Jedan, ali vrijedan

Ivana Slunjski

Posljedice kulturne politike koja kresanje proračunskih sredstava olako svaljuje na slabašna pleća neovisne scene, radije pristajući uz ustajale, nedovoljno osmišljene, neproduktivne i dalekosežno nebitne, ali prokušane i nimalo izazovne recepte, negoli uz projekte koji postavljaju društveno i umjetnički važna pitanja, čiju vrijednost prepoznaju i podupiru i publika i kritika, a podjednako i međunarodna scena, zapažaju se i na ovogodišnjem Festivalu novoga cirkusa. Šest godina dokazivanja uspješnosti očito nije dovoljno da obećanja financijaša nadiđu ispraznost formulacije. Usprkos kvalitativnoj postojanosti programa, osnovni je problem, koliko god se apsurdnim čini, nepristajanje na manipulaciju i iskorištavanje festivalske licencije kao krinke za prljave igre kulturnog establišmenta. Jasno je da je takva situacija ishodila zamorom organizatora Festivala u stalnom pronalaženju novih izvora sredstava, što se ove godine odrazilo na reduciranje programa. Svođenje festivala na jedan izvedbeni dan pritom nimalo nije narušilo festivalsku izvrsnost.

Svođenje festivala na jedan dan nije narušilo njegovu izvrsnost

Tematiku queer cirkusa načela je Jennifer Miller, izvedbena umjetnica, osnivačica Circusa Amok i predavačica na njujorškom institutu Pratt, predavanjem naslovljenim Je li vaša kuća u plamenu? o queer političkom eksperimentalnom kazalištu i važnosti izlaska takva kazališta iz marginaliziranih izvedbenih prostora. Circus Amok izlazi u parkove i javne prostore neuglednijih gradskih četvrti, donoseći siromašnijem i manje obrazovanom sloju ljudi predstave koje ukazuju na društvenu neravnopravnost. Primjenjujući u izrazu klasične cirkuske vještine, suvremene plesne tehnike, elemente političkoga kazališta i queer performansa, Circus Amok nastoji isprovocirati komunikaciju s ljudima koji se tamo zateknu. Ljudi se ohrabruju na promišljanje svoje pozicije, artikuliranje i iznošenje stava. Izvođači pritom drag rabe kao instrument naturalizacije roda. U filmu Žongliranje rodom: politika, spol i identitet, prikazanu u sklopu predavanja, pozivajući se na iskustvo prave bradate žene, Jennifer Miller bez zadrške progovara o konstrukciji vlastita rodnog identiteta. Prekomjerna dlakavost i femininost njezina karaktera redovito stvaraju pomutnju, no više okolini nego njoj samoj. Imati bradu, tvrdi Miller, znači imati moć, ne toliko statusnu, koliko moć izbora. Rodni je identitet fluidan, a afirmira se tek u interakciji s društvom. To što se katkad na ulici odaziva na „gospodine“ povremeno je čini muškarcem.

Brada daje moć: Le Gateau Chocolat

Središnje mjesto posvećeno je predstavi P. P. P. (Pozicija paralelna podu) skupine Non Nova, kojom nam francuska umjetnica Phia Ménard pokušava približiti transrodnost. Ono što je za mnoge zazorni odmak od normativnosti za Phiju Ménard i Jennifer Miller nulto je stanje izgradnje identiteta. Predstava P. P. P. počiva na paraleli između prijelaza vode iz jednog agregatnog stanja u drugo i transformacije spola. Scenografija je sva u ledu, hladno je (svega 17 °C), ledenim blokovima, ledenom pijesku, ledenim kuglama koje vise sa stropa, ledenim žonglerskim lopticama. Ulaskom u izvedbeni prostor publika toplinom tijela povisuje temperaturu zraka, led se otapa, otkida i padanjem ugrožava izvođačicu. Publika samom prisutnošću ugrožava život izvođačice, kao što društvo analogno ugrožava njezin rodni identitet. Izloženost stvarnoj pogibelji na sceni izjednačena je s osobnim borbama izvođačice, prihvaćenjem tjelesnih procesa, navikavanjem na novo obličje, suočavanjem s vlastitim strahovima i strahovima okoline. S druge strane, da bi izvela predstavu, izvođačica se u potpunosti oslanja na čovjeka koji postavlja kugle nad scenom, koji jedini zna na kojoj su temperaturi pojedine kugle smrznute i koja će od njih pasti. Koliko god sumnjala u društvo koje zazire od njezine transrodnosti, jedina je opcija opstanka povjerenje u drugog i vjera u ljude.

Cirkuski kabaret Crvena soba prva je veća produkcija Festivala novog cirkusa i ujedno prvi zagrebački queer kabaret. Efektnom scenografskom intervencijom (Ivan Kralj i Leo Vukelić), prostor Dvorane Jedinstvo dobio je varijetetski štih s notom zabranjene zone. Tipičnim kabaretskim nizanjem točaka (režija Ivan Kralj) povezani su izvrsni nastupi performativno raznorodnih izvođača prisutnih na pozornicama svjetskih varijetea, Le Gateau Chocolat, operna diva snažna baritona, zračni akrobati Empress Stah i Cohdi Harrella, hula-striptizeta Kalki La Hula, hodač na rukama Andreas Bartl, najjača žena na svijetu Betty Brawn, prvaci klasičnih plesova Sugar Dandies te stand up-komičarka Marijana Perinić. Uokviren queer cirkuskom estetikom, počevši znanstvenim diskurzom da bi u završnici nabujao do raskošne maskerade rodova i spolova, 6. festival novoga cirkusa potvrdio se kao mjesto na kojem se svaki posjetitelj bez obzira na vlastitu različitost ili normativnu istost osjeća dobrodošlo, opušteno i zadovoljno.