Trk u mjestu i ostali uspješni promašaji

Kad je drugo izdanje domaćeg festivala umjetničkih disciplina poput performansa i novog kazališta već uočeno kao prilika za predstavljanje rubnog i manje vidljivog, ali i rasprostranjeno na čak tri grada, i kad je program toliko bogat da ga je teško i sabiti u jedan novinski tekst, riječ je nedvojbeno o organizacijskom i produkcijskom uspjehu koji je nemoguće podcijeniti. Ali moguće ga je precijeniti, jer ovaj festival-platforma ima i programskih i organizacijskih nedostataka. Organizacijske slabosti lako se zaboravljaju, jer obično je riječ tek o kašnjenjima i gubljenjima u meandrima realizacije, dok je selekcijske naizgled lako braniti činjenicom jedinstvenosti takva pothvata. Perforacije zato jesu vrijedna inicijativa za koju se treba nadati da će joj samo nešto više vremena donijeti pravi, i željeni, identitet. Ovako kako se pokazale drugi put tek dokazuju da je misliti festival lakše nego ga zaista i stvoriti, a još teže održavati. Selekcijski, naime, tek je dio programa u izboru umjetničkoga voditelja Zvonimira Dobrovića zaista zadovoljio, dok je ostatak lako zaboravljiva roba, ili prije event nego u potpunosti relevantan umjetnički maraton. Posljednje ne odnosi se samo na Noć performansa, svojevrstan planirani klimaks zagrebačkoga, pored dubrovačkog i riječkog, središnjeg i najvećeg segmenta ovogodišnjih Perforacija.

Atraktivno gostovanje u Rijeci, Evita redateljice Senke Bulić

Održana u Klubu Medika, koji razvedenošću zaista nudi, čak i doslovno, pogodno tlo za niz od sedam performansa u furioznu ritmu što publiku tjera da gotovo trčeći otkriva nove radove i lokacije, Noć performansa nije ponudila previše novog. Od starih majstora, rječnikom Festivala svjetskoga kazališta rečeno, publika je dobila što je mogla i očekivati, jer neki su i ponovili svoje starije radove, dok su drugi na tragu osobne poetike otišli tek korak dalje. Siniša Labrović, činjenica je, napravio ih je nekoliko stotina, a možda čak i tisuća, ali, paradoksalno koliko i metaforički izvanredno točno, u mjestu. Trkom na pokretnoj traci, gol i s kapuljačom na glavi, trenutno u umjetničkim krugovima najpoznatiji Sinjanin u performansu naslova Ka horizontu ostavio je publici da po vlastitoj savjesti bira brzinu njegova kretanja u stajanju, što su mnogi i prihvatili ne shvaćajući, možda, da nije on jedini zamorac u prostoriji. Politika tako jasne geste odlika je Labrovićevih radova i inače, a čitanja su toliko različita da se ne moraju doticati tek dnevnopolitičkog stava u državi koju su mnogi htjeli pokrenuti, ali to, nažalost, nikako da nekomu i pođe za rukom. I zato se, između ostaloga, crvenio Slaven Tolj u performansu koji tematizira nelagodu koju smo u međuvremenu zaboravili. Oko nas se laže i čini sve ono zbog čega bismo se u djetinjstvu, još svježe indoktrinirani odgojnim floskulama, bez razmišljanja crvenjeli, pa čak i sami to nerijetko činimo, ali sramiti se više ne znamo, ili ne zna većina nas. Ostale konotacije Toljeve nostalgije za crvenilom u Kako se ponovno zacrvenjeti? treba prepustiti osobnom doživljaju zbilje, i sjećanja. Kvaliteta ta dva rada ipak nije bila dovoljna da središnje događanje Perforacija zaista učini vrijednim truda, jer ostali su radovi uglavnom svedeni na anegdotalne pokušaje, pamfletistička ukazivanja na očigledno i nedomišljene proteste.

Od kazališnih radova dvije su programske stavke izazvale poprilično očekivanje, najprije gostovanje drugoga dijela trilogije O zajedništvu kolektiva Bacača sjenki te samostalni autorski rad Sanje Mitrović Will you ever be happy again?. Započeta Eksplicitnim sadržajima u Zagrebačkom kazalištu mladih potkraj prošle sezone, trilogija Bacača sjenki nastavljena je koprodukcijom ove multimedijalne, interdisciplinarne kompanije s beogradskim kazalištem Atelje 212, a izvedba na Perforacijama bila je i hrvatska premijera. No, za razliku od ZKM-ove inauguracije teme, ®evolucija: Master Class, čiji koncept, režiju i dramaturgiju potpisuju Katarina Pejović i Boris Bakal, nije donijela većeg pomaka u brisanju granica između izvođača i publike, ili u ujedinjavanju i aktivaciji onih koji su u kazalištu navikli biti tek pasivni promatrači. Naprotiv, dok je prva faza donijela barem neku vrstu zajedništva, ritualno okončanu i manifestiranu zajedničkim nastupom na posvećenoj pozornici, beogradska je ponudila tek usiljenu raspravu, korak unatrag u reprezentaciji jer većinu ispovjednosti i autobiografičnosti ipak ostavlja izvođačima, dok ni sa zajedništvom ne stoji najbolje jer se većina publike dosađuje dok tek nekolicina izabranih sa zavezanim očima pokušava pronaći svog energetskog partnera. No ostaje još završni dio, koji će Bacači sjenki realizirati u Teatru &TD, pa za cjelokupnu ocjenu ima još vremena.

Sanju Mitrović zagrebačka publika već dosta dobro poznaje, s obzirom da je sudjelovala u produkcijama izvedbene skupine Montažstroj/PerformingUnit. Na ovom festivalu predstavila se i kao autorica predstavom koja joj je donijela i nizozemsku nagradu za najbolju mladu režiju. Riječ je o snažnoj i angažiranoj suradnji autorice, ujedno i izvođačice, i Jochena Stechmanna. Nimalo slučajno spareni Srpkinja i Nijemac u naizgled jednostavnoj strukturi predstave rekonstruiraju svoje identitete kroz mitologije prepisane u svakodnevicu, kako odraslih tako i djece. On se sjeća što su mu stariji pričali o nasljeđu Drugoga svjetskog rata, ona pak dječjih igara u kojima nitko nije želio biti Nemac, dakle okupator i neprijatelj, a onda slijedom asocijacija dolazi do nešto suvremenije povijesti ratova na području bivše Jugoslavije, i ponavljanja dječjih igara bitno ozbiljnijim sredstvima. Energičnom i uvjerljivom izvedbom dominantna autorica lako privlači publiku, pridoda li se tomu i uvijek zavodljiva tema novih balkanskih ratova, ne čudi uspjeh ovog rada u inozemstvu. U sredini pak o kojoj govori ostavlja na koncu dojam plošna poigravanja stereotipovima s jasnim ideološkim, ali nešto manje jasnim umjetničkim ciljem.

Slično bi se moglo reći za same Perforacije, festival koji ima budućnost, ali je sam mora točnije definirati. Pored obveze, to je i povlastica.