Zavodljivo u svakom pogledu

Boris B. Hrovat

Njemački dramatičar srednje generacije Lutz Hübner (1964) i njegova farsična komedija Gretchen, 89ff (praizvedena 1997. u Berlinu), poprilično su popularni u svijetu, ali i u nas, gdje je fatalna Gretica doživjela već treću izvedbu u samo šest godina (hrvatska praizvedba bila je 2004. u agilnome virovitičkom teatru). Razloge tom uspjehu valja tražiti na nekoliko strana: sadržajno temeljena na parafrazi jednoga Goetheova motiva (Margarita pripovijeda, ili barem to pokušava, o svom susretu s Faustom), a tehnički ili provedbeno na postupku stilskih vježba, kojima je, u novije doba (dok ih se nisu dočepali britanski komediografi), rodonačelnik Raymond Queneault, Gretica je doista „dobro napisan komad za dvoje“ (pri čemu, u današnjim prilikama, naglasak prelazi na dvoje – dakle, na manje troškove uprizorenja). Potom, kazalište je, izvan svake sumnje, glamurozna umjetnost koja se najradije – još od Moličrea i Goldonija – bavi sobom samom i svojim osebujnim akterima te se tako publici nudi mogućnost još jednoga, izdajničkog, pogleda na ono golica maštu, a što bi, per definitionem, za nju trebalo ostati skriveno. To je, naime, proces nastajanja predstave te koegzistencija, često teška i mučna, različitih redateljskih pristupa ili koncepcija i glumačkih karaktera i temperamenata.

U Gretici (predstavu ćemo zvati tako, zbog prikladnosti i kratkoće), deset je (otprilike) desetominutnih scena, u kojima desetorica redatelja postavljaju jedan kratak, uvijek isti prizor, radeći s deset vrlo različitih glumica. Pristupi tih (scenskih) redatelja vrlo su raznoliki: od historicističkog do radikalno minimalističkog; glumice, opet, variraju od skromnih profesionalki do razmaženih zvijezda, kojima ambicije redatelja da osmisli predstavu – samo dosađuju. Čemu, naime, uopće režija, kad je sve već odavna režirano i Ona je ovdje, znajući dobro kako se istaknuti? Redatelji su također vrlo osebujnih naravi: ima tu ostarjelih rutinera i znalaca, frojdijanaca i ljubavnika dovedenih u nezgodnu poziciju, pa i onih koji sve (pa i Goetheovo remek-djelo) podređuju svojem hipertrofiranome egu.

Predstava Teatra Rugantino, premijerno izvedena 14. listopada u kazalištu Vidra, teče vrlo glatko i elegantno, oslanjajući se gotovo isključivo na glumačku ekspresiju – kako u tom tipu teatra i treba biti. Redatelj Zijah A. Sokolović predstavu je diskretno obojio svojim karakterističnim stilom glume, ali bez nametanja ili pretjeranosti. Dinamika je gotovo nevjerojatna te se Linda Begonja i Draško Zidar u svakom pogledu takoreći trenutno i svima naočigled transformiraju, učinkovito demonstrirajući svoje kapacitete i raspon mogućnosti. Ipak, ti likovi ostaju tek karikaturalne skice, pošto Gretica, s pravom, i nema drugih i dubljih pretenzija, osim donekle voajerskog, ali ipak dobronamjerna, insajderskog, razotkrivanja inače kompleksnih i zapretenih teatarskih mehanizama. Kad bismo ipak htjeli zagrepsti malo ispod površine, Hübner kao da sugerira: redatelj i glumac superponiraju se tekstu – autor je tu bez obrane, i jedina je njegova postponirana osveta – napisati tekst u kojem će denuncirati ambicije i taštinu uglavnom bez pokrića.

Tu leži i latentna slabost Gretice: hoće li ovakav tekst, sav zasnovan na kazalištu, biti kadar održati pozornost gledatelja, koji su samo gledatelji, te nikad, ali nikad, nisu imali želja zalaziti u labirinte i meandre nastajanja predstava, već ih je uvijek zanimao samo – konačni ishod, dakle konkretna, dovršena izvedba? Kazalište je, naime, zavodljivo u svakom pogledu: zavodljivi su njegove premise, akteri i komparserija, toliko da oni koji u njegove odaje jednom zađu možda više nisu u stanju izaći. U najmanju ruku, kad bismo htjeli Borgesovu (on nije cijenio teatar) ključnu i omiljenu alegoriju protegnuti i na tu umjetnost, mogli bismo ustvrditi da su kazališni ljudi (uključujući i potpisnika ovoga teksta, koji se neobuzdano zabavljao) inherentno skloni svijetu pretpostaviti svoju biblioteku, ili pak držati da upravo ta biblioteka predstavlja sav mogući (i jedini) svijet. U našem slučaju, neka mi sjena argentinskoga Učitelja oprosti, biblioteka je kazalište.

Gretica u izvedbi Rugantina, usprkos tim posve teorijskim i hipotetičnim razmatranjima, koje je samo skrupuloznost iznijela na vidjelo, sjajna je predstava, koja služi na čast svojim protagonistima, redatelju i kazalištu koje ju je produciralo. Na kraju, mi s profesionalnom deformacijom, gledatelji sa zadatkom, čak i ne gledamo na sat – već žalimo što preobrazbi nije bilo još deset.