Između igre i suigre

S gostovanjima iz Srbije uprave domaćih kazališta kao da ne mogu pogriješiti, bilo da je riječ o svojedobnim uspješnicama Zvezdara Teatra, ili kasnijim, ali učestalijim dolascima Jugoslovenskoga dramskog pozorišta i Ateljea 212, uglavnom su svi nakon njih ostali zadovoljni. Da je takvu nišu, čak i tržišnu, pogrešno ne iskoristiti, shvatilo je i Kazalište Trešnja, koje očito radi na svojoj afirmaciji pa, kako se čini, započinje nešto sustavniju kampanju usmjerenu boljoj prisutnosti i vidljivosti u Hrvatskoj i u regiji. Činjenica jest da Trešnja ima zanimljiv repertoar, da joj se dogodi i pokoja zaista izvrsna predstava, da želi pokrenuti i scenu za odrasliju ili barem takozvanu mladu publiku... i da za sve to ima i potencijala, kadrovskih i prostornih. A sve to već ima Pozorište Duško Radović iz Beograda, kuća u kojoj već supostoje scena za najmlađe i za one malo starije te su joj na repertoaru istodobno i predstave za one koji su tek ugasili jednu jedinu svjećicu na rođendanskoj torti kao i za one koji bi, ukoliko ne paze i nitko im ne objasni o čemu je zapravo riječ, uskoro i sami mogli mijenjati pelene. Ali ne sebi.

Zato se zagrebačkoj publici, onoj koja ga nije upoznala preko nastupa na Naj, naj, naj festivalu, Pozorište Duško Radović predstavilo upravo s takvim rasponom svoje produkcije. U režiji njegove ravnateljice Anje Suša najprije je starije i one znatno starije iznenadilo kako danas, čak i bez pretjeranih intervencija u tekst, scenski iščitati Wedekindovo Buđenje proljeća, a nakon toga je i najmlađe iznenadio balon postavljen na pozornici Trešnje, u kojem se odigrala Knjiga lutanja.

Predstava za malo starije: Buđenje proljeća

Kad se gostovanje predstave kao što je Buđenje proljeća, dakle komada u kojem četrnaestogodišnjaci stradavaju smrtno ili cjeloživotno, i to u većini podjele, najavi kao delicija, nešto mora biti pogrešno. Ipak, nije riječ tek o tragediji mladosti, iako kultni tekst Franka Wedekinda zaista govori o njoj. Točnije, nije riječ samo o tragediji, jer iako svi protagonisti na ovaj ili onaj način nesretno skončaju, predstava sama po sebi ne radi u tom smjeru, i to je njezina najveća vrijednost. Wedekind je Buđenje pisao kao svojevrsnu, ali vrlo otvorenu opomenu represivnom sustavu roditelja, društva i škole, opomenu neznanju, nefleksibilnosti i dogmi. Mnoge inscenacije pratile su taj početni smjer, a neke su, poput recentne u ZKM-u, otišle i legitimni korak dalje. Anja Suša, međutim, Buđenje proljeća shvatila je najprije kao platformu za razgovor s onima kojih se tematika tog teksta ponajprije tiče – danas jednako kao i prije sto ili više godina. Kako se neki procesi, unatoč različitim manifestacijama i kratkoći suknje bitno ne mijenjaju, i današnji su adolescenti na sličan način frustrirani ili barem zbunjeni proljećem koje im se događa. I njihovi roditelji, čak i ako jesu preživjeli Ljeto ljubavi na pravi način, tek su donekle fleksibilniji, dok su društvene zakonitosti, u biti, gotovo jednake. Kod Wedekinda, pogotovo u adaptaciji švedske dramatičarke Irene Kraus koju koristi Anja Suša, zapravo ne nedostaje ljubavi ili poštovanja, nedostaje tek pravoga načina konzumiranja i otvaranja prostora unutarnjih sloboda koje u jednom trenutku moraju postati i vanjske, ili javne, na ovaj ili onaj način. On govori protiv sustezanja i protiv želje da se nešto što je očito upornim proglašavanjem nevidljivim takvim i učini.

I zato, umjesto ustrajavanja na tragediji, ova predstava svim sredstvima teži komunikaciji, što je, pored nekih dramaturško-redateljskih efektnih promjena smjera i značenja, njezina najveća vrijednost. Najprije, ne boji se pokazati o čemu govori, ni zbunjenost protagonista ni nagone kojih ih tjeraju da začude i sami sebe, pa Maša Dakić kao Wendla sasvim odraslo koketira sa svima oko sebe, dok Miloš Anđelković u ulozi Moritza, ili Miloš Samolov kao metaforička reprezentacija cijeloga represivnog aparata prije dosežu odmak u komici nego tragediju ili užas izvornika. Sve to vodi do toga da i publika ima svoj glas u predstavi, kako snimljeni gledatelji čije su izjave sastavni dio scenarija, tako i oni koji u tom trenutku sudjeluju u kazališnom činu, s kojima Damjan Kecojević kao Melchior, koji postaje i svojevrstan pripovjedač, ponudi mikrofon. Umjesto razgovora nakon predstave, tog ideala kazališta za mlade, predstava nudi razgovor unutar nje same, i umjesto tragedije nudi mogućnost razrješenja bez pretenciozne fluidnosti forum-kazališta. Ona jest predstava, s početkom i krajem, ali i suštinom koja je više od kazališta, ili onoga na što smo od kazališta, pogotovo kazališta za neodraslu publiku, navikli.

Nešto slično, ali za mnogo mlađe gledatelje, ili sudionike, nudi i Knjiga lutanja, autorski rad nagrađivane koreografkinje Dalije Aćin. Umjesto priče, predstava nudi akciju i senzaciju, što je ionako važnije kad je riječ o produkciji namijenjenoj onima koji imaju godina 1+. Senzaciju nudi najprije sam prostor izvedbe, bijeli balon fleksibilnih stranica koji, poput snijega, guši sve zvukove, dok je istodobno i platno za projekcije crteža koji nastaju tijekom predstave. Očuđenju tu nije kraj, jer troje izvođača, među kojima je ponovno glavni komunikator s publikom Melchior iz Buđenja proljeća, tek naznačuju priču o lutanju svemirom, dok zapravo biraju načine kako istodobno manipulirati najmlađim sudionicima predstave i pružiti im najviše od onoga po što su došli, ili su ih ipak, u većini slučajeva, doveli. Ipak, nije riječ o tematskoj radionici, nego o strukturiranom kolažu koji pravi jasnu granicu između zajedničkog i igranog dijela ili, nešto kazališnijim jezikom rečeno, između igre i suigre.