Zanijemjeli bog

Damir Mađarić, mladi koprivnički autor, u svojemu novom romanu, koji je pod naslovom Dječak koji je govorio Bogu izdao Ogranak Matice hrvatske Koprivnica, prihvatio se iznimno teške zadaće: napisati djelo o holokaustu. Ne samo da je riječ o vrlo teškoj tematici, nego se pisac suočava s dvama ključnim problemima u književnom oblikovanju: prvi se odnosi na načine izražavanja, a drugi na vjerodostojnost radnje.

Mađarić je svjestan da nezamisliv užas i patnje holokausta ne osiguravaju, pretočeni u riječi, sami po sebi vrhunsko književno djelo; velike patnje ne vode nužno do velikih romana. Zato Mađarić piše roman koji se odvija na dvije razine: na prvoj, koja se događa u sadašnjosti, nalazi se pisac u kreativnoj blokadi, a na drugoj je dnevnik dječaka Emanuela Fucksa koji opisuje njegova stradanja kao pripadnika židovskoga naroda. Tako se dobiva svojevrstan roman u romanu. Oni se na mnogo mjesta prepleću, pa se dimenzije prošlosti i sadašnjosti ne samo povezuju nego i povremeno stapaju, a to se postiže uporabom tehnike snova i uvođenjem fantastike. Osim toga, ključno je što su dijelovi koji izravno pripadaju piscu, koji pripovijeda u prvom licu, kao i dijelovi koje pripovijeda Emanuel, također u prvom licu, zapravo napisani istim stilom, koji je osobita mješavina proze i poezije. Sam autor djelo u podnaslovu žanrovski određuje kao roman. Iako je riječ o pripovjednom djelu koje obrađuje život pojedinca od rođenja do smrti, to čini u nekoj vrsti vrlo slobodnoga stiha, sažimajući događaje u nekoliko redaka i kloneći se velikih opisa. Takva je pripovjedna strategija barem djelomično uspjela; Mađarić je uvelike svjestan da nema jednostavna odgovora na pitanje kako uopće pisati o nečem tako strašnom kao što su patnje dječaka u logoru. On čak navodi i citira neke autore koji su u tome uspjeli, kao recimo Primo Levi, ali je zapravo bliži nekoj celanovskoj koncepciji pokušaja pronalaženja posve posebnog izraza za takvu, načelno neizrecivu strahotu. Rezultat, međutim, ipak nije na vrhunskoj književnoj razini, ali uspijeva izraziti užas – kako sama dječaka tako i pisca koji čita njegov dnevnik – bez sentimentalnosti i patetike. Tako Dječak koji je govorio Bogu nije lijep roman, jer ljepota s njegovom tematikom doista nema nikakve veze, ali je zato dojmljiv, iako možda ne onoliko koliko je to autor želio.

Drugi je problem s kojim se Mađarić susreo pri pisanju ovog djela kako navesti čitatelja da povjeruje da je sve to istina. Djelo koje je, barem načelno, zamišljeno kao svjedočanstvo vjerojatno najveće strahote ljudske povijesti, a nije autobiografija preživjelog logoraša, nailazi na pitanje opravdanja vlastite istinitosti. Ako su, naime, događaji samo izmišljeni i nisu se zaista dogodili, onda nisu ni tako strašni jer pripadaju mašti, ali ne i stvarnosti. Kako je Dječak koji je govorio Bogu upravo roman – iako je riječ o nekom postmodernom križancu žanrova – on pripada svijetu fikcije. Da bi riješio problem povezivanja fikcije i stvarnosti, Mađarić se koristi poznatom pripovjednom tehnikom navodnog otkrivanja rukopisa. No nije riječ samo o čitanju dječakova dnevnika; u tom bi se slučaju on morao završiti neposredno prije odlaska u logor – nešto poput Dnevnika Anne Frank – ali tada ne bismo saznali što se događalo u Danici i Auschwitzu. Da bi upravo to opisao, autor uspjelo uvodi fantastiku u inače realistički intonirano djelo: dnevnik, naime, na veliko čuđenje pisca koji ga čita, sadrži i opise Emanuelova boravka u logorima. Kako fantastični elementi povezuju razinu sadašnjosti i prošlosti, kao što su spominjanje u dnevniku psa i mačka koji sjede piscu do nogu kada ga čita ili Emanuelovo citiranje djela koja nisu tada bila ni napisana, tako oni uvode i transcendenciju. Ona zapravo jedina donekle objašnjava i pojavu dnevnika i njegov sadržaj, a onda i nestanak. Čini se tako da je dnevnik zapravo Emanuelova priča koju on pripovijeda Bogu, koji je pred užasima holokausta naprosto zanijemio, ali ipak omogućuje da tu priču čuje i pisac u sadašnjosti. To, dakako, nije posve jasno, nego je samo naznačeno; elementi fantastike ostaju nerazjašnjeni, ali time i zanimljivi.

U cjelini gledano, Dječak koji je govorio Bogu samo je djelomično uspio u svojoj namjeri vrhunskoga književnog oblikovanja. Ipak, iako je Adorno rekao da je pisati poeziju nakon Auschwitza barbarski, najgore je od svega o svemu tome naprosto šutjeti. I zato su ovakvi romani ne samo potrebni nego i nužni. Iako Dječak koji je govorio Bogu nije sasvim uspio roman, vrijedi ga pročitati.