REDATELJI O GAVELLINIM VEČERIMA

Želimir Mesarić

Autorska manifestacija

Gavelline večeri su, prema mojem mišljenju, iznimno potrebna i korisna manifestacija. One su jedini festival u Hrvatskoj koji nudi pregled recentnih kazališnih dostignuća u svim kazalištima i u svim kazališnim žanrovima. Selekcije su svake godine podređene hvali ili prigovoru, no smatram da je jedini način na koji se mogu napraviti taj da ih radi jedna osoba. A kako je to onda neka vrsta autorstva, tada to treba kao autorstvo i poštivati. Naravno da će netko moći misliti i da su mogle biti drukčije. Gavelline večeri nama iz Zagreba omogućuju da u desetak dana pogledamo predstave ostalih hrvatskih teatara koji se, svi redom, trude da – s obzirom na okolnosti – naprave predstave kako znaju i umiju. Isto tako to je, s obzirom na nedostatak sredstava, jedinstvena mogućnost da kazališta izvan Zagreba ipak gostuju u glavnom gradu i da se mogu usporediti s ostalim kazalištima. Mislim da su dobrodošla i gostovanja iz drugih, susjednih zemalja, jer smo svi mi kazalištarci na neki način znatiželjni.

Janusz Kica

Svečanost teatra

O Gavellinim večerima mislim sa simpatijom. Sviđa mi se jednostavnost ideje koja stoji iza te kazališne manifestacije. Eto, u nekoliko dana, na jednom mjestu, sažeto, hrvatski teatar slavi svoju različitost. Bez pretenzije i bez zavisti. Čini mi se. Nekako svečano. Usprkos svemu. Može li biti nešto ljepše? Pogotovo u vremenu u kojem je kultura postala žrtva tržišnih relacija, o vrijednosti stvari pokušavaju nas uvjeriti mediji, a o kazalištu se piše uglavnom s gađenjem.

Gavelline večeri vidljiv su dokaz da kazalište živi, podsjećaju nas da se u mnogim gradovima Hrvatske svake večeri diže zastor i da postoji dovoljna količina ljudi koji se bore za opstanak teatra. To je činjenica koja se ne podrazumijeva sama po sebi. Zagrepčani, jasno, najviše profitiraju od Gavellinih večeri, ali mislim da je susret sa zagrebačkom publikom uzbudljiv i za gostujuće ansamble, a možda i kreativan.

Osobno bih želio da uz predstave ima mjesta i za rasprave, susrete sudionika predstava s publikom, za tzv. okrugli stol, za dijalog.

Nisam siguran da baš ovaj festival treba biti natjecateljskog karaktera. Guranje teatra u utakmicu čini mi se suvišnim, to je kategorija iz svijeta sporta gdje se postignuća ipak mjere drukčije. A ako se već bez nagrađivanja ne može, rado bih vidio da se umjesto nagrade za najbolju predstavu osnuje npr. nagrada za mladoga glumca, mladog pisca, mladog redatelja... kako to primjerice prakticira festival Berliner Theatertreffen. Dakle, nagrada kao potpora, poticaj, motivacija za mlada umjetnika, jer sam poziv predstavama na Gavelline večeri već je neka vrsta priznanja.

Miran Kurspahić

Bez najboljih

Bit ću već pomalo uobičajeno naivno iskren i ishitren, pa priznati kako izuzev pobjedničke predstave Garaža Ivice Buljana nisam pogledao nijednu drugu izvedbu na ovogodišnjim Gavellinim večerima. Zapravo ni tu predstavu nisam pogledao u sklopu festivala, nego davno prije na premijeri. Zapravo, bit ću još brutalnije iskren, pa priznati kako do ove godine, kada smo pozvani da s predstavom Žrtve zemljopisa 2 – Povratak žrtve; koja je, vjerujte mi, fantastična i trebate je pogledati; nisam obraćao osobitu pozornost na ovu smotru. Iznimka se dogodila prije koju godinu kada je zahvaljujući Gavellinim večerima u Zagrebu igrao Frljićev Turbofolk.

Razlog tomu nije moja neukost, neupućenost, nehtijenje ili prepotencija. Kunem se, čak sam pokušao uloviti žrtvu za Peera Gynta, ali jednostavno se nitko nije dao. Pravi je razlog kruta hrvatska realnost u kojoj su nezavisnoj kulturi, kojoj i sam pripadam s obzirom da predstave radim u Teatru ITD – Kulturi promjene, srezali sredstva za čak 26 posto. Stoga sam prisiljen zarađivati kruh naš svagdašnji u nekim drugim vodama mimo kazališta, i ne stigoh se kulturno uzdizati u tim večernjim satima. I kakav sam ja sad to uzor mladim nadolazećim pupoljcima s Odsjeka kazališne režije i radiofonije ADU? Nikakav, kažem vam – nikakav.

No evo, za ovu prigodu, informirao sam se i saznao o čemu je tu zapravo riječ. I sada znam kako su Gavelline večeri festival informativnoga karaktera koji okuplja najbolje od hrvatskoga kazališta iz tekuće sezone. E sad, jeftinu kurvu poput mene veseli svaki poziv na neki festival, makar i u vlastitome gradu. A kako imam predstavu koja se bavi hrvatskim kulturnim kompleksom, pomalo apsurdno gostovanje u teatru nekoliko stotina metara niže od matičnoga nekako bizarno i točno podcrtava upravo tu temu. Biti uvršten u skupinu ponajboljih, makar i u državi kao što je ova, godi svačijem egu, no ne bih se tako olako razbacivao s tim pridjevom u slučaju ovogodišnjih predstava. Jer unatoč cušpajzu selektiranih produkcija („Profil 25. Gavellinih večeri je različitost“, kaže selektorica), koji je jasan i neupućenom poput mene, prisiljen sam primijetiti kako su zaobiđeni neki naslovi i ponajbolji autori, koji, ako ne samo kvalitetom, a onda zaslugom inozemnih gostovanja zaslužuju da se nađu u selekciji Gavellinih večeri.

Prije bih rekao da možebitna kvaliteta ovog festivala leži u tome da zagrebačkoj publici nudi presjek ukupnoga hrvatskog kazališta, sa svim njegovim prednostima i manama, koje rijetko nudi ushite, ali često bolno otrežnjavajuću spoznaju gdje živimo i tko nam i za koga režira.

Ponuda i potražnja. Pa ste tako na ovogodišnjem izdanju večeri imali priliku vidjeti paletu mainstream-redatelja od Pare, Magellija, preko Brezovca, Buljana, pa sve do moje malenkosti. Alternativni ili alternativniji autori su izostali, no pitanje je koliko i da li ih u Hrvatskoj uopće i ima.

Aleksandar Popovski

Apsolutno potreban festival

Mislim da su nam festivali apsolutno potrebni. To je sve češće pitanje koje se postavlja u Sloveniji, Hrvatskoj, Srbiji i Makedoniji, ali u odgovor sam siguran. Treba ih imati i trebaju nam. Drugo je pitanje kakvi trebaju biti. Koji treba biti njihov sadržaj?

Prije nekoliko godina bio sam pozvan na festivalu u Wrocławu. Taj koncept činio mi se jako zanimljivim. Bila je to uža selekcija najboljih poljskih predstava u kombinaciji s nekoliko predstava iz Njemačke, Češke, Slovačke i još nekih susjednih zemalja. Uglavnom, takav festival na kojem se domaća produkcija uspoređuje, ne sama sa sobom, nego s predstavama iz neke šire regije, gdje se preklapaju različite estetike i stječe uvid u širu sliku teatarskih događaja činila mi se konceptom vrijednim pažnje.

Znam da se tu postavlja ključno pitanje, a to je na kojem će se festivalu ocjenjivati domaći autori? To sve muči. Ali to je sve zajedno prilično slaboumno. Sve bivše YU-republike u nekom su širem smislu male sredine, koje svake godine u okviru svoga nacionalnog festivala dijele između sebe nagrade i svi se vrte u krug. Ne kažem da je to loše, ali ne mislim ni da je dobro. To se polako pretvara u incestuoznu zabavu. Dio kulturne javnosti ustrajava na tom nacionalnom zatvorenom krugu, ali to su uglavnom autori koji se boje za vlastitu veličinu. Ako želimo da nam se nacionalna drama i teatar razvija, moramo izaći iz vlastitih ljuštura i otvoriti se nekoj široj javnosti. Da – Makedonija će morati dati nagradu srpskom, hrvatskom, bugarskom ili grčkom autoru za najbolju predstavu. Da – i ta nagrada bit će novčana i Grci će taj novac odnijeti sa sobom. Male se sredine boje da ih veće ne pojedu, ali to je neko ulaganje na dulje staze. Kad poslije nekoliko godina napravimo predstavu koja se može uspoređivati s predstavama iz šire regije, podigli smo razinu vlastitoga nacionalnog teatara.

Festivali su u ovom nejasnom vremenu za sve, pa i za teatar, jako bitni jer okupljaju na jednom mjestu ljude koji se bave i stvaraju nešto što je iznimno bitno za svako društvo. Kad smo zajedno, mi pijemo, pjevamo, plačemo i smijemo se, i smišljamo stvari koje čine život podnošljivim. To onda to dolazi vidjeti publika i raduje se ili plače s nama. Bez toga nam ostaje samo dnevnik na televiziji. Pa sad vi vidite.

Branko Brezovec

Nevažan festival

Nemam nikakvo posebno mišljenje o Gavellinim večerima. U zadanom kontekstu hrvatskoga glumišta, one su jednako irelevantne kao i sve ostalo. Činjenica da je moja predstava selektirana ne mijenja na stvari ništa, jer je festival nevažan, ne nudi nijednu vrstu izazova čak ni, na primjer, diskusijama, a takav mu je bio i žiri.