Fincherov Frankenstein

Da se ljudska percepcija o privatnosti mijenja, nije nam trebao potvrditi Mark Zuckerberg. Najmlađi svjetski milijarder, tvorac fenomenalne društvene mreže zvane Facebook prije nekoliko mjeseci navodno je izjavio da „ono što ljudi žele nije potpuna privatnost ni tajnovitost, već kontrola sadržaja koji dijele ili ne dijele s drugima“. Upravo tu izjavu iskusni David Fincher kanalizirao je u zaplet vrlo zanimljive Društvene mreže, uspjele biografije o mladom bogatunu koji opsesivno brani svoj (ipak konzumeristički) stav s kojim, kako često ponavlja, samo želi pridonijeti „boljitku društva“. Zuckerberg je s tog stanovišta savršen finčerovski lik – netko tko se tješi zabludom da će sebe pronaći u okolini ili, točnije, tražeći i premećući među drugim ljudima.

Mladog Zuckerberga sjajno je utjelovio Jesse Eisenberg

S tom je samoubilačkom zamisli Fincherov protagonist ipak doživio kraj filma, za razliku od drugih redateljevih junaka – primjerice lika Sigourney Weaver u trećem Alienu, Kevina Spaceyja u Sedam ili Edwarda Nortona u Klubu boraca. Naime, dok je u Fincherovu Alienu 3 ta zabluda bila preinačena u rudimentarnu dosjetku zbog oslonca u prethodnicima (Ellen Ripley traži aliena u drugima), na punu redateljevu zrelost i izvornost naišla je u socijalno razbarušenu Klubu boraca. To se, očekivano, ponovilo i u Društvenoj mreži, koja je, osvrnemo li se na samu alegoriju naslova, Fincherov habitus.

U cijelom opusu Fincher je na neki način zadivljen napretkom koji ostavlja za sobom apstraktnu i sve bešćutniju svjetinu podložnu iskorištavanju i otuđenosti (u osnovi je to i najžešća kritika globalizacije). Iako gledatelja uvodi u perverzni svijet faustovske dileme (o prihvaćanju čovječnosti nasuprot beskičmenjaštvu), raspoloženje koje prožima Sedam ili Klub boraca jest izraslo iz „klasičnog“ otuđenja pojedinca, no nije samo sebi svrha. Ono potiče zaplet, materijalizira ideju koja će u mahnitanju pojesti i svoga gospodara. Ostat će sama, zaokružena, savršeno čista, kao neki postmodernistički stvor.

Priča o Zuckerbergu i njegovu stvoru još je aktualna, nedovršena, ona traje dok čitate ove retke i nitko ne zna što bi se iz svega moglo izroditi. Na to se, varljivo s obzirom na naslov, ne fokusira ni Fincher, njega zanima jedna manja mreža, točnije pojedinac. Iako Fincher nije Orson Welles, niti je Zuckerberg njegov William Randolph Hearst, kritičarske su usporedbe ipak neizbježne, pogotovo zato što Društvenoj mreži malotko, osim sama Zuckerberga, žestoko opovrgava sklad sa stvarnim događajima jer ona moćno i logično izaziva njihovu istinitost (baš kao i Facebook).

Društvena mreža dakle, prati harvardske dane hakera i službenog utemeljitelja Facebooka Marka Zuckerberga, mladca osamljena u svojoj životnoj filozofiji – od njegove prve male senzacionalne programerske inovacije preko iniciranja privatnog biznisa s kolegama s faksa do zgrtanja prvih milijuna, nakon kojih će i posljednjega prijatelja moći sresti tek preko stola u sudnici. Važne životne epizode Zuckerbergova uspona te motive njegovih bivših prijatelja i partnera Fincher (nerijetko i primitivnim) montažnim skokovima stavlja u odnos sa sudskim raspravama, neprestance naglašavajući njihovu uzročnoposljedičnu vezu.

Može li se to što je, uvjetno rečeno genijalni, Zuckerberg napravio nazvati uspjehom? Može, ali za to je onda kriv sam. No jesu li svi drugi uistinu bolji od njega? Fincher kombinacijom gornjeg i donjeg rakursa (inicijativni razgovor braće Winklevoss sa Zuckerbegom na koledžu), horizontalnoga kuta (scene u sudnici) kao i mizanscenom, vrlo precizno secira odnos protagonista i njegovih sugovornika. I tu je, dakako, vrlo jasan i nepristran. Podsjećamo: tek lik naivnog Eduarda Saverina (odlično ga igra mladi Andrew Garfield) izdvaja se iz licemjerne sredine, ali osuđen je na propast zbog dobrih namjera.

Svi su drugi mlade bijele psine pune samopouzdanja, sklone laktašenju ili barem visokim ambicijama, željni uspjeha, gladni novca i slave. U Fincherovu filmu „nema mjesta ni za starce“, oni su ovdje slamnati, uglavnom izloženi i iskorišteni poput lutaka. Dobar primjer funkcionalnosti takve hijerarhije snimateljska je karakterizacija naoko simpatična hedonista Seana Parkera (karikaturalna, ali korektna izvedba Justina Timberlakea), osnivača revolucionarnoga Napstera kojim se Fincher ovdje koristi kao katalizatorom radnje.

Mladi Parker prvi put pojavljuje se sredinom filma na jutarnjem svjetlu, kao neki ambivalentni šarmer; poslije u polutami kluba i kućne zabave dijabolično zasjenjena lica, gdje Zuckerbergu i gledateljima pomalo otkriva svoje namjere, da bi u završnici prošao pravu metamorfozu „zasjavši“ pod neonskim svjetlom velika, ali jednoličnog sterilna ureda kao istinski ljigavac. Nedodirljiva Jodie Foster jednoć je izjavila da Fincherov redateljski utjecaj superioran i samu Scorseseu. Možda griješi, ali Fincher se dosad uspješno držao vlastite devize: „Postoje samo dva načina na koji se može snimiti scena, a jedan od njih je krivi.“

Fincherova estetika, naime, usuglašena je s vizijom njegova stalnog pratitelja Jeffa Cronenwetha, sina Jordana Cronenwetha (Istrebljivač), dvaju snimatelja s kojima je surađivao na većini filmova. Baš kao i tjeskobne urede, garaže, restorane i sobe u Igri, Cronenweth mlađi i Fincher hakerski su svijet prikazali bez mnogo dnevnog svjetla. Prevladavaju hladni interijeri kojima bi u stvarnom svijetu, osobnost dao barem vonj šporkih čarapa. Toga ovdje nema. To bi mogli lako nazvati i stilskim čistunstvom, da redatelj integriranjem različitih situacija (uglavnom onih poslovnih /sudnica/ sa svakidašnjima /koledž/) time, sasvim logično, ne pojačava dojam o nepromjenjivosti okoline protagonista.

Dok ga većina prezire, prijatelji ostavljaju (odličan, dojmljiv kratki kadar jedne prazne sjedalice), Zuckerberg (igra ga sjajni Jesse Eisenberg) i s milijunima oko sebe, čvrsto je vezan nazorima, zaključan i nepromijenjen. Halucinogeni i anksiozni taktovi i zvukovi Trenta Reznora i Atticusa Rossa (u glazbenoj podlozi vrlo originalan ritam postižu čak i tipke računalnih tipkovnica) detaljno oslikavaju stanje Zuckerbergove unutarnje samoće i duboke koncentracije. Kad u posljednjoj sceni Društvene mreže naglašava njegovu „rupu u štitu“, Fincher pomalo očekivano prednost daje stereotipnom razlogu mladenačke želje za slavom.

Ali pouka je ista. Dok se Zuckerberg zarobljava unutar vlastite slabosti (kao John Doe u Sedam), sam i zakukuljen kao žrtva vlastitoga proizvoda, suptilno parodira sama sebe. Fincher je autor koji ne uzvisuje postojanje identiteta (ubojici u njegovu Zodiacu ne treba znati ime da bi ga nekako nazvali). Kako se u globalizacijskom strahu od (ne)namjerna nestanka u masi i utapanja u oceanima brojevima identitet svake vrste naglo počeo isticati, Facebook je postao kolektivna groteska koju je njegov Zuckerberg uobličio u svojevrsno Frankensteinovo čudovište sastavljeno od gomile ljudi. Ipak, (s pravom) ne govori o njemu kao velikom zlu. I ne treba, on je naposljetku samo sredstvo.

No da bismo mijenjali svijet, činili ga boljim, moramo se „isključiti iz mreže“. Naravno, dok nije kasno za to. Jer to znači – početi od sebe.