Umjetnost koja se ne može posjedovati

RAZGOVARAO VID MESARIĆ

Iako se tek bliži polovici trećega desetljeća života, mladi makedonski performer, vizualni umjetnik i gost nedavno završena festivala Perforacije Igor Josifov već je izlagao i izvodio svoje radove u skopskom Muzeju suvremene umjetnosti, ali i u svjetskim umjetničkim središtima poput Pariza i New Yorka. Nakon završetka studija primijenjenih umjetnosti u Skopju profesionalno je ostvarenje potražio u Sjedinjenim Državama, a trenutačno živi na relaciji San Francisco – Pariz. O svojem radu bira govoriti na engleskom jeziku, baš kao i legendarna performans-umjetnica Marina Abramović, koja je Josifova angažirala kao jednoga od izvođača njezine ovogodišnje retrospektive u New Yorku.

S obzirom na to da je perfromans umjetničko djelo koje je najteže sačuvati, što mislite o dosadašnjim pokušajima muzealizacije performansa?

Za performans je ključan trenutak u kojem se izvodi, jer za taj je umjetnički oblik važno aktivno iskustvo publike i uključenost gledatelja u sam čin. Zato je dokumentiranje performansa vrlo složeno. Meni je kao dokument najdraža videosnimka jer se kombinacijom zvuka i slike može zabilježiti sam sadržaj, ali i atmosfera, prostor, stvarni trenutak… Kako se bavim konceptualnom umjetnošću, moji projekti počivaju na ideji, a perfomans je oruđe kojim se koristim za razradu i zato skupljam dokumentaciju u različitim formama i tek na kraju projekta odabirem one dijelove koji najbolje dočaravaju cijeli rad. Taj izbor zapravo oblikuje svojevrstan muzejski proizvod.

Nakon iskustva rada na retrospektivi Marine Abramović, kakav je vaš odnos prema ponovnom izvođenju performansa? Što se uspijeva sačuvati od izvornika, a koji se slojevi gube?

U početku sam vjerovao u Marininu ideju, jer za performans je važno iskustvo – i gledatelja i izvođača. Takav je pristup dobro funkcionirao u njezinu projektu Sedam lakih komada u kojem je izvodila radove drugih autora dodajući osobni pečat, ali i pečat aktualnoga trenutka. Izvodeći, pak, njezinu retrospektivu u MoMA-i shvatio sam da se doslovnim ponovnim izvođenjem mnogo gubi na slojevitosti izvornika. Postoji i opasnost gubljenja vrijednosti i značaja originala, jer sve zajedno postaje nekakva atrakcija umjesto da čuva osnovni koncept rada. Neki se performansi svakako mogu ponovno izvoditi, ali kad je u pitanju osobna, intimistička priča, bolje ih je samo dokumentirati. To je poput reprodukcije ulja na platnu, koja nipošto ne može prenijeti snagu izvornika.

Podnesu li test vremena, možda će se jednog dana i vaši radovi ponovno izvoditi. Kako gledate na tu mogućnost?

Neki od mojih radova moći će funkcionirati kao reperformans, no ne svi, nego samo oni dvodimenzionalni. Radio sam projekt koji se sastojao od konstrukcije sa stubama u kojoj ležim dok ljudi hodaju po meni, a da toga u prvi mah nisu ni svjesni – to može izvesti bilo tko drugi bilo gdje drugdje, jer za rad su ključni konstrukcija i tijelo. S druge strane, rad koji sam izveo na festivalu Perforacije, kojim se osvrćem na svoje ranije projekte i intimno ih ponovno proživljavam, nije pogodan za reperformans jer tu je ključno moje unutarnje stanje u danom trenutku.

Ako je tako važan sam trenutak izvedbe, a sve drugo tek je slaba kopija, opravdava li muzealiziranje performansa svoju svrhu?

Performans može doživjeti samo nekolicina ljudi koji mu uživo prisustvuju – to je istina, no važno ga je i sačuvati i pokazati kao povijesnu činjenicu. Sa skulpturama je i slikama lako jer dokument je samo umjetničko djelo. Videosnimke ili fotografije performansa mogu, doduše, postati i umjetničko djelo koje će se naći u fundusima muzeja, no tu autor mora biti vrlo oprezan i pomno birati materijal.

Mogućnost ponovnog izvođenja i kvalitetna dokumentacija ključni su za muzejski ili privatni otkup performansa koji je, pak, po svojoj zadatosti nematerijalno i neuhvatljivo djelo. Kako pronaći zadovoljavajući kompromis? Kako očuvati umjetnički integritet, ali i zaraditi od svojega rada?

To je osjetljivo i zamršeno pitanje. Muzej suvremene umjetnosti u New Yorku kupio je, recimo, rad Tina Segala, koji je u biti samo ideja – i to je fantastično, ali da biste tako mogli prodavati ideje, morate biti vrhunski genijalac. Umjetnik se – u svakom slučaju – mora usredotočiti na to da radi kvalitetne stvari, a novac će doći sam po sebi ili neće. Ja pokušavam raditi u više medija – uz performans stvaram i videoradove, fotografije, skulpture, koje muzeji ili privatni kolekcionari mogu otkupiti. Iznimno je važno naići i na dobra agenta koji će znati kako vas treba zastupati i omogućiti vam da se bavite isključivo umjetnošću.

Možete li živjeti od svojeg umjetničkog rada?

Imam veliku sreću što surađujem s jednom pariškom galerijom, koja me odlično zastupa na umjetničkoj sceni i tržištu, no sama ideja bavljenja performansom nije zaraditi novac, nego stvoriti rad koji nitko ne može posjedovati, pa čak ni sam autor.