Divlji murali na Marulićevu trgu

O discipliniranju kaosa

O čistoći i urednosti najbolje je nešto napisati na formatu toaletnoga listića. Toaletni listić nije simbol, on je običan papirić, prolazno sredstvo stalne higijene prljavih mjesta, a u mojem slučaju njegov format ima i dodatnu funkciju: služi za pisanje kratkih tekstova o svijetu u kojemu vlada poluzdravlje, odnosno polubolest, u kojemu dakle vlada psihotični realizam. Kad razmišljam o urednosti i čistoći, ne mislim na moral; u području morala vjerojatno vrijedi misao da velika želja za higijenom možda znači izostanak unutarnje čistoće, ali izvan područja morala ta misao ne vrijedi; mogu zamisliti najmoralnijeg čovjeka koji je neuredan, nečist i koji čak izbjegava pranje ruku i kupanje barem jedanput tjedno te iza sebe uvijek ostavlja dlake, kaos, masnoću, pljuvačku itd. Idem polako, žurba je pogubna za analitičara psihoze. Postoji urednost i neurednost, čistoća i nečistoća, postoje uredni i neuredni ljudi. Ovih potonjih daleko je više i često nemaju smisla za poeziju. Moj problem je sljedeći: nikad nisam bio s urednom djevojkom, pa je tražim otkako sam napustio nepodnošljivo neurednu Tinu. Zašto tražim urednu djevojku? Zbog toga jer ne volim nečistoću, a volim žensko društvo iako znam da je žena utjelovljenje neurednog boga prirode; uz urednu djevojku bio bih, čini mi se, potpuno sretan. Zbog čega ne volim nered i nečistoću? Zbog toga jer vrijeđaju moju urednu inteligenciju koja se samo u rijetkim trenucima slabosti prepušta kaotičnoj mašti. Inteligentno je u postojećem neredu svijeta usustaviti uredni kutak (to može biti svaka stambena jedinica) u kojemu je vidljivo discipliniranje kaosa. Discipliniranje kaosa izaziva duboki užitak kretanja po čistom prostoru s jasnom sviješću da se kaos može disciplinom isključiti samo na malom prostoru urednih ljudi, u maloj oazi, a u vanjskom svijetu ne može se nikad isključiti nego aproksimativno svakodnevnim pokušajima tek kanalizirati. (Stoga je kanalizacija velika stvar naše male civilizacije.) U toj maloj oazi uredna djevojka bila bi veliki dobitak, jer je s urednom djevojkom sve ljepše, pa i seksualni je užitak daleko veći nego s neurednom. Užitak je veći kad usred reda i čistoće možeš prirediti divlje seksualno spajanje, koje je po naravi mokro, neuredno, kaotično, na početku prividno nježno, zatim masno, nasilno i sluzavo, ali i krvavo, osobito drugog dana menstruacije. Sv. Augustin kaže da se „rađamo između fekalija i urina“, a baš u tom prostoru zbiva se i najveći zamislivi užitak. Poslije divnog sluzavog spajanja, a za vrijeme mira, tišine i pušenja cigarete, njih dvoje može promatrati lijepi nered usred reda, nered koji su oni napravili i koji će oni pospremiti i vratiti se svakodnevnim poslovima u njihovu svijetu okruženu svemirsko-zemaljskim kaosom. Nevjerojatan je taj kontrapunkt reda i nereda koji uvijek izaziva užitak. Takav silni užitak, često sam to govorio Tini, rijetko je moguć u neinteligentnom neurednom prostoru s neopranim suđem, masnim kućanskim aparatima, ljepljivim namještajem, neopranom posteljinom, prašnjavim monitorima kompjutora, razvaljenim radnim stolovima, prljavom obućom i odjećom…

Marko Globan

Zanimljivo je to da neki ljudi misle ili maštaju, nije važno o čemu, čak i kad su depresivni ili blesavi na glamurozan način. Tako se upravo osjećam: glamurozno. To sam prije nekoliko minuta napisala u SMS-u Marku; znam da ga živciraju moje poruke, osobito ako su glupe, ali on još ne zna koliko mogu biti osvetoljubiva. Kad smo jednom pričali o osveti, on je osvetu nazvao „nehigijenskim nadrealističkim činom“. Uh!

¸... želim napokon uredan i histerično lijep stan

Ja mislim, i neprekidno sam u tom procesu, što me uvijek zapanjuje, a povrh svega danas se osjećam glamurozno bez obzira što sam pretučena i napuštena. Izgledam kao panda beskućnica. Modrica ispod oka polako prolazi, a i oteklina je splasnula. Da, ali oteklina na mozgu – nije! Marko me udario i napustio u nedjelju, a danas je subota. Nedostaje mi tipkovnica i moj posao na radiju, prvi put sam na bolovanju. Nema veze, osjećam proljetnu strast u prstima, a u duši tugu jer me Marko napustio. U ponedjeljak smo Agata i ja bile u šopingu. Kupile smo sve s popisa: hranu, piće, materijal za krečenje stana i bojanje drvenine; čak smo kupile i dvoje ljestve. To brdo stvari ubacile smo u naša dva auta, a ljestve smo stavile na krovove; zatim smo sve to nosile na treći kat, jer u ovim starim kućama nema lifta. Naše ruke su stradale od nošenja tereta, osobito nokti, jer nismo navikle fizički raditi. Naši prsti su navikli na meku ljudsku kožu i na tipkovnice koje pišu o najbrutalnijim stvarima.

Cijeli tjedan divljam, izluđuje me bolovanje, pijem crno vino, a sve moje intervjue morala je preuzeti Marija. Jutros je nazvala baka, pita me hoću li doći u posjet u nedjelju. Eh! Elvira misli da samo zato jer je u staračkom domu sve mora biti po njezinu. Ne, nju ne zanima Uskrs, kao ni mene, ali kaže da je nedjelja baš kao stvorena za posjet. Rekla sam baki da danas imam veliko spremanje, koje će se nastaviti i sutra, da je proljeće, da je nebo lijepo i da ću doći u ponedjeljak. Elvira je uzdahnula i rekla: „Tina, Tina, sebična kujo.“ Nije ni spomenula, kao što rade neuviđavne bake, koliko je toga u životu učinila za mene, kao ni to da mi je ostavila veliki stan na Marulićevu trgu i vikendicu na Krku.

Divlja sam, to je to! Danas je subota, čak Velika subota, ali i veliko spremanje velikog kaosa. Uklanjanje prašine, krečenje zidova, bojanje drvenine, pranje parketa…Nikad nisam cijenila veliko spremanje, a eto… Stigle su Agata i Blanka, jedine dvije lezbijke koje poznajem osobno. S njima sam čak igrala nogomet za vrijeme studija. Naš tim je uvijek pobjeđivao, jednom ili dvaput igrali smo neriješeno. Gledamo ono brdo materijala u hodniku, pijemo kavu u kuhinji, obilazimo „najprljaviji stan na svijetu“ (Marko) i pričamo. Sumorno i lijepo doba na Marulićevu trgu o kojemu će pisati generacije povjesničara. U tijeku je brzina bez zapleta, a i s pričama je gotovo, rekao je Marko. Ako i nema priča, ostaje nam ipak nešto, mislim ja. To su hip-hop i jazz-varijacije o ljubavi, životu, bolesti i smrti. Treba samo vikati po ulicama Yo, yo!, svima poznatu šifru prolaznosti, i čovjek odmah privuče pozornost. Lijepo je kad te ljudi vole, kažem ja, Tina, popularna novinarka. Mnogi od onih koje sam intervjuirala, a to su uglavnom ljudi politike i estrade, priznali su mi da su jako polaskani kad god im se postavljaju pitanja.

Marko me zarazio idejama o reklamama, kulturi stanovanja, čistoći i književnosti. On je moj najdraži copywriter na svijetu i za sebe voli reći da je pozadinski radijski crv. Ne mogu Marka izbaciti iz glave, to je to! Sedam godina ljubavi i njegovih fantastičnih ideja o urednosti, kulturi stanovanja, književnosti... Književnost umire u brzini. Umire u prvom, drugom i trećem licu brzine. U toj brzini uvijek se brka jednina i množina. U zadnjih petnaest godina potraga za identitetom svela se na puki izbor životnog stila. Brzina je tako brza da podsjeća na nepomičnost, na motor koji radi u leru, a auto stoji li stoji. Književnost umire u brzini umjesto u sporosti, kaže Marko. No što da čovjek radi!? Moram se svaki dan tuširati, moram ovo, moram ono… Moram misliti i na spremanje ovog stana, što činim već nekoliko godina, ali sad je krajnji čas ako želim vratiti Marka. I sad još i to: književnost umire! Marko to napominje već sedam godina. No čudno je sve to, jer čak i kad je nešto mrtvo, ono i dalje živi. Nokti se uopće ne mire sa smrću, i dalje neumoljivo rastu. Marko to ne priznaje, ali književnost ima stvarno nepomirljive nokte. Kako to nokti nastavljaju živjeti? To nitko ne zna pouzdano, važno je da se to vidi. Ali i mrtve stvari imaju vijek trajanja, pa ma kako taj vijek bio dugotrajan. Nakon milijardu godina, kaže Marko, više ne postoje tvoje i moje kosti u grobu. Njih više jednostavno nema, a nema ni grobova. Spomenula sam mu da ja ne mogu zamisliti milijardu godina. Rekao mi je da sam glupa kao većina hrvatskih medija. Nakon milijardu godina nema više kostiju, nema ničega čemu smo se radovali. Praznina i brzina se rimuju.

Svi najednom vičemo. Iako me Marko ostavio, trudim se biti vesela pa vičem: „Yo, yo, yo!“ Blanka viče da ne želi odrasti. Agata vičući predlaže da odsad svakoga mjeseca prakticiramo Buy Nothing Day. Toga dana nema šopinga. Ma nemoj! Ti nisi normalna, jedan dan bez kupovanja! Tako kažem Agati. Pitam je postoji li itko u civilizaciji prodaje i kupnje tko može zamisliti dan bez kupovanja?! Ja sam Tina i ja ću poludjeti od Agatinih, Blankinih i svojih ideja. Vičem da je danas Velika subota, ali da to nema veze s nama nevjernicama, jebeš velike stvari, i da nakon mnogo zvjezdanih godina želim napokon uredan i histerično lijep stan. Zatim vičem, vjerojatno još teže ispunjivu želju nego što je to Agatina, vičem da je samo nebo granica: „Only the sky is the limit!“ To isto nekoliko je puta uzviknuo i Marko na hrvatskom, ali ta rečenica meni bolje zvuči na engleskom, uostalom kao i onaj Buy Nothing Day. Hrvatski jezik potreban je za mnogo teže zadaće, recimo za veliko spremanje stana na Marulićevu trgu. Predlažem djevojkama da, iako smo nevjernice, sutra radno slavimo Uskrs zajedno, tu kod mene. Još bolje, kažem, ostanite cijelu ovu Veliku subotu kod mene, pa počnimo sa slavljem odmah u ponoć. Ja ću skuhati jaja. Hvaljen Isus i njegovo uskrsnuće! Ali sad je subota ujutro, treba pospremati. Ja sam odsad u trećem licu jednine jer se tako bolje osjećam, više samu sebe poštujem, manje sam samodopadna i glamurozna. Dakle Tina, Blanka i Agata šeću velikim stanom i gledaju kaos. Nemoćne su. Otkud početi? Ovo je zaista previše za njih. Zovu Agatina brata Leona da ih savjetuje.

Dolazi Leon, budući inženjer strojarstva, i užasnut izgledom stana predlaže da uopće ne krečimo zidove, jer da bi to trajalo tjednima, nego da ih oslikamo slikama koje će podsjećati na one Fride Kahlo. Predlaže da danas uredimo dnevnu sobu, najveću u stanu. Predlaže na zidovima sobe „šašave murale“ koji će prikazivati ljudsku psihu. Agatin brat, poduzetni Leon, u slobodno vrijeme slikar-amater, sjeda u auto, odlazi kući i vraća se; donosi boje, kistove, špahtle i ostali slikarski pribor te videokasetu s filmom Frida u kojemu glavnu ulogu igra Salma Hayek. U međuvremenu, gledajući sućutno naša nejaka tijela, pozvao je dva prijatelja, Ivicu i Borisa, da isprazne dnevnu sobu, a nas je zadužio da usišemo prašinu i da krpama obrišemo goleme naslage paučine na svim zidovima. Leon je pohvalio Agatu i mene rekavši da je to super što smo se sjetili kupiti soboslikarske ljestve.

Prijatelji su već u stanu. I oni su studenti strojarstva. Svi radimo ono što nam je Leon naredio. Leon me po žustrini i marljivosti podsjeća na Agatu. Sviđa mi se taj poduzetan mladić. Zatim gledamo film, ali ubrzo odustajemo. Salma, iako odlično glumi Fridu, jednostavno nije Frida Kahlo. Leon želi pravu Fridu. Na internetu proučavamo Fridine slike, one njezine autoportrete s crnim spojenim sraštenim debelim luđačkim obrvama. Jadna Frida. Genijalna Frida. I luda, naravno! Agati i Blanki sviđa se što je voljela i žene, a ne samo muškarce. Leon blista od ideje. Evo ovako! Napravit ćemo interne kućne murale. Sve zidove dnevne sobe, sve te prljave dotrajale plohe obojit ćemo u crveno, a na crvenu podlogu staviti mnogo crnih Fridinih spojenih obrvi. Crveno i crno. Leon kaže da je to bit Fride Kahlo, te spojene crne obrve. Gledamo jedan njezin autoportret. Mi, mlade žene, zaprepaštene smo; da, u to vrijeme žene nisu depilirale pazuha; Frida ima crnu gustu šumicu ispod svakog pazuha. Zamisli tek kakva joj je bila pička, kaže Agata i stisne objema šakama Blankino međunožje.

Leon pravi skice. Upaljena cigareta u kutu usana. Leon ide bojom al secco. To je nanošenje boje na suhu žbuku, kaže, dok mu pepeo s cigarete pada na majicu. Počinje slikarski tulum. Leon nas poučava. Uzimamo kistove i umačemo ih u crvenu boju i bojimo zidove; spojene crne i užasno dlakave Fridine obrve radi, naravno, Leon. Agata je ponosna na svojeg brata. Leon, Ivica, Boris, ja i moje prijateljice nanosimo na zidove boju za Leonove depresivne kućne murale. Kakvo krečenje! Zamisli, mi smo se razularile kao u četvrtom razredu gimnazije! Moj stan pretvorit će se u lijepo obojen san. Bit će sjećanje na LSD, kažem poprijeko gledajući Agatu, koja mi je zadnjih nekoliko LSD-a bacila nekidan u WC i jednostavno pustila vodu. Agata uzvraća da mi je već tada rekla da sam staromodna, a sada dodaje da sam i zaostala, da je ovo vrijeme rekreativnoga kokaina i da se već jednom uozbiljim. I stvarno, za gablec svi su pili pivo i šmrkali koku; ja sam samo malo probala, jedan mali udisaj bijeloga, i nastavila s crnim vinom. Nakon gableca moja dnevna soba još se brže pretvarala u Fridinu psihu, u divlje neurotične snove Fride Kahlo izražene u njezinim autoportretima; pretvarala se u podivljale neurotične murale, divlje murale slične onima kakve je nekad slikao Fridin muž Diego. No na Leonovim „muralima za interijere“ bile su samo Fridine crne guste dlake spojenih obrva. Crno na crvenom. Na jednom muralu napisali smo crnim slovima na crvenoj pozadini „Dnevna soba Fride Kahlo i Tine Globan“. Na drugom smo napisale: „I fuck on the first date.“