Trebotić u slavu Šibenika

Izradom svečanog zastora za šibensko kazalište Matko Trebotić zaokružio je Jadranski poliptih započet svečanim zastorom za splitsko, nastavljen postavljanjem zastora na sceni dubrovačkog i potom riječkoga kazališta. Sva četiri – naslikana prepoznatljivom Trebotićevom gestualnošću mreže simboličkih znakova – u jezgri imaju slojevito kromatsko tkivo. S malo napora možemo razabrati kako su ta djela nastajala, od pomnjiva polaganja kompozicije do silovita rada na platnu, od koordiniranja ritma cjeline do pokretanja bezbroja čestica, gustim udarcima kista, kaligrafskim precrtavanjem linija koje djeluju kao emotivne struje koje elektriziraju analitički sazdanu kompoziciju.

Zastor nastaje kao kruna dugogodišnje obnove kazališta teško stradala u napadu na Šibenik rujna 1991. Velebna zgrada bila je građena od 1864. do 1870. prema projektu trogirskog arhitekta Josipa Slade, kao najveća kazališna zgrada u Hrvatskoj (tada s petsto mjesta). Nije ju izgradila država nego 28 dioničara, viđenijih i bogatijih građana Šibenika koji su tada glasovitom tršćanskom slikaru Antoniju Zuccaru dali da na stropu iznad partera naslika uzor-Šibenčane: Nikolu Tommasea, Antuna i Fausta Vrančića, Martina Kolunića Rotu i Andriju Medulića. Dakako, jednako bi tu svoje mjesto zaslužili i brojni drugi humanisti europskoga glasa (Šižgorić, Čulinović, Skjavetić i Lukačić, Divnići, Zavorovići, Visiani), koje su na rođenju u Šibeniku po našku stegli u povoj i potegli za nos. Trebotićeva kompozicija taj panteon spušta u zonu svakodnevnoga herojstva, slikajući dvaput po osam glava sa znamenitoga Jurjeva friza na apsidama katedrala koje su Šibenčani u svim vremenima, pa i danas mogli osjećati kao suvremenike koje razumijemo, jer – kao što je pisao Cvito Fisković – „izađemo li u svakidašnju vrevu toplog lučkog grada, u krčmu ili u ribarnicu, kroz strme i uske ulice ili tijesne poljske putove, srest ćemo još uvijek poneko od tih lica, živo i pokretno. U susretu s njima spoznat ćemo istinitost Jurjevih zapažanja i ostvarenja i vidjeti da on nije portretirao samo svoje pokoljenje već i nas, iako su ta lica doista renesansni ljudi 15. stoljeća koji su se oslobađali srednjovjekovnih mňra, ali su ujedno predviđali strahote turskih pokolja… strepili pred kugom, glađu i nasiljem.“ Trebotić te glave slika kao da su od sedre koja je nastala protjecanjem vremena preko masiva kamenih kubusa katedrale.

Gradnja kazališta u 19. stoljeću bijaše komunalni podvig umnogome nalik gradnji katedrale u 15. stoljeću. Šibenčani su je zidali danas gotovo nepojmljivim kamenoklesarskim umijećem, usavršenim njihovim vizijama koje bi nas se dojmile i da su ih izveli današnjim tehnikama, materijalom i računalnim statičkim izračunima, a ne da su složene od klesanih kamenih blokova. Mora da su pritom slijedili misao-vodilju sukladnu poznatoj Tukididovoj pohvali Atenjana: „Kada ih jednom budu prosuđivali po njihovim zidinama, izgledat će moćnijima nego što su stvarno bili.“

No u središtu Trebotićeve kompozicije nalazi se Šibenska molitva, molitveni tekst izrazite lirske emotivnosti, koju je napisao (ili zapisao) fra Pavao Šibenčanin (Paulus de Sibinico) malo iza sredine 14. stoljeća – jedan je od prvih poznatih hrvatskih latiničkih jezičnih i književnih spomenika. Pronađena je početkom 20. stoljeća u samostanu šibenskih konventualaca sv. Frane. Pisana je srednjodalmatinskom čakavštinom ikavsko-ekavskoga tipa s prevagom ikavizama, u stilu onodobnih flagelantskih lauda, u ritmičkoj i recitativnoj prozi koja ovako počinje:

O blažena! O prislavna! O presvitla! Svarhu vsih blaženih

Bogom živim uzvišena! Vsimi Božjimi dari urešena!

O prislavna prije vsega vika! Bogom živim zbrana,

O umiďena Divo Marije!

Na riječkom zastoru Trebotić je istraživao tajnu likovnu vezu između glagoljskog pisma i podneblja u kojemu je nastalo. Šibenska molitva pisana je konzervativnim tipom gotičke latinice koja u podlozi ove slike-pisma vibrira osjetljivim zvučnim impulsima: ta slova doimaju se kao karakterne crte zamišljenoga lica grada, koji je imao za što moliti u svim svojim vremenima. Ali na Trebotićevoj slici molitva nije tema, nego vizija. Linije u kojima čitamo zazive Gospi naslikane su kao brazde vremena. Cijeli tekst i svaka glava pečati su svoga doba. Ton slici daju delikatna plavila, žutila, sklad mrlja. Za mene koji sam od početka pratio nastanak slike pravo je iznenađenje kako se prvobitna ideja transformirala: žarke boje postupno su neutralizirane. Riječ je o monokromiji, a na rubu požara. Slikar je jednim okom zagledan u sedimente golemoga vlastitog umjetničkog iskustva, drugim u to čudo od grada. Osjećaj je prvobitne cjeline opstao: ona je slikarski raščinjena i ponovno sastavljena. Intimna molitva, viđena velikim slikarevim očima, postala je drama. To je molitva isprana vremenom, kišom, vjetrom, suncem. Molitva iz djetinjstva ovoga grada.