Osvrnuti se gnjevno

Kada se kazalište temelji na realnim događajima, upušta se u preobliku stvarnosti na razini na kojoj je često nemoguće postići dovoljan odmak od događaja na koji se referira. I nerijetko je nemoguće takav projekt nazvati kazališnom predstavom, jer dokumentarizam potisne umjetnost. Srećom, to se nije dogodilo predstavi Ovo bi mogla biti moja ulica Anice Tomić i Jelene Kovačić, premijerno izvedenoj u Zagrebačkom kazalištu mladih 23. listopada.

Ovoga puta zbilja je prerasla predstavu na morbidno nepravedan način, istovremeno ne potiskujući njezino kazališno, kulturno i društveno značenje. Naime, autorice su, potaknute tragičnom sudbinom Luke Ritza, radile predstavu o maloljetničkom zlostavljanju u kojoj je sve ono što se dogodilo Luki bilo tek podloga tužnoj, mučnoj, ali iznimno potresnoj i sugestivnoj predstavi. U predstavi sudjeluje i Lukina prijateljica Lara Janić, koja publici, uz bučnu glazbenu podlogu, predstavlja likove: Djevojka koja želi otići (Jadranka Đokić), Mladi revolucionar (Vedran Živolić), Policajka koja nikad nije upotrijebila pištolj (Nađa Perišić), Otac (Damir Šaban) i Majka (Suzana Nikolić) ubijenoga mladića, Majka (Nataša Dorčić) i Otac (Goran Bogdan) dvaju sinova (jednog od njih glumi Danijel Ljuboja), drugi je Mladić u plavoj majici (onaj koji je zadao presudni udarac, Petar Leventić), Novinar koji će jednoga dana napisati istinu (Filip Nola), Žena koja je trudna (Dora Polić Vitez), Baka (Marica Vidušić), Psiholog koji pokušava pomoći (Edvin Liverić), Institucija (Zoran Čubrilo). Tako pobrojane uloge funkcije su, silnice tragične priče o mladiću koji se vraćao kući s koncerta dobro raspoložen i kojem je oteto temeljno ljudsko pravo na život. U predstavi su korišteni i dijelovi zapisa koji su ostali iza Luke Ritza, beskrajno darovita mladića kojem je skupina vršnjaka oduzela pravo da realizira svoje talente, da živi. U svjetlu činjenice da je hrvatska javnost, neposredno nakon premijere predstave u kojoj se tek u osobi Lare Janić „kazališna stvarnost susreće s onom u kojoj živimo“, svjedočila sramotno niskim kaznama koje su izrečene ubojicama Luke Ritza, stvarnost se mnogostruko nametnula percepciji predstave.

Budući da autorice već dulje vrijeme rade društveno angažirane kazališne projekte sa stavom da se kazalištem može mijenjati svijet, ovom su predstavom pokazale iznimnu umjetničku zrelost, vješto uravnotežujući elemente izvedbe, dramaturške strukture, dokumentarni materijal i redateljski koncept u zaokruženu cjelinu. Unutar te cjeline ansambl predstave ostvaruje snažan zajednički emotivan naboj koji se izravno prenosi u gledalište, a napetost je pojačana činjenicom da se veći dio predstave tijela glumaca tresu kao da su pod stalnim udarima struje. Zaglušujuća glazba na početku zamijenjena je ilustrativnom, čiji se izbor temelji na glazbi koju je Luka Ritz volio i onoj koja prenosi željenu poruku (pjesme Pipsa). U predstavi su prikazani događaji na dan mladićeva sprovoda, rekonstrukcija onoga što mu se dogodilo te obračunavanje s osobnim krivnjama svih onih koji su ga mogli spasiti, spriječiti tragičan događaj. Autorice su izabrale otvoren kraj ne prozivajući čak ni Instituciju (kompromiserski nemoćan govor Zorana Čubrila). Konačna je poruka toga završnog monologa problem prebacivanja odgovornosti s jedne društvene instance na drugu da bi se na kraju obitelj, roditelji žrtve i roditelji agresora, izjednačili u bolnom osjećaju krivnje, što gledatelju u ustima ostavlja metalan okus nemoćna gnjeva. A možda i želju da sam poduzme nešto kako bi se stvari promijenile. A izvođači, nakon potresne i uvjerljive izvedbe, stojeći u vrsti, izgovaraju jedno po jedno ime tragično preminulih mladića i djevojaka koje su proteklih godina na smrt prebili ili ubili njihovi vršnjaci. I zbog snažne emotivne poruke, vješto predočena i u predstavu preobličena stvarnoga događaja, jedna tragična sudbina postaje paradigmom, a sama predstava nešto što svakako treba pogledati.