Tango za jednog

„Za ovaj ples treba imati dvije stvari: dovoljno prošlosti i barem malo tuge.“ Stih koji ispisuje jedan od likova romana Aleksandre Kardum Pratim te sublimira bit tanga, ali i ovog romana koji svoju priču plete oko tečaja argentinskoga plesa i njegovih polaznika. I prošlosti i tuge puno je u karakterima koji nastanjuju treći roman splitske spisateljice u kojem je tango, „tužna misao koja se pleše“, temeljno polazište fabule. Iz plesa i njegovih osnovnih koraka razvija se priča o desetak ljudi i složena mreža njihovih emotivnih, ljubavnih i ljudskih odnosa u kojima je dominantna emocija, čak i kad ljudi žive naizgled pune socijalne živote – osamljenost.

I u prethodnim romanima (Ono što sam prešutjela i Spavaš li) i u novoj prozi Aleksandra Kardum služi se istim proznim sredstvima: prije svega elipsom, koja onda logično rezultira minimalizmom u izrazu. Elipsa ovdje nije stilska figura unutar rečenice, nego je bitna u samoj strukturi romana. U priči o različitim stupnjevima ljubavi i osamljenosti više je prešućeno nego izgovoreno, a odnosi se bolje prepoznaju u šutnji ili krnjim, jednostavnim rečenicama nego u elaboriranom dijalogu koji bi izrekao sve. Autorica ne samo u dijalogu nego i u strukturi slaže kockice mozaika o malim ljudskim sudbinama ostavljajući mnogo toga u šutnji, neizrečenom, prešućenom i naslućenom. Roman je složen od niza asocijativnih krhotina, izbjegava linearnu fabulu i dorečenost, a iznad svega ostaje molska, ali strasna melodija tanga. Malo se što od ljudskih odnosa realizira u ovom romanu. Kao i u poznatom plesu mogućnost ne nudi nužno realizaciju, za ispunjenost je potrebno dvoje, a taj drugi kao da nedostaje većini parova koji se kreću ovim romanom.

Karakteri komuniciraju SMS-ovima, mailom, šutnjom, fotografijom, poezijom, najmanje dijalogom, jer mnogo se više može iskazati bez ili s malo riječi, kako u tangu tako i u životu. A život ovdje pleše u ritmu tanga, strasno, ako se odnos uspostavi, tupo i konvencionalno, kad ga nema. Poglavlja nose naslove koraka u argentinskom plesu, a svaki od njih prenosi se u život. Svejedno je oponaša li život ples, ili ples pokušava odraziti život, ali naslovi poglavlja komentiraju njihov sadržaj. Pratim te, Zovem te pogledom, Zašto ne, Oklijevanje, Prijevara, Uzimanje, Davanje, Znakovi i Kazna naslovi su pozicija, koraka u tangu, ali i situacija kroz koje prolaze polaznici tečaja. Vještim prepletanjem pozicije pripovjedača, koja spaja sveprisutnog naratora i subjektivne izraze romanesknih lica, autorica plete mrežu odnosa, koji su duboko ispod površine posve drukčiji od vanjskog dojma. Elipsom i namjernom nedorečenošću autorica otkriva unutarnje tokove i dvojbe svojih lica, a inteligentnom je čitatelju ostavljena mogućnost spajanja krhotina i naslućivanja neizrečenog.

Tango je idealan fon na kojem se razvijaju odnosi upletenih u ovu priču. Jer to je ples koji, kako kaže jedan od likova iz romana, pokazuje odnos i intenzivira ga: „Izvuče na vidjelo sve ono što se krije ili što se potisne. Ako je (taj odnos, op.a.) strasan, postaje još strasniji. Ako je loš, lošiji.“ A upravo to prati odnose polaznika tečaja tanga. Tri para u različitim fazama bračnog odnosa i dvoje solista, ali i oni koji nevidljivi okružuju plesače, zahvaljujući tangu doznaju nove činjenice o sebi i svojim odnosima, mijenjajući se dok svoje prave odnose, vješto prikrivene svakodnevnim životom, otkrivaju putem tanga. Pratim te iz naslova ne govori samo o fazi u tangu, nego o pokušaju boljeg upoznavanja, ali i o naglašenom voajerskom segmentu u romanu, nekoliko sudionika cijele priče promatraju, prate, uhode neke od žena. U sličnoj je poziciji i čitatelj: postavljen je u ulogu voajera do kojega dopiru krhotine života i odnosa, dijelovi od kojih sami trebamo stvoriti sliku, prepoznavajući sebe i svoje situacije koliko i ono što se događa njima.

Ključno je mjesto u razumijevanju romana Nerudina pjesma Lagano umire onaj koji... Izgovara je svojim učenicima učitelj tanga, na španjolskom. Ona govori o odustajanju od aktivnog života i prepuštanju monotonoj svakodnevici, što je osnovni problem većine umiješanih u pustolovinu tanga. Neki su ga svjesni, neki ne, većina, kao i u životu, ne želi o tome razmišljati. „Lagano umire onaj koji ne mijenja život / kada nije zadovoljan svojim poslom ili svojom ljubavi (...) i koji ne ide za svojim snovima.“ Tako priča o plesu i ljudima koji upisuju tečaj izrasta u lakmus-papir koji otkriva traumu napuštenih snova i iznevjerenih života, ljudi nespremnih na promjenu.

Aleksandra Kardum vrsna je pripovjedačica osobitog stila i jasnih namjera. Teško bi ovu prozu bilo zvati realizmom, a premda govori o mladim ljudima i urbanom recentnom trenutku, ni odrednica stvarnosna proza ne pomaže u definiciji. Roman izmiče žanrovskoj definiciji, žensko pismo je tek utoliko što je naglašena emotivnost i snažnije su definirani i nijansirani ženski likovi. Ali ni muškarci, barem ne svi, nisu statisti. Oni osjetljiviji i duhovniji jače su naglašeni, pragmatični tipovi okarakterizirani su tek u osnovnim crtama, jer u ovako tankoćutnoj prozi nemaju što ni ponuditi. Riječ je o subjektivnoj, intimističkoj prozi nježna poteza, suptilnom tkanju duboka zahvata i velike snage, jednoj od onih kroz koju se ne žuri i koja zahtijeva često vraćanje na prethodna poglavlja, kako bi se složila potpuna slika. Romanom Pratim te, svojim trećim, Aleksandra Kardum učvrstila se kao snažan glas nove hrvatske književnosti, a suvremena je hrvatska proza dobila još jedno izvrsno djelo.