Vječno živa Gorgona

Monetove slike Londona s početka 20. stoljeća pokazuju plohe Parlamenta zamućene u različitim atmosferskim prilikama, bez čvrstoće kontura ili bilo kakve deskriptivnosti kao da anticipiraju cijelo dvadeseto stoljeće u slikarstvu, odustajanje od realizma i poslije negaciju slikarstva, distanciranje od ekspresije i uklanjanje svakoga ljudskog traga na slici: u monokromima Yvesa Kleina, geometrijskom minimalizmu Sola le Witta ili slikanju dimom Otta Pienea. U toj povijesti i hrvatska je umjetnost pronašla svoje mjesto prilično rano, ali i neupadljivo. Riječ je o grupi Gorgona osnovanoj u Zagrebu 1959, koja je prepoznata u likovnoumjetničkoj historiografiji tek kasnih sedamdesetih. Neogotički engleski Parlament Charlesa Barryja, spomen viktorijanskog ukusa, čija se čvrstoća rasplinjava na Monetovim platnima, stoji i dalje gotički pompozan te svjedoči velikim promjenama ukusa u Engleskoj i svijetu.

Kako je nakon Drugoga svjetskog rata središte suvremene umjetnosti prebačeno iz Pariza u New York, Europa je morala izabrati hoće li živjeti na staroj likovnoj slavi ili, u svijetu tržišnoga kapitalizma, pokušati konkurirati američkim galeristima. To je donekle uspjelo Londonu počevši od polovice osamdesetih, kada se afirmira skupina mladih britanskih umjetnika. Umjetnički sajam, Frieze Art Fair, održan ove godine od 13. do 16. listopada, jedna je od mnogih manifestacija kojom engleska prijestolnica promiče sebe u likovnoumjetničkom svijetu. Upravo na njemu pojavljuju se ove godine hrvatski umjetnici.

Radove izlažu trojica članova grupe Gorgona, koja je u hrvatskim, ali i svjetskim, razmjerima svojedobno predstavljala najrecentnije stvaralaštvo u umjetnosti. Od trojice reprezentiranih gorgonaša u Londonu: Julija Knifera, Dimitrija Bašičevića Mangelosa i Josipa Vanište, tek je Vaništa doživio ovaj sajam umjetnina. Sam sukus Gorgone bio je umjetnost lišena ekspresije, pompe, napadnosti, njihova dugotrajna anonimnost zapravo je dio statusa a parte i estetskog elitizma kojemu su težili. Poznato je da je odsutnost glavna gorgonaška deviza: odsutnost kompozicije, slike, boje, na kraju i sama subjekta. Niz pisama, misli, anegdota, jedna ni u kojemu slučaju odveć materijalna ostavština, ono je što će sutrašnji arheolozi znanja proučavati budu li se bavili tim umjetničkim pokretom, za koji se može reći da je u dvadeseto stoljeće prenio duh neposrednosti, ljubav prema čistoj estetskoj činjenici i mit o eleganciji kakav je kružio oko velikih umjetnika devetnaestog stoljeća Baudelairea ili Wildea.

Gorgonu je u grad na Temzi doveo francuski galerist Frank Elbaz i predstavio ih zajedno s umjetnicima iz različitih zemalja koje zastupa na ovogodišnjem Friezu. Elbaz i francuska publika upoznati su vrlo dobro s njihovim stvaralaštvom, a ovim potezom galerist želi popularizirati tu grupaciju na anglo-američkom tržištu umjetnina. Kako je rekao Oscar Wilde u drami Beznačajna žena: „Tko se uspije nametnuti kao gospodar razgovora za londonskom večerom, može se nametnuti kao gospodar svijeta.“

Na izložbi su prikazana djela koja pokazuju onu vrstu suptilne fascinacije formom i slikom po kojoj će se njihovi autori isticati u povijesti umjetnosti. Dimitrije Bašičević Mangelos prekrižio bi slike ili izložio naprosto crnom bojom premazana platna uz slova: n.d.l.p (negation de la peinture) u donjem desnom uglu (u kasnijim radovima umjetnik je izlagao samo prazne okvire za slike). Mangelosovo (anti)slikarstvo propituje krajnje mogućnosti negiranja vizualnog. Ovdje su izloženi radovi nekoliko natpisa pisanim slovima i jedno crno premazano platno. Ništavilo je prizvano kao mračan vic kojim se komentira nemogućnost estetskih noviteta, prezasićenost senzacijama svih vrsta pa i likovnima.

Vaništa se, kako sam kaže, zanima za „nešto s druge strane slikarstva“. Izložena je njegova srebrna linija na bijelom platnu što djeluje kao rasplinuti beskonačni akord u glazbi. Ne mareći za senzaciju, ona je naprosto likovna činjenica u svoj svojoj estetskoj samodostatnosti. U nju je moguće učitati apsolutno sve (metafore o ljudskom životu ili emocijama), ali i apsolutno ništa, shvatiti je kao čistu formalnu činjenicu (što je ljudima mnogo teže). Izloženi su i Vaništini crteži u kojima se geometrijska pravilnost sastaje s nježnim sjenčanjem, kao i fotografija izloga u Parizu koja je devet puta ponovljena u prvom broju časopisa Gorgona iz 1961. Ortogonalna kompozicija i pustoš izloga koja se uporno ponavlja gola je estetska činjenica poput srebrne linije. Ta antologijska fotografija dala je ideju postavljaču koji je slike i skulpture u jednom djelu stavio na police, pridajući postavu dimenziju intimnosti (slično je postavljena sekcija Gorgone u zagrebačkom MSU).

Julije Knifer svojim je meandrima ispunio površine platna u čistoj monotoniji ponavljanja crnih i bijelih pravokutnih ploha. Meandar predstavlja niz mogućnosti, minimalističkih formalnih varijacija, kombinacija omjera ploha. I Kniferove su slike podložne učitavanju značenja, ali zapravo od njega ogoljene. Minimalizam šezdesetih ustrajava na samoj činjenici da nešto postoji kao slika, brišući svu naraciju oko nje, a te slike, fiksacijom pravilnog antičkog ornamenta i redukcijom boja, ne pretendiraju ni na kakvu poruku, dok je fascinacija koju sadrže neprozirna svakomu na prvi pogled, zahtijeva u najmanju ruku poznavanje slikarstva i njegovih konvencija. Primjerice, više se divimo njihovoj monotoniji znajući da je monotoniju na slici teško postići, jer svaki potez nužno dinamizira površinu slike u nekom smjeru.

Internacionalna je afirmacija za Gorgonu došla kasno, ali oni nikada nisu za njom žudjeli. Za razliku od nama suvremenih banalnih i priprostih egzibicionista, gorgonaši su ostavili trag diskretan i zagonetan, poput srebrne linije ili crne plohe meandra. Jednostavan, ali estetski bremenit.