Ponistra i prozor

Što se vidi s ponistre, to svatko zna: vidi se Šolta, pa mnogi ljudi i znaju za Šoltu samo po tome što se ona u pjesmi vidi s neke – zacijelo splitske – ponistre. Već je teže ukratko reći što se vidi s prozora, jer odande se može ugledati pročelje susjedne zgrade, krovovi u obližnjoj ulici, tvornički dimnjak, ili, u najboljem slučaju, obrisi brda što se diže nad gradom. Pri tome, Šolta je od ponistre udaljena više od sedam morskih milja (oko trinaest kilometara), a iza nje se za vedrih dana može nazrijeti Hvar, pa čak i Vis. A od prozora su one fasade, krovovi i dimnjaci – čak i brda – udaljeni stotinjak metara, rijetko više od toga.

I, to je glavna razlika u vidicima između sjevera i juga. Na Sredozemlju su horizonti uvijek vrlo široki i uvijek je riječ o desecima kilometara: praktički iza svakoga ugla puca pogled na nešto što se nalazi u drugoj općini, u drugoj županiji, čak i u drugoj državi. Zato se s one iste Šolte može bez problema promotriti pedesetak kilometara udaljeno Biokovo, dok se s Visa često vidi Italija. Na kontinentu su pak vidici uvijek skučeni, čak i u onim mjestima koja se diče lijepim krajolicima. Jer, uvijek nešto smeta: rastu na horizontu nekakva stabla, ili je teren valovit, ili se ispriječila kakva građevina. A i onda kad svega toga nema, barem je vrijeme magličasto, pa se opet ne vidi osobito daleko.

Samo se po sebi razumije da ta razlika silno utječe na ljude i na njihov odnos prema svijetu. Onaj tko sa svoje ponistre vidi Šoltu – a Šolta je tu, dakako, tek simbol za sve otoke i sve daleke vidike – neće odoljeti da do Šolte ne otplovi. To će ga pak odvesti do drugoga otoka, pa do trećeg, i uskoro će mu cijeli naš akvatorij biti kao vlastita dnevna soba, da se ne kaže tinel. A kad se to jednom dogodi, onda više ni Sicilija i Gibraltar nisu daleko, a nakon toga slijedi Argentina ili Australija. Ničega sličnog nema na sjeveru: ako ondje čovjek i osjeti potrebu da ode do obližnjega brda, čak i da se na njega popne, neće to izazvati nikakve osobite posljedice, jer iza brda će opet ugledati vrlo skučene vidike i neće nipošto imati dojam da je stupio u dodir s velikim svijetom.

Koliko je korjenita ta razlika, može vidjeti svatko tko promotri što se zbivalo s našim emigrantima početkom 20. stoljeća. Tada su se u Ameriku selili i južnjaci i sjevernjaci, ali su se južnjaci češće vraćali, ili su barem više puta posjećivali stari kraj. Jasno je i zašto je tako: njima, koji su na širokom moru kao kod kuće, nije bio nikakav problem po nekoliko puta prijeći ocean, jer to je bila tek malo dulja plovidba. Kontinentalci su, nasuprot tome, teško nalazili put povratka. Jer, prije nego što su otišli, bili su navikli vidjeti jedva tristo metara ispred sebe, te su i svijet mjerili tim mjerilom, pa su se držali svoga sela, svoga kraja, pomišljajući kako izvan zavičaja i nema drugoga svijeta, barem za njih. A kad su ipak jednom otišli, onda im je – tamo, u tuđini – bilo teško zamisliti da zavičaj uopće još postoji, a pomisao na goleme prostore koje treba prevaliti naprosto bi ih obeshrabrila.

Ali, naravno, nije sve to ni tako jednostavno kao što se čini. Jer ondje gdje postoji višak vidika (na jugu) postoji manjak prostora te se naselja grade na uskom komadiću zemlje između brda i mora. Zato su ondje gradovi vrlo zbijeni, a ulice su koji put tako uske da se ni dva čovjeka ne mogu mimoići (jedna se, u Splitu, neslužbeno zove Pustimeproć).

U isto vrijeme, ondje gdje postoji manjak vidika (na sjeveru), postoji višak prostora. U Srijemu su, primjerice, i u posljednjoj selendri šorovi široki i do 40 metara, premda za tim nema nikakve praktične potrebe, ni prometne ni kakve druge: čovjek gotovo da ima dojam kako ondje postupaju s prostorom kao s hranom te neumjereno troše i jedno i drugo.

A i za tu razliku postoji dobar razlog. Mediteranski gradovi nisu onako zbijeni samo zbog manjka prostora, nego i zbog viška vidika: stanovnici se skrivaju u one uske uličice ne bi li uspostavili ljudsku mjeru, ne bi li se nekako zaštitili od onih pustih kilometara koji ih okružuju i nasrću na njih čim samo podignu pogled. U drugu ruku, sela u ravnici nemaju onako široke ulice samo zato što je ondje dosta mjesta, pa desetak metara ne znači bogznašto, nego prije zato što se tim načinom gradnje žele nadomjestiti horizonti koji nedostaju: ako se inače ne vidi osobito daleko, neka barem kuće na drugoj strani šora budu nekakav široki vidik.

A kad je tako, onda čovjek ne može a da ne pomisli kako su vidici i prostori na osobit način povezani i kako se jedno drugim plaća. Ako želiš vidjeti daleko, morat ćeš živjeti u skučenu prostoru koji ograničava tvoje kretanje; ako želiš imati prostora da se širiš i baškariš, platit ćeš to time što nećeš vidjeti mnogo dalje od vlastitoga nosa. A ako pojmove vidik i prostor uzmemo u simboličnom značenju, smjesta će nam biti jasno kako dvije naše situacije – sjeverna i južna – s dva svoja stožera – ponistrom i prozorom – simboliziraju dva moguća odnosa prema svijetu.

Jedan od njih – onaj južni – nuka čovjeka da uspoređuje širinu svjetskih vidika sa skučenošću domaćega prostora, te ga tako potiče da se otisne u daljine i da ondje okuša sreću. Drugi pak – onaj sjeverni – daje čovjeku na znanje kako kod kuće, u zavičaju, ima dovoljno prostora za sve što bi se htjelo poduzeti i da zato taj zavičaj treba čuvati svojom prisutnošću.

Sve, dakle, ovisi o tome kako se gleda i što se vidi. Pa kad smo već kod pogleda, treba se sjetiti zašto imamo dva oka: zato da bismo dobili trodimenzionalnu sliku onoga što motrimo. Meni se čini da su za nas u Hrvatskoj ponistra i prozor ta dva oka: tek gledajući malo kroz prozor, a malo kroz ponistru, otkrivamo kakav je doista svijet u kojem živimo.