Sučeljavanje vidljivog i nevidljivog

Strategija splitskoga kipara Lorena Živkovića Kuljiša (1973) zasniva se na suptilnom konotiranju izražajnih i asocijativnih mogućnosti sučeljavanja materijalne i nematerijalne (mentalne) stvarnosti sa snažnom refleksijom na osvještavanje prostora, kojega tretira ne kao pozornicu na kojoj se djelo ostvaruje već kao njegov integralni dio. Aktualna Živkovićeva izložba u Galeriji I. Gliptoteke HAZU na kojoj predstavlja četiri djela ostvarenih u različitim medijima (Poveznica, Okruženje, Modeli i Poveznica, 2010) nastavak je te strategije.

Iz postava izložbe / Snimio: Marko Ercegović

Autor u radovima poseže za minimalnim intervencijama, poput gradnje niskoga betonskoga podija koji povezuje tri stupa u zagrebačkoj Galeriji VN (izložba Stand By, 2008). No i najmanjim odmakom on postiže usuglašenost djela koje idejom i formom (napinjanje luka, postavljanje skulpture odlivene u gipsu unutar apside – izložba u Galeriji svetoga Krševana, Šibenik, 2006) preoblikuje i resemantizira okoliš te privlači promatrača integrirajući ga u rad i okoliš.

Komunikacija unutar longitudinalnoga prostora dvorane Galerije I. organizirana je nenametljivo, s dosljednom logikom inscenacije. Rahlo postavljene u cik-cak liniji, fotografske sekvence, nasumični, slučajni izbori prizora na splitskim ulicama (Poveznice), nagoviještaju apsolutnu višeznačnost uspostavljanja određenoga narativa, odnosno prepoznavanja uzročno-posljedičnih veza između pojedinih kadrova. Njihov dokumentarni karakter podrazumijeva istinitost, hiperdmenzioniranost asocira suvremene metode oglašavanja, odnosno urbane komunikacije, a njihova prozračnost (gledajući u fotografije naziremo okolni prostor u kojem su smještene) dodatno relativizira sigurnost jednoznačnoga tumačenja.

Sljedeći segment izložbe, rad Okruženje, sastoji se od kratka filmskoga zapisa kretanja grupe ljudi u eksterijeru, kojega je autor snimio kamerom u ruci opisujući pun krug oko sebe. Svaki kadar filmskoga zapisa, navodi u tekstu kataloga Mladenka Šolman, tretiran je kao samostalan motiv, precrtan je, a crtež je skeniran i u ponovnoj montaži stavljen odmah iza kadra filma koji je poslužio kao predložak. Isto je učinjeno i sa sljedećim kadrom, tako da je svaki kadar filma, tumači Šolmanova, dobio ponovljenu crtačku varijantu. Crtačkim postupkom Loren istovremeno postulira crtež kao osnovicu umjetničkog i komunikacijskog (!) čina i kao metodu ponovljenog, proživljenog, osviještenoga percipiranja prostora i drugoga – pojedinca s čijim se (životnim) gibanjem isprepleće naše gibanje. Rad čiji ritam hipnotički privlači pozornost gledatelja može se iščitati i kao humanistički iskaz, vrednovanje neponovljive vrijednosti ljudskoga bića i načina na koji njegova realnost oblikuje i reflektira realnost svijeta koji dijeli s drugima.

Niz Modela, umanjenih replika nosača koje diktiraju ritam i vizualnu prepoznatljivost i snagu dvorane, čini osobitu, zapravo osobnu reakciju na prostor. Site specific intervencija, koja na stanovit način dirigira smjer unutar izložbe, simbolizira autorovu poniznost spram konteksta na koji se poziva. On se s njime ne nadglasava (što je počesto veoma primamljiva, no posve neuvjerljiva metoda), već se usuglašava. Unošenje pokreta, rotacije objekata, ponovno sugerira ideju policentričnosti sustava – univerzuma, društva, sustava koji tvore umjetnik – umjetničko djelo – promatrač...

I konačno, na sjevernom zidu, postavljen je rad Pozadina. On se sastoji, kazuje Šolmanova, od crno-bijele fotografije morskoga horizonta isprintane na prozirnoj samoljepljivoj foliji, zalijepljenoj izravno na zid te osvijetljenoj trima reflektorima s filterima crvene, zelene i plave boje koje u točki spajanja (na fotografiji) daju bijelu, neutralnu boju. Ili kako će sam autor objasniti: „U ovom radu iluzorna situacija transparentnosti (pojam koji se danas toliko voli koristiti), otvorenosti pogleda koju omogućava prozirnost podloge fotografije suprotstavljena je fizičkoj činjenici zida.“ Pozadina zaključuje izložbenu cjelinu relacionirajući se prema ostalim segmentima kao njihov kontrapunkt. Usporedimo recimo transparentnost te sekvence, njezino poništavanje konkretnošću zida na kojem se sve zaustavlja, transparentnosti Poveznica koje multiplikacijom naznačuju prostor slobode. Nadalje Poveznice kao i Okruženje nizanjem sekvenci (a uostalom i Modeli su niz sekvenci!) otvaraju međuprostor, rastvaraju samu, konkretnu i apstraktnu, materiju djela. Nakon interpunktivnog slijeda (zarez, točka zarez) koji upućuje na nastavljanje, dolazimo do točke ili uskličnika, jasne naznake koja nas zaustavlja, usredotočuje na egzistencijalnu opomenu neponovljivosti trenutka. Bezazlenost, nedramatičnost prizora zapravo pojačava izražajnost sadržaja djela.

Artikulacija svjetla u izložbenom prostoru sačinjava važnu poveznicu između radova i potkrepljuje njihovo potpuno prisvajanje prostora, točnije poistovjećivanje prenesenih splitskih prostora s prostorom Galerije I. Svjetlost naznačuje stalno kliženje i protočnost između višestrukih preklapanja stvarnosti koje iščitavamo iz segmenata i cjeline. Potpuna promišljenost načina na koji se nekoliko tematskih segmenata međusobno nadovezuje i prisvaja prostor potvrđuje ovu izložbu kao autorov dosad najzreliji projekt.