iz koje gad još vidljivo diže glavu). Prasl. *gadú prvotno je i značio nešto odvratno, životinju koja pobuđuje gađenje. Ako se prenosi na ljude, onda su nam takvi još odvratniji. Životinja je takva kakva jest; nije kriva što u ljudima izaziva gađenje ili strah. No čovjek se kao gamad ili žgadija ne rađa. On takav iz nekog, njemu znanog, razloga postaje. A onda takav najčešće i ostaje.

P. S. Zahvaljujem akademiku Ž. Kućanu što me pismom upozorio na to da se engl. school, osim na jato riba (tune, skuše itd.), odnosi i na druge životinje koje plivaju u jatima. Nespretno je ispalo da su i kitovi ribe, no vjerujte mi (na riječ) – znam da su sisavci.