Kranjčević i Ujević u Sarajevu

Imena Silvija Strahimira Kranjčevića i Tina Ujevića tijesno su vezana uz Sarajevo, a time, dakako, i uz književni i kulturni život Bosne i Hercegovine. No dok o odnosu Kranjčević – Sarajevo postoje mnogi prikazi, studije i rasprave (spomenimo samo tekstove Ilije Kecmanovića i Ivana Krtalića), dotle o sarajevskoj vezi Tina Ujevića, o njegovu prilogu bosansko-hercegovačkoj književnosti i o drugim pitanjima u tom kontekstu nije još ni općenito rečeno, a kamoli sustavno obrađeno.

Silvije Str. Kranjčević u hercegovačkoj narodnoj nošnji u Mostaru, prvom mjestu svog službovanja, 1886.

S. S. Kranjčević živio je u Sarajevu od 1893. do 1908, do smrti, koja ga je zatekla u 44. godini. Došavši još 1886. iz Khuenove Hrvatske u Kallayevu Bosnu, on prvo službuje kao nastavnik u Mostaru, Livnu i Bijeljini, da bi se naposljetku zauvijek vezao za grad o kojemu će Tin Ujević, mnogo godina poslije, izreći ovaj sud: „Sarajevo! Više nego da mi neko kaže ‘Waterloo’ ili ‘nevesinjsku pušku’. Sarajevo kao drugi Agadir upućuje me na tragične udese moderne historije. Varoš mi, ipak, izgleda mistično mirna u poređenju s larmom Beograda (...) Bliski, domaći Istok, ali za me je, za čas, kao da sam u Carigradu.”

Sarajevsko razdoblje Tina Ujevića traje od 1930. do 1937. Ako u vezama Kranjčevića i Ujevića sa Sarajevom želimo iznaći neku zajedničku nit, zadržimo se prvo na njihovim ostavštinama. Cjelokupna književna ostavština Kranjčevićeva nalazi se u Sarajevu još od 1909, kada ju je pjesnikova supruga Ela predala tamošnjem Zemaljskom muzeju. Što se Ujevićeve ostavštine tiče, zanimljivo je da je golem broj autografa pjesama i proze toga našeg Augusta Četvrtog (prije Ujevića bila su u hrvatskoj književnosti tri velika Augusta – Šenoa, Harambašić i Matoš) pronađena upravo u Sarajevu, i to zaslugom književnika Rize Ramića.

Mjesto i vrijeme kada je ovaj snimak načinjen označio je Tin svojom rukom, a to je ujedno godina u kojoj je napisao i priredio za štampu dvije pjesničke zbirke koje nisu objavljene

Kranjčevićeva ostavština (oko tri tisuće stihova) fotografski je presnimljena u Sarajevu uoči pedesete obljetnice pjesnikove smrti, i ti fotosnimci nalaze se danas u Institutu za književnost HAZU u Zagrebu, kamo su 1960. dospjeli i Tinovi autografi iz vremena kad je on boravio u gradu pod Trebevićem. Obje ostavštine objavljene su u Sabranim djelima ovih pisaca (Kranjčevićeva 1958–1963, a Ujevićeva 1963–1967).

Istaknut ćemo, u vezi s ostavštinom Tina Ujevića, da su posebno dragocjena dva originalna rukopisa pjesama što ih je on napisao u Sarajevu pod naslovima Otpirač trabunjanja iliti spojeni kaos i Sintetička munja i orijaški strojovođa svih opsjena. Prvi rukopis sadrži deset pjesama na šesnaest stranica, a nosi oznaku „Sarajevo 1934. u julu”. Drugi, sa 28 pjesama na 49 stranica, napisan je također u Sarajevu, iste godine. Obje zbirke sam je Ujević priredio za tisak još u Sarajevu, ali one do danas nisu objavljene. Naime, nisu objavljene u obliku koji im je Tin dao, što znači: kad (ako) se ovo učini, moći će se kazati da su to jedine dvije zbirke Tina Ujevića koje su izišle onako kako ih je on zamislio.

Autor Bugarkinja (zbirka pjesama koju je dvadesetogodišnji Kranjčević objavio u rodnom Senju 1885. uoči svoga odlaska u Bosnu) došao je u Sarajevo s dekretom o premještaju na tamošnju preparandiju i s preporukom (senjskoga gradonačelnika) da je „uopće uzornoga kako moralnoga tako i političkoga ponašanja”. A pjesnik Leleka sebra i Kolajne (dvije dotad objavljene Ujevićeve zbirke, 1920. i 1926) kao samozvani stanovnik Šehera imat će za sobom, pored dekreta o policijskom izgonu iz Beograda, još i – reputaciju neokrunjena kralja boema.

Kranjčević, spiritus movens književnoga Sarajeva na razmeđu 19. i 20. stoljeća (između ostalog, uređuje i književnu reviju Nada) objavljuje upravo u tom razdoblju svoje Izabrane pjesme (Zagreb, 1898) i zbirku Trzaji (Tuzla, 1902), po kojima će mu i dopasti naziv – poeta vates. Taj, dakle, naš pjesnik-prorok, izmučen bolešću i mjesecima prikovan uz krevet, neće dočekati da vidi retrospektivu svoga pjesnikovanja, jer tzv. divot-izdanje njegovih pjesama (kojim se „htjelo spasiti pjesnika, pomoći mu da ima čime platiti sanatorije i operacije”, kako zapisa M. Nehajev) bit će doštampano tek ujesen 1909, kada autora više ne bude među živima.

U svojim sarajevskim danima Tin Ujević objavit će također dvije nove pjesničke zbirke, a (kao i Kranjčević) izvan Sarajeva: Auto na korzu (Nikšić, 1932) i Ojađeno zvono (Zagreb, 1933). A njegova, dotadašnja, pjesnička retrospektiva (Pesme, Beograd, 1937) izići će upravo kada „sin neispavanih noći i zora koje nisu došle” (kako sam za sebe reče nakon dolaska u Sarajevo, 1930) bude već jednom nogom – u Splitu.

Ujević je nadživio Kranjčevića za punih dvadeset godina, a – ako tako možemo reći – bolje sreće bio je i u tome što je njegov Žedan kamen na studencu („Ali u daljnjem, taj naslov sakriva u sebi i drugo, prenesno značenje: vijek mojega bespravlja, uvjeti bez ostvarenja, mrtvi kapitali, sve ono nad čime treba najviše žaliti” – napisao je kao pacijent bolnice na Vinogradskoj cesti u Zagrebu, 1955) ugledao svjetlo dana osam mjeseci prije pjesnikova odlaska (poslužimo se opet njim samim) „u ravnodušnu historiju”.