LP revival

S pojavom i ustoličenjem compact discova, danas popularnih CD-ova, brojni su diskofili pa tako i oni ljubitelji jazza u većini slučajeva još prije više godina promijenili shvaćanja, napuštajući postupno dotad klasične dugosvirajuće (LP) gramofonske ploče poznate u današnjem rječniku ne sasvim točno kao vinil-ploče, istodobno su iz njihove svijesti pa tako i iz uporabe, ali i iz prodavaonica, polako nestajali i odgovarajući gramofoni s više brzina, i brojne su tvornice, poput zagrebačke Croatia Recordsa, usprkos primjerice mojim nastojanjima i dovođenju zainteresiranih stranih proizvođača, preše za tiskanje LP-ploča odlučili rasnodovati ili budzašto prodati. Sve je osim zadrtih zaljubljenika u format i zvuk longplejki govorilo da će ih CD-ovi zauvijek i u potpunosti izbaciti iz proizvodnje i predati povijesti diskografije. Među diskofilima, ili barem u njihovu velikom broju, među kojima je bio nemalen broj ljubitelja jazza, ostala je evidentna nostalgija za dobrim starim vinilkama i njihovom neponovljivom analognom zvuku obogaćenom i takozvanim harmonikama pa i šumovima koji su taj zvuk nerijetko i pratili, što ni najsuvremeniji digitalni nosači s kompresijama razumljivo ne posjeduju, pa ga nisu ni mogli nadomjestiti.

No spomenutu su nostalgiju pokušali vratiti, a tko drugi negoli poduzetni Japanci sa svojim najnovijim tehnički rafiniranim uređajima. Poznat je tako prvi primjer reizdanja jedne od prvih uspješnica legendarnoga Franka Sinatre i njegova baritona s LP-albuma ostvarena s orkestrom Nelsona Riddla. Bez obzira na troškove i rizik na diskografskom tržištu suvremenih CD-ova – njihov na prvi pogled besmislen, ali istovremeno ne i jeftin projekt (ta je ploča koja je zadržala i originalni izgled ovitka stajala pedeset američkih dolara) postao je vrlo uspješan, a proizvod razgrabljen stekavši i atribut diskografskog rariteta – pokazalo se da bi takva proizvodnja imala i vrlo dobru prođu i to ne samo među nostalgičarima. Nakon japanskih i neki su drugi proizvođaći, među prvima naravno oni u Sjedinjenim Državama, započeli tiskati reedicije klasične jazz-literature iz druge polovice prošlog stoljeća. Pritom valja na umu imati sad već nešto stariji podatak o više od 85 miljuna klasičnih gramofona, i to samo u europskim zemljama. Logično je da su njihovi vlasnici, premda je većina možda već posjedovala i CD-plejere, željela na njima i nešto slušati, a tomu valja pridodati i veliko američko tržište. Tako u Sjedinjenim Državama postoje produkcije novih remasteriziranih i moderniziranih LP-ploča iz područja jazz-glazbe koje u načelu zadržavaju likovna i tekstualna rješenja originala. Čitav ovaj dio teksta ne bi prelazio okvire informacije da spomenute reedicije, rezane i prešane na novom otpornijem materijalu koji dopušta znatno veći broj sviranja od nekadašnjin originala, nisu s već uobičajenim kašnjenjem stigle i k nama. Tako u jednoj od zagrebačkih prodavaonica nosača zvuka jazza već možemo razgledati razmjerno bogat izbor takvih novih izdanja LP-ploča. Jazz-diskofili s iskustvima s takvom diskografijom iz druge polovice prošlog stoljeća prepoznat će odmah veći broj tih albuma proizvedenih s etiketama kao što su Blue Note, Telarc, Wee Jay i drugih, koji su nekad imali ugovore s interpretima jazza kao što su bili Archie Shepp, Ramsey Lewis, Stan Getz, Sun Ra, Johnny Griffin, Nina Simone, Miles Davis, Modern Jazz Quartet, John Coltrane, Sonny Rollins i drugi, poput primjerice možda manje poznata gitarista nekadašnjega legendarnog trija Nata Kinga Colea – Oscara Moora. Za naše ljubitelje jazza, napose one srednje dobi, to nije nimalo lak izbor pa čak i ako su spremni izdvojiti od 160 do 180 kuna za jedan primjerak. Zanimljivo je reći i to da tvornice klasičnih i sve sofistiranijih gramofona sve vrijeme dominacije CD-ova nisu prestale s proizvodnjom poboljšavajući svoje modele do savršenstva. Švicarski Thorens, njemački Dual te napose britanske tvornice nisu u tome posustajale, pa su se uz već etablirane Technics i Panasonic počeli javljati i danas vrlo skupi modeli SME, Clear Audio, Pro-ject te kanadski Oracle, a u toj snažnoj konkurenciji ne bismo smjeli zaboraviti ni Slovenca Kuzmu, koji se u njoj vrlo dobro snašao.

„Pravi se zvuk vratio“, kliču brojni ljubitelji jazza i diskofili koje ni cijene spomenutih gramofona s pogonima direct drive ili belt drive neće pokolebati, a kad se, pretpostavljam, na modernim i skupim uređajima koje posjeduju ponovno susretnu s analognim zvukom LP-ploča, sreći neće biti kraja!