Razglavio se svijet…

Mira Muhoberac

Ovogodišnje, 25. po redu Gavelline večeri, u trajanju od 18. do 29. listopada 2010, većinom na pozornici matičnoga, Gradskoga dramskog kazališta Gavella, započele su predstavom Jeana Geneta Služavke (zašto ne Sluškinje?!) Kazališta Marina Držića iz Dubrovnika u režiji pripadnika Gavellina redateljskoga kartela Georgija Para, dramom tzv. teatra apsurda koja inscenira stvarnu epizodu iz pariške crne kronike četrdesetih godina prošloga stoljeća, u kojoj sestre sluškinje okrutno ubijaju bogatu gazdaricu, što skandalizira tadašnje društvene krugove, koji pokazuju sve silnice razrađene licemjernosti u okruženju beznađa. Svečano zatvaranje dogodilo se uz gostujuću predstavu Jugoslovenskoga dramskog pozorišta iz Beograda koja je, izvan konkurencije za nagrade, u kojoj su tradicionalno bile predstave hrvatskih kazališta premijerno izvedene u prošloj kazališnoj sezoni, prikazala recentnu dramu mladoga hrvatskog dramatičara Ivora Martinića naslovljenu Drama o Mirjani i ovima oko nje u režiji Ive Milošević, praizvedenu upravo u Beogradu, na pozornici Teatra Bojan Stupica 18. veljače 2010, koja teatar apsurda povezuje sa svakodnevno, doslovno realiziranim, ali i groteskno-tragedijski pokazanim postdramskim obzorjem u kojem protagonističina mama biblijskoga imena Veronika najavljuje svoju buduću smrt.

Teške teme i svijet bez duše

Predstave ovogodišnjih Gavellinih večeri povezane su teškim temama kojima se svakodnevno susrećemo iz rakursa otpora prema slušanju i odnosu poslušnosti služenja, uočavajući licemjerne interpretacije normi koje postavlja društvo i vlast. Teme su to koje nudi svijet bez duše, u kojima moralna i društvena posrnulost postaje sve očitijom, pa se kazalište prikazuje cinično teatraliziranim travestijskim igrama slugu i gospodara koje mogu i često imaju tragične posljedice. Okovani Galileo u režiji Branka Brezovca preseljen u gledalište i na pozornicu Gavellina kazališta iz matične Gorgonine dvorane u Muzeju suvremene umjetnosti (koprodukcija: Laboratorio Nove, Firenca, Iniziative Teatrali, Campi Bisenzio, HNK Ivana pl. Zajca, Rijeka, Eurokaz, Zagreb i MSU, Zagreb) umjesto dalekozorske igre umjetnošću i znanošću pokazuje zarobljenost voajerskoga promatranja grotesknih figura i glasova Eshilove i Prometejeve tragedije, Brechtova teksta i Nećakove glazbe u pomislivu zatvoru. Breza Slavka Kolara i Borivoja Radakovića u režiji Želimira Mesarića (Hrvatsko narodno kazalište u Varaždinu) prikazuje bolnu okovanost nemogućnosti uspostavljanja ljubavi u precizno redateljski ostvarenu premještaju prostora života i smrti, s ponovno grotesknim osjećajnim rekvizitarijem (pura postaje važnija od vlastite žene, a osjećaji odlaze u nebo).

Prizor iz predstave Peer Gynt

Prostor nadrealnosti u svijetu izmičućega uporišta odlučan je i za golemu Gavellinu predstavu Peer Gynt prema drami Henrika Ibsena u režiji Aleksandra Popovskoga u kojoj Ozren Grabarić u naslovnoj ulozi pokazuje svu križolikost i trpnju današnjega svijeta razapeta između ideala i pritiska stvarnosti. Otprilike jednako duga predstava Bjesovi prema romanu Fjodora Mihajloviča Dostojevskoga režiji Janusza Kice (prikazana na sceni matičnoga, Hrvatskoga narodnoga kazališta u Zagrebu) subjektovu ili protagonistovu krivnju i muku prikazuje raslojavanjem duše, zatvorskih stanova i hladnih prostora što se pokušavaju rastvoriti u društvenu preobrazbu, prosvjed, revoluciju. U predstavi Udarac, nastaloj prema tekstu Andresa Veilea i Gesine Schmidt, konkretizira se događaj iz novootvorene beskonačne crne kronike: ubojstvo vlastita prijatelja, mladoga Židova, pripadnika hip-hop scene i krivnja mladih neonacista predočena je, u režiji Martina Kočovskoga (PlayDrama, Split) u istotrenutnom prikazivanju sudskoga ispitivanja, zatvora, obiteljske situacije i grafitnih ocrta što uprizoruju moguće razloge i uzroke takva skandaloznoga ponašanja i zločina.

Angažirano kazalište

Žrtve zemljopisa 2: Povratak žrtve autora Mirana Kurspahića i Rone Žulj i redatelja Mirana Kurspahića (Teatar &TD, Zagreb) u provokativnoj predstavi stavljenoj na marginu kazališta, na Scenu Atrij, sarkastično i djelomice agresivno raskriva ideologeme hrvatske društvene, političke i edukativne scene. Hamlet Williama Shakespearea (HNK u Splitu na pozornici HNK-a u Zagrebu) započinje kolektivnom fotografijom smrti mogućih političkih vođa, a završava dolaskom gotovo dječaka Fortinbrasa, koji će vladati svijetom nakon stvarnosti koju su obilježila fotografska i videosjećanja na smrti, duhove i ubojstva. Balon Mate Matišića u režiji Mislava Brečića (Teatar Exit, Zagreb i Teatar 2000, Zagreb) strahotan događaj iz svakodnevice usjedištuje u balon glumačke umjetnosti, upućujući na simulakrum života bez izravnih osjećaja.

Prizor iz nagrađene predstave Garaža

Vizualno raskošan Građanim plemić, nastao prema Moličreovu i Lullyjevu predlošku (HNK, Zagreb na pozornici matičnoga kazališta) u režiji Krešimira Dolenčića klasicistički dvorac i kazalište pretvara prvo u barokno (kićeno), a zatim u političko kazalište naše suvremenosti, u kojem su sve donedavno vladali tajkuni, a koje je još ok(r)uženo prevladavajućim okvirom sveopće primitivizacije. Barbelo, o psima i djeci, prema drami srpske dramatičarke Biljane Srbljanović, u režiji Paola Magellija (Dramsko kazalište Gavella), prikazuje posljedice političkoga ili društvenoga zatvora rastvaranjem intimnih dijelova ljudskosti i svenazočne tragičnosti. U Garaži, u režiji Ivice Buljana, nastaloj prema proznom tekstu Zdenka Mesarića (Zagrebačko kazalište mladih, Zagreb i La MaMa E. T. C., New York na pozornici ZKM-a) u agresivnoj predstavi prikazuje društveno uništavanje najslabijega: djeteta, bolesnoga, pokazujući ljudsko kao životinjsko, s manje naglašenom dezalegorizacijom političke stvarnosti.

Tri Mirjane

Gavelline večeri najsnažnije je obilježilo naizgled rubno, a zapravo indikativno i snažno događanje oko njih: tri dana prije njihova ovogodišnjega početka dogodila se u susjednom Hrvatskom narodnom kazalištu, iz kojega je Branko Gavella poveo glumce početkom pedesetih godina, i jeka teatra apsurda u stvaranje novoga, Zagrebačkoga dramskog kazališta, danas Gavelle, kao manifestan i konkretan prosvjed tad patetičnoj haenkaovskoj en face glumi i u želji za stvaranjem suvremenoga repertoara i kazališta, prikazivanjem Becketta, Ionesca, Kaštelana... hrvatska praizvedba Martinićeve Drame o Mirjani i ovima oko nje, koja je nakon praizvedbe u Beogradu drugi put izvedena u Ljubljani, u Mestnom gledališču, 4. ožujka 2010. u režiji Dušana Jovanovića, a treći put u Zagrebu nedavno, 15. listopada, u režiji redateljice mlađega naraštaja Anje Maksić Japundžić. Upravo tom dramom, u izvedbi kazališnih gostiju iz Beograda, zatvorene su Gavelline večeri, uz gromoglasno i dugotrajno odobravanje publike. Koliku vrijednost tomu tekstu daje naša suvremenost, svjedoče ugledna kazališta koja ga izvode, renomirani i mladi nagrađivani redatelji, vodeće glumice: Alma Prica u HNK-u, Mirjana Karanović u Beogradu, Judita Zidar u Ljubljani. Vodstvo Hrvatskoga narodnog kazališta u Zagrebu upravo tu dramu odabire za otvaranje jubilarne kazališne sezone. Zašto i čime njezin tekst natkriljuje suvremenu prosječnost?

Kružna struktura Martinićeve drame o četrdesetogodišnjoj tajnici u nekom ministarstvu može podsjetiti na Beckettove i Ionescove drame situacija i replika što se ponavljaju u apsurdima svakodnevice naše trivijalne. Autoironizacija dramskoga pisanja, sarkastičan odnos prema metateatralnosti i kazalištu postdramskoga obzora, ponavlja se u didaskalijama i replikama, dijalogu i životu koji prolazi mimo, odlazi i dolazi, kao da je život dramska osoba koja se ne zapaža. Događanjem oko, mimo, iza dramskoga subjekta (što je dobro riješeno u beogradskoj predstavi postavljanjem zida zgrade iza kojega, na prozorima, izviru osobe iz sjećanja i prošlosti), iza protagonistice koja ispija kavu i čeka da život prođe, uspostavlja se dramatičnost beznađa, depresije i prepuštenosti ovima (neimenovanima, nekomunikabilnima, prolaznima) oko Nje.

Minimalistička dramaturgija s preciznim rit-mom rečenica i izmjenjivanja događanja u ritmu svakodnevnih poslovnih, školskih, bolničkih obveza i u ritmu ispijanja kave vrijednost ima u prolazu iza: iza subjekta, iza kronotopa sadašnjosti, u prostoru sjećanja, žudnje, boli, nesigurnosti, u duhovitim replikama koje se ubadaju u život pokušavajući liječiti njegovu nepodnošljivu lakoću – težinu trajanja. Zrcalna drama, premda naizged filmski mozaikalno razlomljena i montažno strukturirana, odjekuje tišinom u kojoj se osluškuju glasovi, duše i duhovi, neobičnim spojem podsjećanja na bolne situacije iz Shakespearea i Čehova. Soul-struktura određuje i žanrovske poticaje i poveznice s jazz-strukturom dramâ drugoga snažnoga autora naše suvremenosti, Mate Matišića. Autor Ivor Martinić skromno je sjedio s publikom u Gavellinu gledalištu za vrijeme beogradskoga gostovanja, i skromno je s publikom izašao iz gledališta. Nitko ga nije pozvao na poklon, nitko na aplauz, nije dobio cvijet...

Glumci gubitnici

Izbornica 25. Gavellinih večeri Lada Martinac Kralj središtem koncepcije imenuje događaj nastao iz pokušaja izbjegavanja klišeiziranih scenskih rješenja. Viđene događajne predstave pokazuju dosta neodređenu, zbunjujuću sliku hrvatskoga kazališta koje se u događaju uvijek ne odlučujuće za etično, ali više od svega dosta kaotičnu sliku redateljskih poetika i ideologija. U svemu tome najteže se snaći glumcima. Izrazito angažirani i motivirani, daju sve od sebe za obranu teksta, režije i predstave, ali često propuštaju (ili za to nemaju prostora ili to ne odgovara nekoj koncepciji) dati suptilne, nježne i emotivne trenutke vlastita bića. Nelagodna slika koju pruža većina odgledanih predstava ne bi bila moguća bez tih krhkih stvorenja naše suvremenosti, izvrsnih hrvatskih glumaca. Bilo bi nam znatno draže da je pružena disciplinirana sloboda razrađenim glumačkim poetikama (poput onih sjajnoga Livija Badurine). «Razglavio se svijet. Što se baš ja rodih da ga dovodim u red...».

Najdiscipliniraniji dio ovogodišnjih Gavellinih večeri bila je strpljiva publika, uprava i marketing Zagrebačkoga dramskoga kazališta Gavella, koji su svoj dio odradili uzorno, nimalo zbunjujuće. Festivalski žiri (Asja Jovanović, Helena Braut, Pavlica Bajsić, Dario Harjaček, Frano Đurović) najboljom je predstavom proglasio Garažu.