Između dva svijeta

Dinaw Mengestu 32-godišnji je književnik koji živi u New Yorku, gdje se njegova obitelj doselila 1980, emigriravši iz Etiopije tijekom diktature Haile Mariama poznate kao tzv. Crveni teror, za vrijeme koje su naoružani policajci i vojnici na ulicama ubijali ljude, zatvarali protivnike, provodili mučenja i pljačkali. U svom, Guardianovom nagradom za najbolju debitantsku knjigu 2007. ovjenčanu romanu Lijepe stvari što se nebom gnijezde Mengeste tematizira Mariamovu diktaturu, ali se dotiče i brojnih drugih afričkih diktatura. To čini na zanimljiv način, putem razgovora trojice afričkih doseljenika koji u Americi nastoje proživjeti živote bez represivne, diktatorske, ubilačke čizme, ali postupno uviđaju da to ipak neće biti jedino bez koje će obilježiti njihove živote. Nostalgiju za kontinentom s kojega su potekla trojica prijatelja neutraliziraju igrajući zanimljivu igru: imenuj pojedinog afričkog diktatora i pogodi godinu državnog udara i državu u kojoj je dotični žario i palio. S vremenom igru su proširili uključivanjem neuspjelih udara, pobuna i manjih ustanaka, vođa gerile i akronima pobunjeničkih grupa, svih koji su se latili puške u ime revolucije. No, koliko god ih imenovali, uvijek im ostaje još diktatora, koji sjede na zlatnim prijestoljima u obliku orlova, koji se žene s četrdeset žena i imaju dvostruko toliko djece, koji se proglase za manja božanstva, a prate ih glasine o rodoskvrnuću, ljudožderstvu, vradžbinama i magiji.

„Čovjek koji se nađe između dva svijeta živi i umire sam“, rečenica je kojom jedan iz navedenoga trojca, ujedno i pripovjedač u prvome licu i glavni lik – Seph Stephanos – pesimistično zaključuje ne samo stranice romana nego i važnu dionicu svoga životnog puta, a ta rečenica upućuje i na tematiku romana. Prije petnaest godina Seph je naime pobjegao iz Etiopije nakon što mu je vojna hunta ubila oca te se doselio u Washington, gdje je otvorio mali dućan mješovitom robom. No i petnaest godina kasnije on se još nalazi između dva svijeta – stigao je u SAD da spasi živu glavu, ali su mu duhovi prošlosti još za vratom; vrijeme provodi osamljenički, dosađujući se u dućanu čiji je prihod sve skromniji i, posljedično, istinski svijet u kojem živi počinje se pretapati s prošlošću koju je nastojao upokojiti. Slijedom toga, čitatelj posredovanjem Sephovih sjećanja upoznaje njegovu obitelj i uvjete života u Etiopiji tijekom diktature, no ipak je riječ tek o kratkim reminiscencijskim bljeskovima, dok se autor pomnije usredotočava na Sephova prisjećanja na prilagodbu životu u Americi i posebice na odnos s Judith, bjelkinjom čije je doseljenje u Sephov kvart svojevrstan otponac konačnoga dovršenja arhitektonike Sephova identiteta. Nažalost, ono je pošlo u smjeru ravnodušnosti i letargije, odustajanja od sama sebe, od prestanka traženja vlastita puta i bivanja onim što bi želio biti. S time u vezi, pripovjedač se prisjeća vožnji autobusom ulicama Adis Abebe, gdje je uživao u gubljenju sebe i osjećanju stapanja s gomilom te zamišljanju kako mu se lice i udovi isprepleću s tijelima suputnika, sve do stanja u kojemu tvrdnja ja sam više nema smisla i ne mora biti izgovorena, ni mišljena. A to mu se, naposljetku, u Americi simbolički i događa.

Prisjećanje je, kako se iz svega spomenutog razaznaje, temeljna narativna metoda u romanu, a taj oblik pripovijedanja nije nimalo slučajno odabran – sjećanja su ono što useljenike onemogućava u potpunoj prilagodbi, učahurivanje u prošlo vrijeme onesposobljava ih u življenju sada i ovdje, pa tako, razapeti između dva vremena – sadašnjeg i prošlog – ostaju u limbu između dva kontinenta – SAD-a i Afrike – nesposobni boriti se sa svakodnevnim problemima. A iako u tom gradu živi velika etiopska zajednica, sjećanje je zapravo i glavni razlog smještanja radnje u Washington, jer to je grad koji više od drugih američkih metropola obiluje simbolima odavanja počasti vremenu prošlom i podsjećanju na važne historijske događaje i ličnosti, uvjetno rečeno, svojevrstan grad-muzej američke povijesti. A svaki je muzej zapravo institucionalizirano sjećanje.

Seph se s Judith zbližava posredovanjem njezine jedanaestogodišnje kćeri Naomi, koja postaje redovit kupac u njegovu dućanu, a postupno i Sephov partner u čitanju, aktivnosti kojom zajednički krate dugočasnost opustjela i gentrifikacijom uništena obrta. No, žrtva vlastite izopćenošću i bezdomstvom uvjetovane nesigurnosti, Seph ne uspijeva ostvariti skladan odnos s Judith, a njihovo postupno udaljavanje simbolična je preslika stanja koje s vremenom zahvaća njihov kvart. Gentrifikacija, odnosno seljenje siromašnoga stanovništva ka periferijama gradova, tj. pretvaranje radničkih, neuglednih kvartova u skupa rezidencijalna naselja, čemu prethodi postupno povećanje cijena najamnina koje si radničko stanovništvo ne može priuštiti, tema je za kojom Dinaw Mengestu poseže kako bi progovorio i o odnosu oni – mi, odnosno rasizmu koji je u današnjim Sjedinjenim Državama, iako manje eksplicitan i otvoren, ipak i dalje prisutan, premda u mnogo suptilnijoj varijanti. No nije i jednosmjeran, na što autor također ne propušta upozoriti.

Osim što se bavi pojedinim političkim pitanjima, kako iz povijesti Afrike tako i iz sadašnjosti Amerike, Dinaw Mengestu ponajprije se usredotočava na propitivanje teškoće premošćivanja provalije između dva svijeta, u smislu identitetne nedosljednosti i nedefiniranosti, u ovome slučaju obilježene postupnim gašenjem ambicija koje su u početku velike (završiti fakultet) da bi se postupno smanjivale (uspješno voditi obrt) i konačno potpuno ugasile (totalna nebriga za dućan). Također, on piše i o rastrzanosti između odanosti kulturi iz koje useljenici potječu i poriva za oslobađanjem od ograničenja i stega koje su važne sastavnice iste te kulture i načina života, a sve to čini finim izbrušenim stilom, dijalozima prepunim inteligentna humora te uz neupitnu sposobnost tečna vođenja priče, vješta građenja melankolična, sjetna ozračja i vještu psihološku karakterizaciju ravnodušnog te ambicija i htijenja lišenog junaka, koji se, zbog različitih okolnosti, naposljetku predaje letargiji i nastavlja živjeti po inerciji.