Nakazno naličje iza umilna lica

Brechtov društveno angažirani kazališni komad Opera za tri groša, za koji je glazbu i songove napisao Kurt Weill, od praizvedbe 3. kolovoza 1928. u berlinskome Schiffbauerdammu do danas postao je jedno od najslavnijih, najizvođenijih i najviše tumačenih teatarskih djela 20. stoljeća. Brecht je već dotad s Piscatorom bio utemeljio Proleterski teatar kao eminentno epsko političko kazalište marksističkoga usmjerenja, a za svoje najpoznatije djelo ranije faze svog stvaralaštva našao je poticaj u baroknoj engleskoj operi satiričkoga pisca Gaya i skladatelja Pepuscha iz 1728. pod naslovom The Beggar’s Opera (Prosjačka opera). Drugi je izvor nadahnuća Brechtu bio François Villon, francuski pjesnik kasnoga srednjeg vijeka koji je proživio svoj buran vijek kao pustolov, probisvijet i lutalac, čuven po svojoj Baladi obješenih. Sam je Brecht naveo da se obilato služio Villonovim baladama, pa je primjerice završni Macheathov song gotovo doslovce prenesen iz Villonove Balade nad grobom. No originalnost je Brechtova postupka bila u tome da je njegova kritika usmjerena izravno na kapitalistički poredak kakav se učvrstio poslije Prvoga svjetskog rata. Tražeći od svojih glumaca kritičko stajalište prema problemu, a ne uživljavanje u lik, Brecht je umjesto aristotelovske katarze svrhom čina postavio efekt začudnosti, kojim na kraju napadne gledatelja žestokim udarom spoznaje o zlome i naopaku društvenom sustavu.

Svadbena gozba izjednačuje Operu za tri groša i Pir malograđana (isti autor i redatelj)

Brecht je vrlo rijetko izvođen u riječkome kazalištu. Davna izvedba moraliteta Gazda Puntilla i njegov sluga Matti bila je davne 1965. u režiji Vlade Vukmirovića, a 1997. Milko Šparemblek postavio je Sedam smrtnih grijeha. Druga zanimljiva činjenica je u osobnosti redatelja Eduarda Milera, koji je u svojoj sad već dugoj redateljskoj karijeri više puta postavljao, i to s velikim uspjehom, Brechtova djela, osobito Baal i Pir malograđana, a sad je prvi put izrežirao u Rijeci glasovito djelo. Pa što nam je, dakle, donio sa svojim autorskim timom – dramaturginjom Žaninom Mirčevskom, scenografom Markom Japeljem, kostimografkinjom Sandrom Dekanić, koreografom Stašom Zurovcem te oblikovateljem svjetla Denijem Šesnićem – i glumačkim ansamblom Hrvatske drame, pojačanim članicom Talijanske drame Elenom Brumini kao Polly i gostom u glavnoj ulozi Mecki-Noža Goranom Navojcem? Njima valja dodati i deset izvrsnih glazbenika iz orkestra Opere pod glazbenim vodstvom Igora Vlajnića.

Početak je s kolektivnim izvođenjem valj-da najčuvenijega songa dvojca Brecht – Weill uopće, Moritat o Mackie-Nožu, pravi i žestok. Jedanaestoro glumaca iz prvoga reda partera poslije neposredna kontakta s publikom skoči na pozornicu i sučeli se s glavnim junakom priče. Kako ga pratimo kroz izvedbu, sve više postaje jasno da je Navojec dobar glumac koji vlada zanatom, ali nema dovoljno šarma za pokazivanje lika koji tumači. Paradoksalno, sve što radi je dobro, a cjelina je prosječna. Onda se ta prosječnost prenosi na ansambl, žestina se rasplinjava, ritam posustaje. Miler, uz jaku pomoć dramaturginje Mirčevske, koja je spojila likove iz prosjačkoga, lopovskog, prostitutskog i policijskoga svijeta, spretno vodi radnju, protkanu točno ubačenim gegovima, scenografija, kostimografija i rasvjeta su na visini zadatka, glumci ulažu sav svoj angažman – a ipak je cjelokupni dojam prvoga dijela izvedbe blijed. Drugi je dio umnogome popravio dojam, izvedba je tek tada zadobila žestinu, dinamičnost i humornu grotesknost brehtovskoga teatra. Pitamo se – zašto? Odgovor na to pitanje ključno je za konačnu prosudbu predstave.

Čini se da je ponajprije riječ o interpretaciji songova, gdje se riječ i ton stapaju u jedinstvenu ekspresiju koja se temelji na gruboj oporosti i čak ružnoći zvuka. Valja tu spomenuti da je ta ekspresija u svojoj punini gotovo neprenosiva izvan njemačkoga izvornika. Dovoljan primjer: Mackie-Messer i engl. Mackie-Knife. Tu nema mjesta ljupkoj melodiji, melodioznoj harmoniji ili poentiranju kontrapunktom. Elena Brumini kao Polly, kći kralja prosjaka Peachuma i supruga Mackie-Noža, uz Navojca nosi glavni teret prvoga dijela, dobro tumači lik i lijepo pjeva. Lijepo, ali ne i točno. To je uglađen pjev koji Brechtu nikako nije primjeren. Ne samo da se time ne dobiva adekvatan zvučni izraz nego se otupljuje i oštrica Brechtove stroge kritičnosti. To je bilo uočljivo na primjeru izvedbe čuvenoga songa Gusarska Jenny (Seeräuberin Jenny, što bi bilo Morska razbojnica Jenny). Čak i onda kad skrene u dopadljivu melodioznost, u Brechta je to parodiranje građanskoga ukusa, koji on smatra kičem. Pjevajući i dajući publici melodiju ulazi se u područje poetike koju su Brecht i Weill osporavali i teorijski i praktički. Temeljnomu ugođaju brehtovskoga songa najviše su se približile Olivera Baljak (gđa Peachum) i Andreja Blagojević (Lucy). Ostali dio ansambla uspješno je odgovorio postavljenim zadaćama. Dražen Mikulić uvjerljiv je kao kralj prosjaka Peachum, a njegovu šaroliku družinu čine Alen Liverić koji je zablistao u travestitskoj kreaciji kurve Jenny Rupetine, i opet scenski dosjetljiva i gestualno nenadmašna Jelena Lopatić, sigurni Denis Brižić, neupadljivi Jasmin Mekić i sugestivni Predrag Sikimić. Nes(p)retnoga šefa policije korektno je odigrao Žarko Radić, a policajca Smitha isto tako Damir Orlić.

Jedno je ipak nesporno. Opera za tri groša dokazala je i ovim tumačenjem aktualnost i u današnjemu vremenu i našem prostoru, gdje je tako žuđeni liberalni kapitalizam pokazao i sveudilj pokazuje svoje nakazno naličje iza prvotno umilna lica blagostanja i napretka.