Sveci i svetice i nakon Svih svetih

Prošao je dan kad ne štujemo samo jednoga sveca ili sveticu nego sve njih zajedno. Svi oni znani i neznani, čašćeni i zaboravljeni, imaju 1. studenog (Svi sveti, Sisvete, Sesvete i sl.) zajednički dan kada ih štujemo i slavimo. Po imenima svetaca i svetica nazivane su crkve, pa onda i naselja koja su se razvila uz njih. Svetačkost tih mjesta uzletjela je i na orkanske visove, pa su se i cijela brda – a poglavito njihovi najviši vrhunci – rado okrunili imenom kojega sveca. Jedan od njih – Ilija – ionako se zbog lakšeg uzašašća na nebo u vatrenim kolima odrazio s nekoga planinskog vrha, stopivši se tako s pretkršćanskim Ilijom gromovnikom, odnosno Perunom, pa kakvo je onda čudo što se nekoliko vrhunaca u suncem ožeženoj Dalmaciji zove njegovim imenom, Sveti Ilija?! U orlovskim visinama nije mu prijetila promjena imena oduzimanjem atributa svetosti, ali što se događalo s naseljima prozvanima po svecima u nizini, u dolini? Najprije su se dugo zvala onako kako su se zvala od davnine – Sveta Klara, Sveta Nedelja, Sveti Ivan Zelina, Sveti Ivan Žabno, Sveti Petar u Šumi, Sveti Vid Dobrinjski, Sveta Marija na Krasu itd. No onda je došlo jedno žestoko, uskogrudno, a neuko, vrijeme (česta kombinacija nakon svakoga rata, koje smo svjedoci i mi ljeta Gospodnjega 2010.), koje je nastojalo – uspješno, uostalom – pomesti sve ostatke prijeratne svetosti, pa su tako spomenuta mjesta osvanula otprilike od 1948. godine (ovisno o popisima stanovništva) bez pridjeva sveti / sveta – dakle samo kao Klara, Nedelja, Zelina, Žabno, Petar u Šumi, Vid Dobrinjski, Marija na Krasu itd. Neki su, udaljeniji od oka sokolova nove vlasti, brže vratili svoje svetačke atribute od drugih, npr. Sv. Vid Dobrinjski na Krku već u popisu stanovništva do 1953. godine, u kojem je razdoblju npr. Sveta Klara pokraj Zagreba tek izgubila svoje svete mjesne insignije. Danas je stanje s imenima toponima (i opet nakon jednog rata) takvo da čovjek teško može doći do podatka da su se ta mjesta ikada uopće i zvala bez pridjeva sveti / sveta, što je također svojevrsno krivotvorenje povijesti, jer buduće generacije neće o tim promjenama ništa znati, a stvar će im se prikazivati kao da tih promjena nikada nije ni bilo. Manjak želje za objektivnim prikazivanjem vlastite prošlosti, uz vruću želju da se prikažemo u nerealnom (dakle lažnom) svjetlu, rezultirat će dalekosežnim posljedicama u pojačanoj aktivnosti pranja mozgova (i na ovim prostorima).

No i u vrijeme najcrnjega komunizma bilo je mnogo lukavih svetaca i svetica koji su i to, za njih teško, vrijeme proživjeli spokojno i bez ikakvih zadiranja u vlastitu privatnost. Ostali su u istom obliku u kojem su i ušli u Jugoslaviju nakon Drugoga svjetskog rata. Naravno, ti su spretni lukavci i lukavice bili iz Dalmacije – zapravo su se protegnuli od Istre do Crne Gore, i to, naravno, onoga dijela koji je nekoć zauzimala Austrija, a napučivao ga hrvatski živalj. Istini za volju treba reći da je takvih lukavaca bilo i u Sloveniji, tj. svuda gdje su njihova imena nastala na isti način. A koja je to dobra sreća bila jača od strogoga državnog propisa? Njihova jezična tvorba.

Naime, latinski pridjev sanctus / sancta dao je zanimljive pretvorbe: skupina -am, -an dala je najprije tzv. nazal stražnjega niza o¸ (čita se on), koji se kasnije denazalizirao i dao na većem dijelu hrvatskoga jezičnog prostora -u (tako je ro¸ka u hrvatskom standardnom jeziku postala ruka). Tako je onda od lat. pridjeva sanctus nastao predmetak su-, sut-, koji je – srastao s imenom iza sebe – dao novu riječ, neprozirnu po postanku i mnogim „običnim“ građanima i novoj, u jezične katakombe neupućenoj, vlasti. Naravno da su Supetar, Sućurac, Sućuraj, Sutivan, Sustipan / Sustjepan, Sukošan, Suđurađ i sl. mogli ostati u ovom obliku jer nisu bili „sumnjivi“ isticanjem pridjeva sveti u prvi plan svojega naziva. Slovenski lukavci toga tipa jesu Šempeter, Šentvid, Šentilj, Šmarje i sl. Ondje pak gdje je pisalo sveti / sveta, najlakše je bilo potezom administrativne olovke smaknuti taj svetački atribut. No da bi se otkrila ista pojava i u primjerima Supetar, Sutivan i sl., trebalo je već nešto više znanja (kojega u glavama aparat-čika nije bilo), pa su ta mjesta mirno preživjela eru socijalističkoga prekrštavanja. Time ne kažem da se baš sva mjesta zovu onako kako su se od davnine zvala. Neka su, i bez pridjeva sveti, mijenjala ime iz raznoraznih razloga. Tako je npr. slavonski Svinjar postao (i ostao) Davor (valjda voljom samih stanovnika), Mrcine (u Konavlima) pretvorile su se u Dubravku (pa tako, po sadašnjem nazivu, pišu i za neke ljude koji su se ondje rodili dok se mjesto nije još zvalo Dubravka), Krmčina (kod Filipjakova – koji se opet razdvojio na prijašnji naziv Sveti Filip i Jakov) postala je Sv. Petar, a stanovnici Punta na otoku Krku zacijelo bi najradije i dalje bili u dubokoj amneziji i zaboravili da su njihovi negdašnji poglavari pohrlili pred rudo i prozvali to mjesto u Kraljevini Jugoslaviji imenom Aleksandrovo, po srpskom kralju Aleksandru. Premda se danas time nitko ne diči (a malo ljudi to i zna), ipak je to povijesna činjenica. I Ploče su odlukom (svojevoljnom ili dirigiranom) s vrha bivše savezne države promijenile ime u Kardeljevo (po visokom jugoslavenskom partijskom kadru iz Slovenije, Edvardu Kardelju), kao što su i sinovi Bosne ponosne počastili svoga političara Đuru Pucara Starog imenom Pucarevo (za Novi Travnik). U Jugoslaviji je vladao običaj da svaka savezna država i pokrajina ima po jedan „Titov“ grad, npr. Titograd – danas opet Podgorica u Crnoj Gori, Titovo Užice u Srbiji – danas samo Užice; Titov Veles u Makedoniji – danas Veles; Titov Drvar u BiH – danas, kao i prije toga, samo Drvar; Titova Korenica u Hrvatskoj – danas Korenica; Titovo Velenje u Sloveniji – danas vraćeno na Velenje; Titov Vrbas u Vojvodini te Titova Mitrovica na Kosovu – danas bez Titova imena.

No oni subverzivno zamaskirani lokaliteti živjeli su cijelo vrijeme mirno, kao bubreg u loju, sa svojim nepromijenjenim imenom. I danas je pitanje koliko ljudi zna da su Sućurac, Sućuraj i Suđurađ zapravo sveti Juraj, da Sukošan potječe od sv. Kasijana, Sutandrija od sv. Andrije, Sutvara od sv. Barbare, Sućidar od sv. Izidora, Sutikla od sv. Tekle, Sutomišćica od sv. Eufemije, Fume ili Fumice, Sustaš od sv. Eustahija / Anastazije, Sudamja od sv. Dujma, Sutvid i Sus-vid od sv. Vida, da uvala Supavalska nosi ime po sv. Pavlu – a nakon ove male analize Supetar, Sutivan, Sumartin i Sustjepan već su nam sasvim prozirni, pravi tvorbeni mačji kašalj. Malo je zakomplicirala stvar sveta Marija – i svojom svetkovinom (Velika Gospa / Vela Gospoja) i imenom lokaliteta. Što mislite, kojem će političkom buzdovanu (prošlom, sadašnjem i budućem) zasvijetliti u glavi lampica da Stomorina (svetkovina Velike Gospe u Omišlju na Krku), Stomorska (mjesto na Šolti) ili Sutomore (u Crnoj Gori) kriju u sebi sv. Mariju? Sutozel je već tvrd orah i za upućenije (od sanctus Asellus / Anselmus – Asel, Asol, Ožel), a neki etimolozi misle da se upravo on krije i u toponimu Ozalj.

Umjesto zaključka, ovo razmatranje izbacilo je na površinu jednu našu dobro znanu konstantu: mi u hrvatskom jeziku provodimo promjene najčešće zbog samih tih promjena, tek toliko da ne bude kao što je prije bilo. Valjda po onoj kajkavskoj: (v)sako leto ima nekaj novega.

P. S. Kad sam već tako (raz)blažena u društvu svetaca i svetica, skrušeno molim svoje sustanare iz prizemlja ove stranice za oprost što sam im u prošlom broju Vijenca debelo sjela na glavu i prignječila ih količinom svoje pameti. Kajem se od svega srca i tvrdo obećajem da ću se popraviti i da neću više griješiti – barem opsegom.