U službi ljubavi

Vrijeme u kojem se individualno anatemizira u ime i za račun globalnoga, u kojem se malo mari za kulturnu i svaku drugu baštinu, u kojem se sve manje cijene i uvažavaju pojedinci koji su stvarali prošlost, osobito kulturnu, pokatkada se sjeti sebe i svojih temelja. Zbog toga, ali i zbog postmoderne i kreativnosti koja nikako da nađe izlaz iz svih izama i dosjetki protekloga stoljeća, naše je doba sve češće i sve više prisiljeno tražiti se i pronalaziti u recikliranju umjetničkih djela ili biografija umjetnika prošlosti kako bi očuvalo svoje korijene.

Stoga je današnja recentna umjetnost sve više osuđena na prerade i reinterpretiranja, ne samo da bi spasilo svoju kreativnost nego i da bi sačuvalo baštinu koje se mnogi ipak ne mogu i ne žele odreći. Tomu je osobito sklona kazališna umjetnost, kako zbog naravi svojega posla tako i zbog propitivanja svevremenosti teatra i svih drugih umjetnosti koje uključuje. Zato je kazalište česta tema sebe sama. Takvim modelom kazališnoga propitivanja bavi se i najnovija predstava Hrvatskoga narodnog kazališta Zadar, koje je 25. studenog praizvelo dramski tekst Sarah Bernhardt Nine Skorup, u režiji Ivana Lea Leme.

Jasna Ančić kao Sarah Bernhardt / Snimio: Željko Karavida

Po motivima biografije Sarah Bernhardt H. Gidela i drame Sarah i vrisak languste (J. Murrell i G. Wilson), Nina Skorup napisala je dramu koja nije samo biografska priča o velikoj svjetskoj glumici 19. i 20. stoljeća, nego je i, kako sama piše u kazališnoj knjižici, „introspektivna i duboko intimna priča žene koja postoji i živi i danas kao arhetip. To je univerzalna priča o strahu od nevoljenosti, o strahu da niste dostojni ljubavi, o strahu da ćete biti zanemareni, odbačeni ili uništeni. To je svevremena priča...“

Glavni lik Sarah (Jasna Ančić) pred slugom i zapisivačem memoara Georgesom Pitouom (Mirko Šatalić) na pragu smrti sjeća se svojega života; djetinjstva, odlaska u samostan, majke koja ju je ostavila i koja je prema njoj uvijek bila hladna, uloga: Hamleta, Medeje, Fedre..., svojih ljubavnika, osobito fatalnoga Aristidesa Damalasa, za kojega je dala izraditi bistu koju je postavila na njegov grob.

Autorica drame najviše pozornosti posvetila je ljubavi, koja je velikim dijelom uvjetovana frojdizmom i svime što je Sarah proživjela u djetinjstvu. No priča i ne bi bila kazališno zanimljiva kada ne bi bilo prožeta snažnom individualnošću i potrebom za dominacijom, što je odlikovalo veliku glumicu, a što je Nina Skorup osjetila i dramski uvjerljivo uobličila.

Koliko se autorica usredotočila na glumičinu žudnju za ljubavlju, koja glumicu nije napuštala do smrti i zbog koje je činila sve, redatelj se toliko usredotočio na njezinu snažnu individualnost, a osobito na njezin odnos prema Pitouu, koji je podnosio njezine hirove i strahove od nevoljenja. Time je u predstavi ne samo izbalansirao i iznijansirao ekstremnosti u kojima je živjela Sarah nego i nadomjestio i nadogradio sve ono što je osiromašivalo literarno dobro napisan tekst drame, koji je ipak mjestimice izmicao dobro skrojenoj drami težeći monodramskoj strukturi i ispovjednom monologu. No bez obzira na to, i sama potreba spisateljice da danas piše o tim problemima za svaku je pohvalu i velik je korak prema očovječenju odljuđenoga svijeta.

Obloživši scenu (scenograf John Čolak) i scenske rekvizite; stol, stolce, police za knjige i lijes u kojem je Sarah provela život umirući u ulogama koje je glumila – spavala, redatelj je tako sučelio glumičinu intimu i tadašnju javnost – medije, koji su pratili svaki glumičin korak. Taj odnos osobito je naglasio glazbom Erica Satieja, regtimeom, glazbenim minimalizmom i šansonom Jacquesa Brela, koju je odabrao i uživo izvodio Nebojša Lakić.

Najveća vrijednost predstave svakako su glumci Jasna Ančić (Sarah) i Mirko Šatalić, koji je glumio slugu Pitoua, časnu sestru Sofie, njezinu majku Julise i fatalnoga ljubavnika Aristidea Damalasa. Kao Pitou strpljivo je podnosio torturu, bio sluga, ali i životni suputnik, koji je u svakom trenutku suosjećao sa Sarom, kao časna sestra bio je blag i skrban, kao majka hladan i zao, a kao fatalni ljubavnik bahat i ohol.

Jasna Ančić kao Sarah i ovaj put je potvrdila glumačku vrsnost, moć da svoj identitet podredi identitetu uloge, da s osjećajima i mislima iz sadašnjega našega vremena dopre ne samo u vrijeme Sarina života nego i u njezinu dušu. Držeći u ruci Yorickovu lubanju Ančićeva je Hamletovim monologom publiku uvjerljivo uvela u svijet uloga koje je Sarah Bernhardt igrala, dočaravši ne samo uloge velike glumice svjetskog teatra, nego i zadržavši napetu pozornost publike tijekom cijele predstave. Sugestivno i emotivno meandrirala je kroz sve zakutke lika, strahovala i bdjela nad svakim trenutkom Sarina života, otkrivala njezinu potrebu za superiornošću i poslušnošću, nepopustljivu predanost zovu i patnjama ljubavi.