Osporavanje smrti

Josip Užarević

Smrt se može osporavati na više načina, ili čak na mnogo njih. Najnaivniji od tih načina vjerojatno je njezino deklarativno odnosno verbalno nijekanje, odbijanje, proglašavanje smrti nepostojećom ili nebitnom činjenicom ljudskoga postojanja. Tu je najčešće riječ o strasnu i istodobno infantilnu nemirenju s nečim što nikako ne želimo prihvatiti ni shvatiti kao nužnost. Nešto smirenija, filozofskija inačica takva stajališta formulirana je još u helenističko vrijeme: „Kada smo mi, nema smrti; kada je pak smrt, nema nas.“ Drugu krajnost u osporavanju smrti čini stav da je smrt tek prijelazna točka iz jedne protege postojanja u drugu, iz jednoga (ovostranoga) života u drugi (onostrani). Takav je stav karakterističan za sferu religioznosti te se često uklapa u neki opći idejni (ili ideologijski) okvir, kojim se nastoji potisnuti tegobno individualno, neponovljivo, nesvodljivo iskustvo kraja života. Pa se čini kako i jedna i druga krajnost, nastojeći prevladati horror mortis, pokušavaju izbjeći osobno suočavanje sa smrću kao vjerojatno najnedokučivijom, najneprozirnijom činjenicom ljudskoga života.

Pitanje transcendencije

Za nedavno preminuloga Aleksandra Flakera moglo bi se reći da je išao nekim trećim, srednjim, svojim putem. Uvijek mi se naime činilo, a sada mi se čini da je tako uistinu i bilo, da Flaker nije imao nikakvih problema s transcendencijom. On je nije poricao, nije joj se suprotstavljao, jednostavno se nije njome bavio niti je za nju bio zainteresiran. Drugim riječima, Flaker transcendenciju nije osjećao kao svoj problem. Pritom valja imati na umu da takvo stajalište zasigurno nije bilo tek rezultat prirođene sklonosti da se izbjegavaju „prokleta (nerješiva, metafizička) pitanja“. Ovdje je riječ o čovjeku koji je od mladosti dobro poznavao smrt iz vlastita iskustva: aktivno je sudjelovao u Drugome svjetskome ratu i gledao smrt iz najbliže blizine; više je puta u životu bio podvrgavan ozbiljnim operacijama (uključujući i operaciju oka koje je sam sebi probo skijaškim štapom); sahranio je majku (s kojom je uoči Drugoga svjetskoga rata, kada su otac i drugi brat otišli u inozemstvo, odlučio ostati u Hrvatskoj) i drugu ženu; na koncu je, desetak godina prije vlastite smrti, sam obolio od smrtonosne bolesti, potpuno svjestan njezina ishoda. Stoga s velikom dozom sigurnosti možemo tvrditi da je Flakerova „nezainteresiranost“ za smrt bila stvar duboko osviještene odluke donesene u skladu s unutarnjim načelima psihike odnosno doživljavanja, ali i na osnovi cjelokupna odnosa prema životu, sebi i svijetu.

Nezainteresiranost za probleme transcendencije imala je svoje pozitivno naličje koje se očitovalo u posvemašnjoj predanosti ovozemaljskomu svijetu – svijetu horizontale, prostora, kretanja, putovanja. A preferiranje prostora i kretanja u stvarnome (i tvarnome) svijetu pretpostavljalo je uglavljenost u empirijskoj sadašnjosti. Odatle Flakerova živa zainteresiranost za aktualne događaje na svim poljima i planovima života – od književnosti, slikarstva, kazališta, filma i kulture u cjelini do politike, zdravstva, kulinarstva, pa čak i sporta. Nevjerojatna je bila profesorova obaviještenost o najrazličitijim zbivanjima u javnome (i nejavnome) životu – sve do posljednjih dana, dok mu je svijest mogla koliko-toliko komunicirati s izvanjskim svijetom. Na dnu te žeđi za aktualnošću (sadašnjošću) ležalo je hedonističko načelo, to jest načelo uživanja u životu koji se odvija sada i ovdje. Biti u sada i ovdje, a istodobno prisvajati (flakerizirati) svako sada i ovdje – to je bio Flakerov talent, njegov neeksplicirani životni credo.

Rad, radovi, faze

Drugi pak način popunjavanja prostora i vremena sadašnjosti bio je – rad. Ovdje kao da je Flaker-profesor i Flaker-znanstvenik slijedio ne samo svoje duhovno podrijetlo (bio je naime kršten kao protestant) nego i akmeističko (Mandel’štamovo) načelo: nastanjivati samo one svjetove koje možeš sâm izgraditi. Da je Flaker izgradio uistinu golem književno-simbolički svijet – svjedoči gotovo tisuću rasprava, eseja, recenzija, prikaza, intervjua, nekrologa, izvještaja, obavijesti, prijevoda (objavljenih na različitim jezicima diljem Europe) te četrdesetak knjiga što ih je napisao, uredio ili priredio – sam ili u suradnji s drugima.

Pogled na Flakerovu bibliografiju upućuje na najmanje četiri faze njegova metodologijskoga i ideologijsko-poetičkoga razvitka. U ranoj, poslijeratnoj fazi (kasne 1940-e i prva polovica 1950-ih) njegove radove karakterizira jak ideologijski naboj (u naslovima se često pojavljuju riječi kao „revolucija“, „revolucionar“, „tema izgradnje“, „patriotizam“, „socijalistički realizam“ i sl.). Valja reći da ideologijske konotacije neće biti posve potisnute ni u idućim fazama Flakerove duhovno-znanstvene evolucije.

Drugo razdoblje, koje započinje u drugoj polovici 1950-ih i traje otprilike do kraja 1960-ih, mogli bismo označiti kao „zrelu fazu a“. Tada se oblikuju dvije krupne teme koje će Flakera zaokupljati i u budućnosti: logika povijesnoga razvitka književnosti (Stilovi i razdoblja, 1964; zajedno sa Zdenkom Škrebom) i kompleks komparativnoga odnosno međukulturnoga suodnosa različitih književnosti (Književne poredbe, 1968). Iako se u Književnim poredbama osjeća duh prethodnih Badalićevih poredbenih istraživanja ruske i hrvatske književnosti, posve je očit i pomak u odnosu na Badalićev bibliografizam i recepcionizam. Flaker se naime oslanja ne samo na metodologijske tradicije ruskoga formalizma (ne treba smetnuti s uma da je povijesna Flakerova zasluga u tome što je bio jedan od prvih koji je Hrvatskoj i Europi sredinom 1950-ih „otkrivao“ formalizam kao temeljnu književnoznanstvenu metodu 20. stoljeća) nego i na suvremena poredbena načela zasnovana na strukturnim, funkcionalnim i kulturnopovijesnim analogijama koje povezuju (i specificiraju) različite književnosti. U danome razdoblju Flaker – zajedno sa Zdenkom Škrebom, Ivom Frangešom i Viktorom Žmegačem – udara osnove modernoj hrvatskoj književnoj znanosti (Zagrebačka stilistička škola): sudjeluje u osnivanju časopisa za znanost o književnosti Umjetnost riječi (1957), izdavanju Uvoda u književnost (1961), Leksikona stranih pisaca (1961) i dr.

Treće razdoblje u Flakerovoj književnoznanstvenoj evoluciji možemo označiti kao „zrelu fazu b“. Riječ je o njegovim fundamentalnim djelima nastalima u drugoj polovici 1970-ih i tijekom 1980-ih godina: Modelle der Jeans-Prosa (1975), odnosno Proza u trapericama (1976), Stilske formacije (1976), Poetika osporavanja (1982), Ruska avangarda (1984), Nomadi ljepote. Intermedijalne studije (1988). Sada Flakerova znanstvena kreativnost, stručnost, golemo znanje te visoka razina književne i likovne kulture dolaze do puna izražaja. Kao što je u ranim svojim fazama u europsku (i svjetsku) književnu znanost uvodio važnu temu ruskoga formalizma, tako sada započinje velik posao proučavanja još kompleksnije, još zanimljivije i važnije teme – ruske avangarde. U taj posao uključuje ne samo tim mlađih zagrebačkih i zadarskih rusista („Flakerova škola“ ili „Sašina ekipa“), nego i respektabilno mnoštvo istaknutih europskih rusista i slavista. Nastaju dugogodišnji, veliki projekti Pojmovnik ruske avangarde (sveukupno devet svezaka) i Zagrebački pojmovnik kulture 20. stoljeća (sedam svezaka), za koje će se pokazati – uvjeren sam – da imaju svjetsko značenje. Naime, s velikom dozom sigurnosti mogu ustvrditi kako u osamdesetim godinama prošloga stoljeća ni u Europi, ni u Americi, ni u Rusiji nije bilo kompleksnijega, opsežnijega, sveobuhvatnijega projekta koji bi se bavio fenomenom ruske avangarde od Flakerova Pojmovnika. U istraživanja nije bila uključena samo „primarna“ avangardna književnost („umjetnost riječi“) nego i različiti oblici književnoznanstvene nadgradnje (formalizam, fenomenologija, kritika, manifesti), a isto tako i druga umjetnička područja koja su obilježila prvu trećinu 20. stoljeća: slikarstvo, kazalište, glazba, film, kultura svakodnevice. Dakako, u svim je tim aktivnostima i procesima Aleksandar Flaker bio središnja pokretačka i usmjeravajuća figura. Na metodologijskome planu događao se pomak prema intermedijalnosti i interkulturalnosti. Flakera je osobito zanimao suodnos književnosti i slikarstva.

Posljednje, četvrto razdoblje Flakerove duhovno-znanstvene aktivnosti (devedesete godine 20. stoljeća i prvo desetljeće 21. stoljeća) također je neobično plodno, iako tu nema bitnih problemskih ni metodologijskih novina. Nastavljaju se „intermedijalne studije“ zasnovane na supostavljanju književnosti, slikarstva i arhitekture (Riječ, slika, grad. Hrvatske intermedijalne studije, 1995; prošireno izdanje Riječ, slika, grad, rat, 2009; Književne vedute, 1999; Živopisnaja literatura i literaturnaja živopis’, Moskva, 2008), a zaokružuje se i stara tema ruske avangarde (Ruska avangarda 2, 2009). Žanrovski proboj događa se na samu kraju ovoga završnoga stvaralačkoga razdoblja, koje se stjecajem okolnosti poklopilo s krajem života. Riječ je o autobiografskoj prozi koja je, posredovanjem izdavača Nenada Popovića, u Flakera dobila naziv „autotopografija“: Autotopografija I (2009) i Autotopografija II (2010). Dakako, u tim je djelima zadržano autobiografsko Ja, ostalo je i kronologijsko izlaganje događaja, ali je biografizam (shvaćen kao osobna, intimna, unutarnja pripovijest o vlastitu životu) maksimalno potisnut na račun opisa prostorâ (zemalja, krajeva, gradova, mjesta) na kojima se odvijao neobično bogat, rekao bih – prostorno raspršen život autobiografskoga Ja i njemu bliskih ljudi. Tako se i na kraju pokazuje da su ovozemaljski prostor i njegova horizontala u središtu Flakerove životne filozofije, točnije – životnih interesa i životne pragmatike.

Vraćajući se pitanju o načinu osporavanja smrti, istaknimo još jednom da načelo fragmenta, kolažiranja i policentričnosti prožima i određuje flakerovski diskurs na svim razinama – od rečenice i pojedinačnih rasprava do kompozicije knjiga i formulacija životne filozofije. Knjiga je samo uvjetno dovršena, a polje problema i daljnjih istraživačkih mogućnosti ostaje otvoreno za iduću knjigu ili članak. U takvu sustavu nema mjesta za definitivne krajeve, smrt se istiskuje trajnim, igrivim preskakanjem iz jednoga sada i ovdje u drugo.

Život s Flakerom

Kada sam kao student rusistike prvi put vidio i čuo profesora Flakera, doživio sam ga kao krupnu, markantnu pojavu. Ne zbog same fizičke pojave (Flaker se uklapao u uobičajene fizičko-tjelesne gabarite), nego više zbog krupna, usporena glasa i gustih brkova (koje je, čini se, nosio oduvijek, tj. od kasne mladosti). Riječi i rečenice podsjećale su me na sporo udaljavanje grmljavine, kada su stvari već postajale miroljubive i bezopasne. Ali dojam težine i znatnosti izgovorenoga nije nestajao. Tek sam mnogo kasnije počeo postupno otkrivati i posve drugu protegu Flakerova karaktera – neku vrstu djetinje (ponekad mi se činilo i djetinjaste) potrebe za pažnjom, za ženskom nježnošću, za razgovorom, za razmjenom dojmova. Pritom se to „dječje načelo“ na neobičan način sprezalo s ironijom, autoironijom, oštroumnim, ponekad zajedljivim zamjedbama. Kako se nije nimalo libio otvoreno iskazati svoj animozitet prema ljudima koji mu se zbog ovoga ili onoga razloga nisu sviđali (obično je za to nesviđanje imao ozbiljne argumente), pretpostavljam da mnogi Flakerovi znanci i sugovornici možda nisu bili zadovoljni njegovim reakcijama.

Naše ozbiljnije zbližavanje počelo je u trenutku kada sam profesora na jednome seminaru (na kojem je bilo riječi o Pasternakovoj pjesmi Zastupnica) optužio da u analizu unosi previše racionalnosti, da se služi nazivljem (metajezikom) koje nema veze sa samom pjesmom, jednom riječju da je suvremena takozvana znanost o književnosti – „flakerovština“. Kada sam završio s izlaganjem, studenti su ostali nijemi, a i profesor je šutio. Sjećam se kako je jedna moja kolegica, suosjećajući s napadnutim, iskreno uzviknula: „Profesore, branite se!“. Profesor se međutim nije branio niti je uzvratio napad. Samo se dobroćudno smješkao i na neki način podupro moju (svoju) „poetiku osporavanja“. A ja sam mu to, dakako, uračunao u pravednost. Kao što to obično biva, tek sam mnogo godina poslije, pokušavajući razraditi „tipologiju znanstvenoga uma“, shvatio da je Flakerov znanstveni um u nekome smislu idealan (sa svim ozbiljnim i ironijskim značenjima koje pojam idealnoga u sebi sadrži): on sretno spaja preciznu intuiciju (koja mu pomaže da gotovo nikada ne promaši ono što je u proučavanim predmetima važno) i beskrajnu mnogoznalost (koja uvijek prijeti da u stvarima zakrije ono bitno): „Flaker može promašiti bitno, ali rijetko promašuje bitno“.

Profesor je znao da smo različiti, ali je tu razliku prihvaćao kao nešto normalno (ponekad me ironično nazivajući „filosofstvujuščim literaturovedom“). Višedesetljetno redovito, u nekim razdobljima čak i svakodnevno, prijateljevanje s Aleksandrom Flakerom nije moglo a da u meni ne ostavi dubok trag. To se osobito tiče posljednjih dvadeset godina – otkako je bio u mirovini i otkako su naši odnosi iz profesionalnih bili prerasli u osobne. Znanost o književnosti pokazala se kao korisna u svladavanju najkompleksnijih znanja o životu. A uloga Aleksandra Flakera, i kao profesora i kao čovjeka, za mene je u tome smislu neprocjenjiva.