Za trostruki naklon

Mira Muhoberac

Tvrdoukoričena modra knjiga sa zlatnim slovima na naslovnici, debela čak 520 stranica, pretpostavlja visokokvalitetan sadržaj i kriterije priređivačkoga posla, nudeći mogućnost ulaska u tri stana hrvatske književnosti spojena bliskim početkom rođenja (tridesetak godina razlike) i gotovo istom završnicom (dva autora umrla su 1908, a jedan 1912) pa istodobno otvara mogućnost usporedbe djelovanja i u stilskoformacijskim i u društvenim okvirima i u političkom hrvatskom prostoru te europsku kontekstualizaciju. Završena u lipnju 2010. kao 102. u nizu biblioteke Stoljeća hrvatske književnosti, pod uređivačkim vodstvom akademika Ante Stamaća, knjiga donosi tekst Ladanjska opozicija Marijana Derenčina, Izabrana djela Stjepana Miletića i Izabrana djela Julija Rorauera, ali i jarbolne stupove: relevantne predgovore dvojice akademika s ljetopisima koji odškrinjuju i neke egzistencijalne tajne, mrakove i intrige, i pedantno napravljene bibliografske dijelove.

Derenčin, kulturno-politički entuzijast

Prvi dio knjige, posvećen djelu i životu Marijana Derenčina (Rijeka, 1836–Zagreb, 1908), priredio je nedavno preminuli akademik Nikola Batušić. Batušićev Predgovor uokviren je Derenčinovom fotografijom i autografima (Derenčinove napomene s posljednje stranice prijepisa kazališnoga primjerka satiričke komedije Primadona iz 1893. i prva stranica Derenčinova pisma Šimi Mazzuri 12. srpnja 1905). Predgovorni tekst Batušić temelji na portretiranju jedne od „najkrupnijih hrvatskih kulturno-političkih fizionomija druge polovice XIX. stoljeća“ supostavljanjem književnoga i opusa javnoga djelovanja. Portret političara, praktičnoga pravnika u odvjetničkoj pisarnici, zakonodavca i znanstvenika, poticatelja kazališnoga života, borca za novu zgradu zagrebačkoga kazališta isprepleće se s profilom novinara, feljtonista, humorista, dramatičara. Derenčinov povratak u rodnu Rijeku sa u Beču položenim doktoratom znanosti 1860, nakon pada apsolutizma, angažirano oporbenjaštvo „nepomirljiva pera“ odvjetnika početnika suprotstavljeno Mađarima i hrvatskim mađaronima, ulazak u Hrvatski sabor u tridesetoj godini, predstojništvo odjela za pravosuđe na prijedlog bana Mažuranića, djelovanje stručnjaka za kazneno pravo, kriminologa i penologa, uređivanje kaznionica prema novom sustavu, Derenčinovo ukidanje tjelesne kazne... kao snažni se punktovi urezuju/utiskuju u autorovo književno djelo. U temeljitu Batušićevu uspoređivanju književnoga i političkoga Derenčinova djelovanja, dramaturških odrednica i kritičarskih zapisa središnje mjesto zauzima autorovo najbolje književno djelo – Ladanjska opozicija, komedija sa satiričnom oštricom na podijeljenu opoziciju, izravna aluzija na „jalovi hrvatski parlamentarizam“. Nove zamisli o sudbini hrvatskoga sela, najava pokreta braće Radića, književna osuda frankovačkih ambicija najvidljiviji su u završnoj sceni; priređivač je tumači kao „želju i namisao ostavljenu u političku baštinu onima koji će se baviti hrvatskim javnim životom uspješnije od autora drame, koji kao političar nije uspio u svojim potezima“. Dramaturškom zasnovanošću i uvjerljivim značajevima, prema Batušiću, „Ladanjska opozicija ostaje čvrsto usađena u onaj tok hrvatske političke komedije XIX. stoljeća koji svojim temeljnim obilježjima društvene opredijeljenosti, a tematskim smještajem i odnosom prema glavnoj jezgri drame – selu, može biti smatrana i pučkim igrokazom izrazitih socijalno-aktualnih smjernica“.

Kazališna cedulja praizvedbe ove komedije u tri čina svjedoči da je prvi put prikazana u nedjelju, 8. studenoga 1896. Prije popisa golema broja dramskih osoba citat je iz Aristofanove komedije Vitezovi: „Ti si dobričina, vode te za nos laskavci i spletkari, opajaju te govornici.“ Batušić za izvornik uzima prijepis Ladanjske opozicije s Derenčinovim bilješkama rabljen za tu premijeru, vraćajući autorove rečenice iz pohranjena prijepisa prije cenzure. (Tadašnji Vladin tajnik i kazališni cenzor M. Smrekar, naime, zahtijeva da se svaki put riječ mađarski zamijeni riječju erarski, pa i u rečenici „gospodin protomedikuš ne puši valjda proste mađarske cigarete“.)

Miletić, kazališni reformator

Nikola Batušić pripremio je i drugi dio knjige, posvećen Stjepanu Miletiću. Priređivač, u skladu s Matičinom bibliotekom, pozornost posvećuje predstavljanju Miletića više kao književnika nego kao kazališnoga čovjeka. Na prvom mjestu tiskana Miletićeva društvena drama u pet činova Grof Paližna može se usporediti s Kumičićevim Sestrama, s tadašnjom francuskom scenskom tehnikom s obrisima naturalizma, a i protomodernizma. Iz Miletićeva Hrvatskoga glumišta, s podnaslovom Dramaturški zapisci, priređivač u dijelu Putopisni feljton stavlja ulomak S moga puta, o posjetima velikim europskim kazališnim metropolama (Prag, njemački gradovi, Pariz, Italija). U dijelu Putopisni feljtoni iz časopisa objavljeni su tekstovi Wagnerovo kazalište u Bayreuthu i Prikazivanje muke Isukrstove u Oberammergauu.

Miletićev dio obogaćen je autorovim fotografijama iz službenoga i obiteljskoga života, npr. fotografijom sa suprugom Boženom, fotografijom kćeri Renate Miletić sa psom, svečanim programom u povodu otvaranja Hrvatskoga narodnoga kazališta. Književno djelo Stjepana Miletića (Zagreb, 1868–Zagreb, 1908), nastajalo od 1883. do 1906, i opsegom je i žanrovski, prema Batušićevoj analizi u Predgovoru, iznimno bogato. Nakon pisanja refleksivno-ljubavne lirike kao petnaestogodišnjak objavljuje prvi kazališni prikaz (Agramer Zeitung – o Rorauerovoj drami Maja), uvrstivši se u kazališne recenzente koji su do završetka moderne pisali i hrvatskim i njemačkim jezikom. Već 1887. u mladenačkoj knjizi Iz raznih novina skupio je svoje kazališne kritike, taj književni žanr obogaćujući mislima o funkcioniranju kazališnog organizma, posebno o bitnoj ulozi kazališnih pokusa. Druga (istoimena) knjiga kazališnih kritika i putnih kazališnih dojmova, spoj autorova znanja i ironije, izlazi posmrtno, 1909, a priredio ju je Vladimir Trešćec Branjski. Miletić, koji je doktorirao tezom o završnici u Shakespeaeovim dramama, sebe najradije vidi kao dramatičara; pisao je povijesne tragedije na Demetrovu tragu, povijesne drame sa Shakespeareovim tematskim odjecima, komedijske jednočinke usporedive s francuskima, tematizirajući pojavu diletantizma među aristokracijom. Svečana prigodnica Slava umjetnosti izvedena je 14. listopada 1895. prigodom otvaranja nove kazališne zgrade u nazočnosti cara Franje Josipa I, kao apostrofa svečana Bukovčeva zastora. Dramom Grof Paližna (1892, praizvedba 1906) autor se potvrđuje kao poeta doctus. U memoarskim teatrološkim zapiscima, putnim uspomenama, polemičkim člancima, glumačkim portretima i kazališnim feljtonima „predvidio je, upravo zahvaljujući širini vidokruga, sve ili gotovo sve što se u razvitku jedne nacionalne kazališne kulture može pretpostaviti, a to – do njegova vremena – nije ostvario nitko“. Kazališni reformator, intendant i redatelj, poznavatelj svih modernističkih književnih struja, pristalica mladih, branitelj hrvatskih nacionalnih interesa, pravaški obilježena stava, vrhunac stvaranja postiže knjigom Hrvatsko glumište (1904), svjedočenjem o stanju hrvatskoga kazališta i djelovanju kazališne institucije unutar nacionalne kulturne politike, danas kanonskim djelom nacionalne kazališne memoaristike.

Treći dio knjige, posvećen Juliju Roraueru, priredio je akademik Nedjeljko Fabrio, golem trud uloživši i u rekonstrukciju podataka i izvora za Ljetopis. U Izabrana djela uvrstio je Rorauerove drame Naši ljudi i Sirena. Tekst drame Naši ljudi preuzet je iz izdanja djela tiskana 1889, a tekst drame Sirena priređen je za tisak prema rukopisu koji se čuva u Odsjeku za povijest hrvatskog kazališta. U predgovornom tekstu o autoru Juliju Roraueru (Senj, 1859–Beč, 1912), koji je „živio kazalište“ kao gledatelj, glumac, dramatičar, prevoditelj i glazbenoscenski kritičar, Fabrio Roraureovu dramatiku, nastalu od 1883. do 1896, stavlja u kontekst francuskih proturomantičarskih dramatičara koje je mogao gledati na Markovu trgu u Zagrebu i u Beču; kao glumac tumačio je tri Sardouuove dramske osobe.

Rorauer, naš čovjek

Ovogodišnje objavljivanje Rorauerovih djela u Matici hrvatskoj znači i ponovni prekid šutnje o autoru nakon što ga je Krleža kao dramskoga pisca rehabilitirao 1948. u tekstu O našem dramskom repertoaru. Fabrio temeljito analizira Rorauerov opus i tekstove: kozmopolitski ustrojen dramski prvenac Maja, temeljen na zapletu braka iz računa, „soloscenu“ Jegjupćanin o Andriji Čubranoviću u dubrovačkoj sobici, jednu od prvih monodrama u povijesti hrvatske dramske književnosti, koju izvodi Andrija Fijan, cjelovečernji kazališni tekst Olynta koji spaja salone, budoare i konjske trke. Petogodišnju stanku u dramskom pisanju Rorauer posvećuje kritici glazbenoga kazališta, ističući Zagreb kao europsku glazbenu točku, nagovješćujući Matoša i Nehajeva. Već tad tvrdeći da je u Europi tisak „šesta velevlast“, Rorauer se posvećuje uređivanju satiričkoga polumjesečnika Arkiv za šalu i satiru, namijenjena intelektualcima. U analizi uvrštene drame u četiri čina Naši ljudi Fabrio naglašava Rorauerovo isticanje razotkrivanja pogubna utjecaja „frazista“, nagovještaj Krležine Hrvatske književne laži, konverzacijsko upućivanje na buduće Krležine salone i kroaten-lagere, Rorauerov završetak drame povezujući s Miletićevim člankom Trnski i krajem Gjalskijeva romana U noći, u kojima istodobno vape za „značajevima“. U posljednoj autorovoj, konverzacijskoj, drami Sirene, kozmopilitski orijentiranoj, Fabrio uočava kvalitetni vrhunac verističkog i pirandelovskog Rorauerova stvaranja na završnim stranicama; dramske osobe, okrenute i stvarnosti i glumi, aktualne su i u današnjoj dnevnoj politici i u moralu. „...obol političnosti platit će ovaj naš pisac definitivnim bijegom iz umjetnosti, dočim će šarolike dugove što ih je načinio tijekom samoga življenja platiti samoubojstvom.“

Golem posao urednika, priređivačâ, redaktorice Nataše Debogović (ujedno autorice Tumača imena i izraza i Rječnika), znalački, informativni i edukativni predgovorni tekstovi, izbor najboljih djela trojice hrvatskih autora, utemeljen spoj tekstologije, znanosti o književnosti, povijesti književnosti i teatrologije, opremljenost knjige, čvrsta struktura dijelova i cjeline, poticaj na nova čitanja opravdavaju tiskanje modre plavce u svim trima dijelovima. I pramcem (provom) i palubom i krmom ovo kapitalno izdanje uvrštava se u kanonska priređivačka djela i zaslužuje mjesto u svakoj hrvatskoj obitelji. Za nakladnika knjigu potpisuje Igor Zidić.