Razumno rješenje preseljenja

Nakon sedam festivala održanih u Studentskom centru, Zagrebački filmski festival osmo je izdanje dočekao s glavnim programom u kinu Europa i s nekoliko ostalih lokacija raštrkanih po raznim dijelovima grada. Unatoč recesijskoj godini i sa znatno smanjenim budžetom, osmo izdanje festivala posjetilo je zadovoljavajućih 25 tisuća posjetitelja, što je, prema riječima producenata festivala, oko dvadeset posto manje nego prije. Unatoč financijskim problemima, uspjelo je ipak ostvariti dobar igrani program, koji se tradicionalno sastojao ili od debitantskih ostvarenja (od jedanaest filmova njih je bilo šest) ili od drugih filmova u karijeri autora (preostalih pet ostvarenja). Festival je tako ostao vjeran svojoj poetici dovođenja europskih i svjetskih manje poznatih autora, na što je publika od njegovih početaka naviknuta.

Društvene aktualnosti i (pre)malo smijeha

Film otvaranja, Razumno rješenje švedskog autora Jörgena Bergmarka, priča je o Erlandu i njegovoj ženi Maj, koji u lokalnoj crkvi u slobodno vrijeme vode tečaj o bračnim problemima. Kada se Erland zaljubi u Karin, ženu svoga prijatelja Sven-Erika svi četvero pokušat će naći razumno rješenje novonastale situacije. Odlučuju se na zajednički život koji s vremenom većinu likova dovodi do ludila. Uspješno razvijenih odnosa među likovima i dobro okarakteriziranih istih te vješto stvorene komorne atmosfere, film pokazuje da za neke situacije i osjećaje, poput strasti, ljubavi i ljubomore, ne postoje racionalna rješenja.

Kadar iz pobjedničkog filma Pljačkaš

U središtu rumunjskoga filma Medalja časti Calina Petera Netzera je 75-godišnji Ion koji pokušava popraviti narušene odnose sa ženom i sinom. Iznenada, Ionu država dodjeljuje medalju za zasluge u Drugom svjetskom ratu. Ta će medalja s vremenom postati simbol smislenosti njegova života i njezina će važnost postati mnogo veća od realne. Dugi kadrovi, zaštitni znak rumunjskoga novog vala, ovdje su u većini slučajeva izbjegnuti, a i tempo je priče zamjetno brži. Ipak, hiperrealizam u prikazivanju svakodnevice likova i birokratskih problema s kojima se susreću svrstavaju djelo u možda ne toliko tipično, ali zasigurno prepoznatljivo ostvarenje spomenute kinematografije.

Novozelanđanin Taika Waititi, čiji je film Orao protiv morskog psa prikazan na ZFF-u 2007. i nakon toga neobjašnjivo pridobio velik broj obožavatelja, ove se godine vratio nešto boljim ostvarenjem, filmom Boy prikazanim u glavnoj konkurenciji ovogodišnjeg Sundancea. Radnja filma odvija se 80-ih na Novom Zelandu i prati dječaka Boya, čiji se ekscentrični otac iznenada vraća kući nakon nekoliko godina. Nakon što oca pobliže upozna, dječakovi se ideali o njemu počinju rasipati i Boy shvaća da mu je otac zapravo propalica. Iako ozbiljne tematike, film je simpatična i na trenutke domišljata komedija koja se po izlasku iz kina ipak brzo zaboravlja.

Novi film prošlogodišnjega pobjednika festivala, Izmišljene ljubavi Xaviera Dolana, prati Francisa i Mary, dvoje prijatelja koji se zaljube u istog mladića, Nicka. Francisova i Maryina opsesija prouzrokuje raspad njihova prijateljstva. Unatoč vizualnoj privlačnosti filma, koja potvrđuje neosporiv Dolanov talent, film je ipak prilično slabo ostvarenje čiji kadrovi na trenutke preuzimaju ulogu stranica modnog časopisa umjesto da služe naraciji i izgradnji ionako slabe filmske priče. Prepun slow motiona i nadahnuća preuzeta iz Wong Kar-Waijevih djela, film je svejedno uspio privući pozornost brojne zagrebačke publike.

Za neke situacije ne postoje razumna rješenja

(kadar iz filma Razumno rješenje)

Ovogodišnji njemački kandidat za Oscara, drama Kad odemo, slab je dugometražni prvijenac redateljice Feo Aladag. Film prati Turkinju Umay (vrlo dobra Sibel Kekilli) koja se, nakon što sa sinom napusti muža, vraća svojoj obitelji. Nakon što je vlastita obitelj zbog te odluke odbacuje, započinje njezin životni pakao. Film kroz njezin životni put oštro kritizira patrijarhalizam te općenito tradicionalni društveni sustav koji potiče nejednakost spolova. Premda plemenite ideje, izvedba ostavlja mlak dojam. Na trenutke prepun nelogičnosti u postupcima likova, film je obilježen brojnim elementima tragedije, fatalizma i prevelike patetike.

Još jedno osrednje ostvarenje došlo je iz Švedske. Riječ je o filmu Sebbe Babaka Najafija. Također društveno aktualan, film progovara o socijalnoj neprilagođenosti srednjoškolca Sebastiana (Sebbea), koji živi s majkom. Kao žrtva bullyinga, Sebastian se odlučuje na drastičan potez osvete školskim kolegama koji na kraju ipak neće imati hrabrosti ostvariti. Nejasno i nelogično odbačen od majke kao posljednjeg utočišta Sebastian bježi u nepoznato. Sasvim prosječna europska drama, Sebbe je film obilježen jednostavnim metaforama te težnji ka realističnošću dočaranoj brojnim kadrovima kamere iz ruke.

Film koji me ugodno iznenadio u Puli, Šuma summarum Ivana-Gorana Viteza, nakon drugoga gledanja nije ništa izgubio. Riječ je o vrlom dobru žanrovskom trileru, satiri suvremenoga društva u maniri već toliko puta spomenuta Oslobađanja Johna Boormana i Južnjačke utjehe Waltera Hilla. Šteta što film nije osvojio nagradu, bila bi zaslužena, a i dobra dodatna promocija za probuđeni hrvatski film pa bi možda naše filmove prihvatili i u Sarajevu.

Kad smo već kod Sarajeva, ovogodišnji pobjednik spomenutoga festivala pokazao se kao jedno od najslabijih ostvarenja osmoga ZFF-a. Tilva Roš, srbijanskog redatelja Nikole Ležaića, film je o dvojici prijatelja (Toda i Stefan) i djevojci Dunji koji ljeto provode na skejtu i u autodestrukciji snimajući se pritom u stilu Jackassa. Mješavina Paranoid Parka Gusa Van Santa i sličnih američkih nezavisnih filmova, film monotono tematizira problem izgubljenosti jedne generacije. Jedino zanimljivo u filmu autentične su snimke njihovih vrlo kreativnih izvedbi kada je riječ o spomenutom Jackassu.

Zimska kost, drugo dugometražno ostvarenje Debre Granik, u Zagreb je došao s glavnom nagradom iz Sundancea. Film prati sedamnaestogodišnju Ree, koja krene u potragu za nestalim ocem jer je on založio obiteljsku kuću kao jamčevinu za izlazak iz zatvora. S obzirom na bolesnu majku te brata i sestru o kojima treba skrbiti Ree je prisiljena uzeti stvar u svoje ruke. Žanrovska je to mješavina drame i trilera obilježena hladnim bojama kadra, vrhunske atmosfere i gotovo besprijekoran.

Iznenađenje na kraju

Pobjednik ovogodišnjega festivala austrijski je film Pljačkaš njemačkoga redatelja Benjamina Heisenberga. Film je utemeljen na istinitoj priči o Johannu Rettenbergu, koji vodi dvostruki život uspješna maratonca i pljačkaša banaka. Njegova opsesija i ovisnost o adrenalinu tragično će završiti. Film je korektno ostvarenje, s nekoliko zanimljivih detalja, odličnim glavnim glumcem Andreasom Lustom i vrsno režiranim krajem. No, unatoč tomu, ne pripada u bolja ostvarenja ovogodišnje konkurencije, tako da se glavna nagrada pokazala kao svojevrsno iznenađenje.

Samantha Morton, zagrebačkoj publici poznata kao glumica iz Spielbergova Specijalnog izvještaja i Corbijnove Kontrole, predstavila se svojim prvim režijskim ostvarenjem, dramom Nevoljena. Priča je to o djevojčici Lucy, koja, neželjena od majke i žrtva nasilnog oca, završava u dječjem domu. Film naturalistički prati njezino snalaženje u novonastalim uvjetima s često rabljenim motivima britanske kinematografije – gubitništva, ostavljenosti i osamljenosti. Solidan debi Samanthe Morton sa zanimljivom ulogom boja u filmu najdojmljiviji je ipak po izvrsnu ostvarenju glavne glumice, mlade Molly Windsor.

Dok se za glavnu nagradu u dugometražnoj konkurenciji može reći da je iznenadila, slab kratkometražni program od početka je bio obilježen talijanskim filmom Rita autorskoga dvojca Antonija Piazze i Fabija Grassadonije. Iznimna ugođaja, usmjerena na pogled i pokrete očiju slijepe Rite, film je vrhunski režiran. U nizu krupnih planova prikazan je specifičan svijet slijepe djevojčice, obilježen nužno pojačanom uporabom drugih osjetila.

Na zatvaranju osmog ZFF-a izvan je konkurencije prikazan novi film Danisa Tanovića Cirkus Columbia, snimljen prema romanu hrvatskoga pisca Ivice Đikiće. Puna dvorana, koja nije bila toliko čest slučaj tijekom festivala pokazala je da dobar dio publike festival doživljava kao event, ne mareći previše za filmove, što nam nije bilo nepoznato i otprije. Izgubio je festival nešto od svoje dosadašnje čari preselivši glavni program iz Studentskog centra u kino Europu, ali na kraju je opći dojam da iza sebe imamo još jedno dobro izdanje ZFF-a koji, ako ništa drugo, pruža priliku za gledanje nekoliko zanimljivih ostvarenja koja bi inače zasigurno ostala nepoznata hrvatskoj publici.

Vladimir Šeput