Cenzura i odgovornost

Kada Igor Kordej u središnjem razgovoru u ovome broju Vijenca govori o razlozima raskida s Marvelom, najvećom američkom tvrtkom koja izdaje stripove, između ostaloga spominje cenzuru. Kordej je naime 2001. potpisao ugovor s Marvelom, ali ubrzo je politika kuće, s dolaskom novoga glavnog urednika Joea Quesade, počela zahtijevati od crtača da mijenjaju svoj stil kako bi se unificirala proizvodnja, i kako bi oni, u karakterističoj globalizacijskoj gesti, svi počeli nalikovati jedni na druge. Tu su krenule svađe, a, prema Kordejevim riječima, ubrzo se počela javljati i cenzura: „Likovi u stripu više nisu smjeli pušiti ni piti, heroine nisu smjele nositi premale gaćice i grudnjake i slično... Čak su i krv počeli farbati u sivo.“

Je li politička korektnost s ovakvim zahtjevima postala apsurdnom?

Denis Derk nedavno je u Obzoru napisao: „Kada bi danas netko u Zagrebu poželio postaviti skulpturu golog dječačića koji urinira, kakvu je Antun Augustinčić još 1954. postavio na današnjem Svačićevu trgu, vjerojatno bi izazvao velike prosvjede ljudi koji bi u zagrebačkom Manneken Pisu našli i pedofilskog materijala.“ Umjetnost u svijetu koji je podjednako preplavljen dječjom pornografijom, ali i licemjernim imperativima o zdravom življenju, mora čini se uzmaknuti pred naletom novoga puritanizma.

Moramo se zapitati: je li strah od gologa ljudskog tijela, kao i likova koji puše i piju u umjetničkim djelima, opravdan i nije li politička korektnost ovakvim zahtjevima prešla granice zadanog joj područja?

S druge strane, vrijede li ista pravila igre u medijima? Danijel Labaš u ovome broju osvrnuo se na nedavnu spornu naslovnicu Novosti, s naslovom Oba su pala, i ustvrdio da je samostalni srpski tjednik takvom uredničkom odlukom prešao granice medijske slobode i pokazao nepoštovanje prema vrijednostima Drugoga, u ovom slučaju hrvatskom simbolu otpora srpskom agresoru u Domovinskom ratu. Je li poželjno da se u ovom slučaju (i njemu sličnim) javi novinarska odgovornost i može li se reći da je takvo ograničavanje izražavanja vlastitog odnosa prema vrijednostima koje su drugima u društvu važne, pa i svete, poželjan oblik autocenzure? Tu se može govoriti o autocenzuri samo ako smatramo da je poštovanje drugih društveno nametnuta i umjetna vrijednost, a ne univerzalni temelj odnošenja između ljudi u svakoj zajednici.

U tom smislu nema ničeg zajedničkog između američkih cenzora koji su Kordejevim superjunakinjama docrtavali gaćice i istih onih Amerikanaca koji su zahtijevali od američkog pastora Terryja Jonesa da odustane od javnog spaljivanja Kur’ana ili Hrvata koji su se pobunili zbog sporne naslovnice Novosti. Lažna zabrinutost nad moralom čitatelja i nužnost da se poštuju svetinje drugih (a koje nikomu ne nanose zlo) ne mogu se svrstati pod isti šešir.