Od vitalizma do prijekora

Otišla je najveća hrvatska pjesnikinja Vesna Parun u, nadamo se, bolji svijet. No nije otišla na posve nepoznato mjesto jer je u tom boljem svijetu zapravo već bila boravila. U ovome životu taj je svijet, dakako, bio poezija jer, kako je napisala sama pjesnikinja: „Stih je razbojnik. U život se ušulja, opljačka ga i ostavi sva vrata otvorena.“ Usprkos, dakle, snažnom pečatu Paruničine osobnosti, njezino je pjesništvo i bilo upravo ta otvorena vrata kroz koja je pjesnikinja mogla izviriti i iz vlastite egzistencije i samu sebe duhovno nadmašiti. Uz spomenutu poetsku personalnost, istodobno je svagda postojalo i neko nasuprotno umjetničko gibanje koje je Paruničinu poeziju zapravo odjeljivalo od nje same kao građanske osobe. Zato je, posve svjesna toga, u svojoj posljednjoj, testamentarnoj knjizi Ja koja imam nevinije ruke iz prošle godine nedvosmisleno, čak i odrješito, zaključila: „Poezija nije naš dnevnik. Ona ga izbjegava. Ona je integralna. Traži od nas da se osamostalimo bezazleno, djetinjasto. Da joj sebe žrtvujemo. Da se oslobodimo podataka i činjenica za volju neke druge istinitije istine.“

Velik dio drame u raznim oscilacijama recepcije Paruničinih pjesama upravo je i proizlazio iz napetosti između, kako kaže, „materinske rijeke, koja je život sam“, odnosno pjesnikinje i njezine sudbine kao „svemirske zagonetke, etničke jednadžbe, biološko duhovnog kaosa“ i – s druge strane – „rijeke jezika“, odnosno svega onog duhovnog naviranja koje se očitovalo kao poezija. Pjesnikinja sama, naime, vrlo često nije bila dobro shvaćana ni prihvaćana, no sigurno je da bez njezina pjesništva hrvatska poezija uopće i ne bi mogla cjelovito razaznati samu sebe. Uostalom, njezina knjiga Zore i vihori iz 1947. i doslovni je početak suvremenoga hrvatskog pjesništva u njezinoj ponovnoj, ali ovoga puta do krajnosti zaoštrenoj borbi za umjetničku autonomiju nasuprot nasilnoj socrealističkoj preskripciji, a zbirka Crna maslina jedan je od nedvojbenih vrhunaca cijele te poezije.

No pri pogledu s vrhunaca često se previđaju pojedinosti. U nekakvoj pretjeranoj reakciji na pjesnikinjino (pre)obilno produciranje pjesama pa i zbirki koje nisu uvijek bile na razini onih vrijednosnih standarda koje si je sama postavila, često se znalo čuti kako su dvije spomenute zbirke gotovo jedino što je iznimno vrijedno u opusu Vesne Parun. Iako njezino kasnije pjesnikovanje uistinu nikad nije dosegnulo njihovu književnopovijesnu prijelomnost, spomenuti prebrzi zaključci zapravo svjedoče o tome da golem, u prvome redu pjesnički opus naše najveće pjesnikinje zapravo nije temeljito pročitan, a još manje iščitan te književnokritički i književnopovijesno situiran. Tako je u osnovi ipak pojednostavnjena i zapravo netočna poetička i periodizacijska shema prema kojoj je u prvome razdoblju svoje poezije nakon Drugoga svjetskog rata Vesna Parun bila opijena eruptivnim vitalizmom – makar počesto i tragičnoga kolorita, a nakon toga sve većim životnim razočaranjem s ironičnim i sarkastičnim poricanjem stvarnosti i sve većim udaljavanjem od vlastitih vrijednosnih vrhunaca. Naime, razočaranost zbiljom, koja je, dakako, bila posve bjelodana, možda je baš i omogućila svojevrsno grananje Paruničina pjeva, pa i svekolikog njezina pisanja, na raznovrsne poetske i drugovrsne glasove.

U jednu riječ, Vesna Parun nipošto nije ostala pjesnikinja tek jedne žice, beskonačna ponavljanja jedne te iste situacije neostvarene ljubavi i majčinstva uvijek istim poetskim sredstvima. Ona je, naprotiv, duhovno umnožila kruhove svoje i objektivne i subjektivne nesretnosti, nepovratna ispadanja iz cjelovitosti, i progovorila vrlo različitim – u prvome redu pjesničkim – registrima. Vrijednost i poticajnost pojedinih Paruničinih poetičkih obrazina mogu biti vrlo različito pa i nasuprotno ocjenjivane, već prema čitateljevoj i kritičarskoj predilekciji prema kakvoj čistoj ili nečistoj liričnosti. Primjerice, dorađenosti i milozvučnosti mnogih vrhunskih pjesnikinjinih soneta s jedne strane, ili snažne ikonoklastične geste jetkoga sarkazma s olakšanim, ali zato izravnijim stihom s druge strane; nadalje, zaigrane maštovitosti pjesništva posvećena djeci ili mračne, sugestivne apokaliptike u svojevrsnoj zadušnici za Europu u pjesmi Oda za transeuropsku željeznicu.

Nije li, uostalom, i u samu tom poetičkom polilogu i njegovu upozoravanju na silnu mnogostrukost umjetničkih i duhovnih svjetova Vesna Parun bila izvrsna učenica velikog učitelja, dakako, Tina Ujevića u njegovoj programatskoj konstataciji „Jedna sam osoba složena od više drugih“. Hoće li se dogoditi da raznovrsnost i vrijednost, počesto i vrhunska, različitih Paruničinih persona postane duhovno djelotvornija i umjetnički poticajnija tek nakon pjesnikinjina tjelesnog odlaska s ovog svijeta, kao što se to u velikoj mjeri dogodilo i s Ujevićevim književnim opusom nakon njegova odlaska? Uostalom, nije Paruničina poezija nikad pa ni danas zanemarivana u onoj mjeri u kojoj se to samoj pjesnikinji činilo, u onoj mjeri u kojoj je s ozbiljnih čitateljskih i kritičarskih udubljivanja iz raznih razloga – počesto i opravdanih, dapače i nužnih – skretana pozornost na samu pjesnikinju i njezino teško stanje. Nije li potvrda tomu, kao, nadamo se, tek naznaka budućem širem i dubljem interesu za cjeloviti Paruničin opus, i to što je u najnovijoj antologiji hrvatskoga pjesništva U nebo i u niks Ervina Jahića, koja tematizira posljednja dva desetljeća spomenute poezije, baš pjesništvo Vesne Parun pozvano otvoriti uzbudljiv prostor paralelnih svjetova hrvatske poetičke aktualnosti?

Konstatacija s početka ovoga teksta da je otišla najveća hrvatska pjesnikinja nipošto se, dakle, ne odnosi na kakvu ritualiziranu i najčešće otrcanu frazu udžbeničkoga tipa. Nije, naime, otišla autorica koja je najbolja hrvatska pjesnikinja bila, recimo, 1955, i koja kao takva figurira u već prašnjavim književnopovijesnim arhiviranjima, nego nas je – u svoj pretencioznosti takve tvrdnje – fizički napustila ona koja je i sada najbolja hrvatska pjesnikinja i u čijem pjesništvu hrvatska poezija i u ovome trenutku treba iščitavati vlastitu suvremenost. Stoga se, uz posljednji pozdrav Vesni Parun, valja ufati da budućnost neće zatisnuti uši pred sirenskim zovom njezine poezije.