Pohvala pokudom i pokuda pohvalom

Među stilske figure bliske ironiji, dapače među figure kojima se ironični smisao povremeno ostvaruje nedvojbeno se ubrajaju antifraza, asteizam i dijasirm. Dok je antifraza mikrostrukturalna figura konstrukcije, asteizam i dijasirm su makrostrukturalne figure, i to misli. Sve tri zasnivaju se na iznimno velikom razmaku između rečenoga i mišljenoga.

Cijena? Prava sitnica!

Antifrazom se naziva takva upotreba riječi, izraza ili rečenice kojom im se pridaju značenja suprotna njihovu pravom (leksičkom) značenju. Umjesto riječi na koju se doista misli rabi se antonim, a umjesto izraza ili rečenice rabe se sintaktičke konstrukcije koje posve preokreću smisao rečenoga.

Ti si stvarno genij! (← neznalica)

Marija se bavi plemenitom vještinom. (← brutalni sport)

Kako je lijepo vrijeme. (← BaÜ je ru×no.)

Antifraza je ponajprije govorna figura. Da bi primatelj antifrastički interpretirao rečenicu Ti si stvarno genij! mora znati što joj je prethodilo. K tome, konverzacijske antifraze mogu signalizirati pojedini konektori (naravno, kao što svatko zna, razumije se samo po sebi), mimika i gestikulacija, intonacija, artificijelni govor i dr. U pisanim tekstovima suprotno značenje riječi, izraza ili rečenice ovisi o tekstnom kontekstu, a otkrivaju ga već spomenuti konektori i tipografija (kurziv, navodnici). Antifraza se pojavljuje u gotovo svim tekstnim vrstama. Nerijetko se radi o stilizaciji usmenih iskaza ili bar o sugestiji oralnosti, osobito u novinarstvu, publicistici i književnosti:

Posebno izrađena slavna lutka u novom izdanju oko vrata nosi jednokaratni ružičasti dijamant. Cijena? Prava sitnica. Vrijednost ove ‘barbike’ procijenjena je između 300,000 i 500,000 dolara. (JL, 7. listopada 2010)

„Evo, viš ga, viš Đuku Begovića... Eto, ovako ćeš i ti; samo nastavi kako si počeo...“ (I. Kozarac, Đuka Begović)

Semantičkom energijom antifraze poslužio se i Radovan Ivšić u izrazito estetiziranoj drami Kralj Gordogan, koja portretira beskrupuloznog vlastodršca koji ubija sve oko sebe (suradnike, podanike, sina, njegovu zaručnicu, stabla). Jedan od likova, Luna, rabi tu figuru u dijalogu s Gordoganom, želeći tako dobiti na vremenu i izbjeći kaznu za neplaćanje poreza:

LUNA: Imam najboljega kralja na svijetu, i on je sada preda mnom.

GORDOGAN: Ma to znam, ali sam te pitao za ovo. (Prstima pokazuje novac.)

LUNA: Što će mi zlato kad imam najplemenitijega kralja na svijetu?

GORDOGAN: Zlato!

LUNA: Najmudriji kralju, poštedi me!

Figurativnost antifraze očituje se u širem tropološkom kontekstu. Na njoj se nerijetko zasnivaju procesi eufemizacije i ironizacije. Eufemizacija pretpostavlja povoljan govor o nepovoljnome. Primjerice, ublažavajuća se antifraza pojavljuje u grčkoj mitologiji kada su božice osvete i prokletstva Erinije (Srde) preimenovane u Eumenide (Dobrohotnice) ili kada je Crno more, poznato po havarijama, prozvano Gostoljubivo more (g. Póntos Eúxeinos).

Je li slobodno malo se odmoriti?

Antifraza je najčešće uporište ironije i nerijetko se s njom poistovjećuje. Ipak, ironija je figurativna arabeska i nije svediva na afirmaciju izrečenu negacijom. Primjerice izraz drago mi je može se upotrijebiti ironično tako da ciljano značenje i bude i ne bude suprotno rečenome:

1. Drago mi je što sam morao platiti visoku kaznu policiji. (→ nije mi drago)

2. U Splitu je ovog vikenda izložba njemačkih ovčara. Jako mi je drago zbog toga. (→ svejedno mi je)

Ironija se pojavljuje u oba iskaza, s tim što je u prvom slučaju temeljena na pravoj, a u drugom na prividnoj antifrazi.

Učinci antifraze su brojni. Pošiljatelj, ovisno o kontekstu, njome može izraziti emocije u rasponu od naklonosti preko straha, srama i gorčine do prezira. Antifraza će u jednom trenutku biti razorno polemičko sredstvo, a u drugom znak opreza (uvijek se naime može kazati da nije mišljeno suprotno od rečenoga).

Krleža: Ja sam umišljena veličina

Asteizam i dijasirm poigravaju se sa smislom pohvale i pokude. Asteizam je zapravo pohvala u formi pokude, prividna ili lažna pokuda. Najčešće se interpretira kao podvrsta ironije, gdjekad kao profinjena i oštroumna šala kojom se tobožnjim prigovorom laska sebi ili drugome.

Ljutim se na tebe jer se tako rijetko viđamo.

Gospođo, imate golemu manu – prelijepi ste.

Naravno, ja sam ti neprijatelj, dušmanin, jer ti uvijek kažem istinu u oči.

U antici asteizam označava paradoksalnu samoironiju kojom govornik naizgled šteti vlastitoj stvari, te se upotrebljava samo onda kada je govornik potpuno siguran u vlastitu pobjedu. U toj se funkciji pojavljuje u uvodu knjige Moj obračun s njima M. Krleže:

Ja sam

umišljena veličina, sipač praznih fraza i hohštaplerskih bomba

i

moji proizvodi nemaju nikakva posla s književnošću.

Svi su moji junaci

degenerirani bludnici i pijanice, degenerirana i prostituirana družba.

Moja književnost je

najbrutalnija blasfemija protiv dostojanstva čovjeka.

Moja posljednja drama je

žalosna slika mog moralnog ukusa,

i ja

iza toliko godina slave (i zarade) bagateliziram provinciju.

Moje su stvari

literarna, patološka laž na granici histerije

(... )

Moje djelo je

galerija hohštaplera, varalica, razvratnika, alkoholičara i neurastenika.

Moja je duhovitost

jeftina duhovitost nekadašnjih gospodskih lakaja i priprostih parvenua.

Ja dajem svojim scenskim djelima frivolne naslove samo zato da

privučem tim imenom erotske mistike mladu i najmlađu publiku, na komad odvratnog erotskog defetizma, koji može da rastruje svojim perverzno lascivnim slikama

itd.

Prividno prisvajajući kvalifikacije polemičkih protivnika (tipografski ih naznačuje kurzivom), Krleža pokazuje izrazitu samosvijest, tj. uvjerenje da protivnici nikako i ni u čemu ne mogu biti u pravu. Indikativno je da ne navodi njihova imena, posredno tako sugerirajući da nisu zavrijedili ni odgovor ni raspravu. Pisac zapravo asteizmom poziva čitatelja na zadovoljstvo skandala, zadovoljstvo koje će uslijediti u nastavku teksta.

Polemičkom inačicom figure koristi se i anonimni haker kad potencijalnim progoniteljima poručuje:

Postojimo bez nacionalnih, rasnih i vjerskih predrasuda. Vi ratujete, ubijate, varate i lažete nam »ZA NAŠE DOBRO«. A nas smatrate zločincima!

Da ja sam zločinac! Moj je zločin, znatiželja.

Ja sam haker i ovo je moj manifest. Možete me zaustaviti, ali ne možete nas

zaustaviti sve! (http://www.index.hr)

Radovan Ivšić, antifraza u dramskom govoru

Za prepoznavanje i interpretaciju asteizma presudan je situacijski i komunikacijski kontekst te odnosi među sugovornicima. Posebno je učinkovit kada se njime stiliziraju ljubavne, uopće galantne izjave:

Tvoj rođendanski poklon je avionska karta za Marseille. Plašim te se. Ti si vještica! Kako si samo znala da mi je to velika želja!?

Znaš, silo nečista i vraže pakleni, znaš ti dobro da sam već odavna na te oko bacio… (I. Raos, Prosjaci i sinovi)

Općenito, asteizam označava „hitar i dosjetljiv odgovor u razgovoru“ (Ivas), uglađen i spretan govor, „fino, otmjeno, uljudno i duhovito podrugivanje“ (Dukat). Etimologija (g. ἄóôő; l. urbs, grad) nudi i značenje: elegantno i pomalo usiljeno izražavanje i ponašanje građana nasuprot jednostavnom i prirodnom izražavanju i ponašanju seljaka.

Miroslav Krleža – Ja sam sipač praznih fraza

Uzor, mjera stvari, kanon

Dijasirm je upravo suprotan asteizmu. Riječ je o pokudi u formi pohvale, tj. o prividnoj ili lažnoj pohvali. Njime se iskazu pridijeva zajedljiv, sarkastičan, čak preziran ton.

Igor Mandić u prosincu 1963. polemički je obilježio godišnjicu pisanja kritike poezije Zvonimira Majdaka u tjedniku Telegram, koji je na tom poslu naslijedio Antuna Šoljana. Tekst je od početka do kraja temeljen na dijasirmu:

Prva stvar, koja iole pažljivijem čitaocu rubrike „Poezija od subote do subote“ sigurno nije mogla izbjeći, jest nevjerojatno široki, iscrpni i temeljiti raspon asocijativne moći kritičara Zvonimira Majdaka. Da bi stihove raznih pjesnika što vjernije, istinitije i mudrije približio svojim marnim čitaocima, on se služi širokim krugom ljudskog znanja. Mislimo da bi ovaj postupak, koji na vrlo spretan i vješt način širi granice kritičkog razmišljanja, mogao poslužiti kao primjer mnogim našim, naročito mlađim kritičarima. (Kritike treba poubijati)

Nakon takva uvoda Mandić pobrojava područja iz kojih kritičar navodno crpi asocijacije – prostolarstvo, slastičarstvo, vrtlarstvo, mađioničarstvo, kuharstvo, geologija i arheologija, tapetarstvo, streljaštvo, seksologija, kirurgija, kotlarstvo, entomologija, vulkanologija, vinarstvo, gajenje školjki i alkemija. Prisutnost svakog područja potkrepljuje citatima iz kritika i komentarima. Njegova prividna pohvala potpuno niječe kritičku kompetenciju Z. Majdaka i prokazuje temelje njegova kritičkog diskurza. Podnaslov je Mandićeva teksta Napitnica jednoj godišnjici. Upravo taj podnaslov otkriva da se tekst zasniva na dijasirmu: napitnica se preobražava u polemički napadaj, njezina se formalna obilježja čuvaju, ali poruka joj biva osporena. Riječ je o prepletanju suprotnih žanrova, koje se zasniva na „igri“ prividnog i stvarnog značenja, „na korišćenju formula i frazeoloških modela jednog žanra u iskazivanju poruke ili želje suprotnog smisla. Lažna pohvala se otkriva kao pokuda ili ruganje, lažna kletva kao blagoslov, lažni blagoslov kao kletva, lažni plač kao veselje.“ (Ajdačić)

Srpski pisac Danilo Kiš za dijasirmom je posegnuo u komentaru pripovijetke Smrt gospodina Goluže Branimira Šćepanovića. Njegov je sarkazam, osim na Šćepanovića, usmjeren i na Dragana Jeremića, koji je sporni tekst često i neumjereno hvalio:

Jer ta će priča, ovakva kakva jeste, podržana kritikom Dragana M. Jeremića, uskoro postati ne samo uzorom mladim prozaistima, pripovetkom par excellence, prema kojoj će se vrednovati sve što se piše u nas i u svetu, i prema kojoj će sve izgledati bledo i besmisleno, dok će „Smrt gospodina Goluže“ u svojoj konačnoj verziji i u svom „konačnom obliku“ biti uzorom pokolenjima, mera stvari, metrička jedinica, kanon, ispod kojeg se pisac ne sme spustiti, a do kojeg se neće moći nikad niko vinuti, ne bar dotle dok budu živi njen duhovni otac Šćepanović i njen kum Jeremić. Ko pokuša da učini jedno od toga dvoga, biće okrutno kažnjen: osvanuće mu na jastuku glava njegovog najmilijeg konja, krvava i surovo odrubljena, kao u gangsterskim filmovima.“ (D. Kiš, Čas anatomije)

U hrvatskoj filologiji dijasirm se rijetko spominje. Ipak, već ga Belostenec (1749) tretira kao vrst ironije te opisuje: „gda jedna reč na dvoje znamenuvanje vleče“. Luka Zima (1880), parafrazirajući Phoebammona, tvrdi da se „diasiram (...) sastoji u poniženju naduvene oholosti“. Figuru oprimjeruje isključivo poslovicama:

Pristoji mu se kao svinji sedlo.

Vid’la žaba, dje se konji kuju, pa i ona digla nogu.

Ide ni po zemlji ni po nebu.

Rikard Simeon (1969) ponavlja Zimino određenje, a Dubravko Škiljan (1989) piše: „Dijasir(a)m, oblik ironije, sastoji se u sadržajnom umanjivanju veličine ili uvećavanju sitnoće, prvenstveno na moralnom planu.“ Dodaje pritom da su latinski nazivi te figure elevatio i irrisio.